Biste li bili sa nekim tko ima dijete?

Čitajući različite statistike odlučila sam otvoriti temu o tome biste li prihvatili dijete osobe u koju se zaljubite, nije važno radi li se o ženi i muškarcu nego o osobi koja iz prošle veze ili braka ima dijete?
Jedna moja prijateljica živi sa razvedenim muškarcem i njegovom kćerkom i ona je sretna sa takvom situacijom. No, kako vi gledate na to?

meni to ne bi smetalo jer dijete je dijete, nije to nikakva mana nekome pa da bude razlog zasto ne bi i dalje bili zajedno i imali i svoju djecu, to je odma gratis za pocetak...

Naravno! Onda ga barem ne bi ja morala roditi!

ček
jel' ovdje možda treba komentirati "prvi mačići se bacaju u vodu" ... mislim na dijete iz prvog braka-veze???

pa što ako netko ima dijete... roditelji se rastanu pa treba dijete odmah strpati u dom???


dijete nikad nije problem... i ne vidim razloga zašto bi me to sprečavalo za neku vezu s nekim tko ga ima...

Moira je napisao/la: › Naravno! Onda ga barem ne bi ja morala roditi!

Apsolutno se slazem. Nije nikakva mana niti problem. Osobno poznajem nekoliko ljudi koji su se vjencali a da je jedan partner imao dijete i sve super, samo su roditelji,babe i djedovi srali kako to nece funkcionirati......sta njih briga nije to njihov zivot...radi se o tome da je njih sramota pred drugima a nitko se nepita kako je djetetu i dali ono treba ljubav i pažnju.

Tesko je pricati o necemu sto se nije prozivjelo, a vrlo je ovisno o situaciji. Problema s prihvacanjem vjerojatno ne bi bilo kad bi se radilo o djetetu koje bi i mene prihvatilo kao svog oca, no sto ako...

S druge strane, pitanje je i bi li ljubav prema takvom djetetu bila jednaka onoj ljubavi koju roditelji imaju prema vlastitoj bioloskoj djeci.

Znam, znam, mogu se ljudi ponasati kao da je ljubav jednaka, ali je li ona zaista jednaka? Postoji li urodjena/bioloska uvjetovanost ljubavi prema vlastitom potomstvu?

to je istina, postoji mogucnost da se neces isto ponasati prema djeci.......al zar nije tako i sa bioloskom djecom oni koji imaju dvoje i vise djece. uvijek je netko miljenik......

Kako smo se puno godina bavili udomiteljstvom napuštene novorođenčadi i djece mogu sa sigurnošću reći da se djeca uvuku pod kožu da to ni ne osjetiš. Otac i majka nisu oni koji su te napravili i rodili već oni koji su te voljeli i odgojili. Strašno sam patila pri svakom usvojenju. Ne bih imala ništa protiv djeteta/djece ako bih se zaljubila u takvog muškarca. Samo je možda diskutabilno bi li mene ta djeca prihvatila kao novu majku odnosno maćehu.

djeca su blagoslov i sreca... to kazem svima kojima je zenska trudna...

nerado

Delfin je napisao/la (Pogledaj post): › to je istina, postoji mogucnost da se neces isto ponasati prema djeci.......al zar nije tako i sa bioloskom djecom oni koji imaju dvoje i vise djece. uvijek je netko miljenik......

Ma nemoj to tak gledati..svako djete voliš na drugačiji način..ni manje ni više..nego drugačije..

Uvijek govorim ako između muškarca i žene (ne bih upotrijebila sad rijeć suprug/a ) sve štima i ako je odnos dobar ništa ne smeta a pogotovu djete osobe koju jako voliš.
Ali ako pogledam iz aspekta djeteta..opet teško je prihavtiti očuha/maćehu (vlastito iskustvo) pa s tim puno više truda treba uložiti u taj specifičan odnos .

hm...teško pitanje ,ima tu sto stvari koje su bitne,ali prije svega mislim da između partnera i djeteta postoji prijateljska vibra i sve je onda lakše ,to što je neko biološki roditelj uopće ne uvjetuje ljubav,toga smo nažalost svjedoci na puno primjera oko nas,dokaz su nam puni domovi za napuštenu djecu...
ne postoje miljenici ,bar ne u mom slučaju kod svakog od djece nešto volim više,neko je umiljatiji,neko je mudriji,neko ima veću moć da te jednom rječju digne kad si down na roditeljima je da u zajedničkom vremenu otkriju te bisere,uživaju u njima i njeguju ih

To je kao oni oglasi u Areni - jedno dijete ne smeta

Dijete sa svojim biološkim roditeljem ne mora imati nikakav bliski odnos, a opet ti se neki tuđi klinci tako jebeno podvuku pod kožu da bi se popeo na hoklicu i pobrao im sve zvijezde s neba ako zatraže. Važna je baš ta vibra koju Ela spominje... ja sam eto u situaciji da bih prihvatio bilo kakvu kombinaciju koja uključuje čak i neko bezobrazno derište koje me mamuza po bubrezima

A roditelj si definitivno po odgoju, a ne po rođenju. Vidimo iz prakse po crnim kronikama kako se djeca znaju odnositi prema biološkim roditeljima... a bogme i obrnuto.

Eh da, još nešto... imam par prijatelja i kolega koji imaju klince što nenormalno liče na njih, ono, pljunuti oni. E, to je nešto što ne može ništa zamijeniti. Posebno mi je zanimljivo kad očevi imaju žensku djecu identičnih crta lica.

E, to bih ja volio definitivno... OK, da ima malo manju kljuku nego ich, jelte

Leteci mungos je napisao/la: › Tesko je pricati o necemu sto se nije prozivjelo, a vrlo je ovisno o situaciji. Problema s prihvacanjem vjerojatno ne bi bilo kad bi se radilo o djetetu koje bi i mene prihvatilo kao svog oca, no sto ako... S druge strane, pitanje je i bi li ljubav prema takvom djetetu bila jednaka onoj ljubavi koju roditelji imaju prema vlastitoj bioloskoj djeci. Znam, znam, mogu se ljudi ponasati kao da je ljubav jednaka, ali je li ona zaista jednaka? Postoji li urodjena/bioloska uvjetovanost ljubavi prema vlastitom potomstvu?

ajde da se i ja jednom slozim sa mungosom u necemu