Danas se politikom u Hrvatskoj može baviti svatko tko je imalo
podoban, to i nije neka tajna. Uspjeti preko politike, čini se, jedini je jedini način, barem onaj brži. Skupa odijela, privatni automobili, zlatni satovi, jeftina hrana i ogromne plaće, sve su to
blagodati koje uživaju
naši političari. Istini za volju, odlučuju o sudbini 4 milijuna ljudi, stoga je logično da su sukladno tome i plaćeni.
Netko ih voli, netko ih mrzi, a oni najpametniji ni jedno ni drugo. Kako su javne osobe, političari znaju da se svaka njihova izjava prati pod budnim okom pučanstva, tako da uvijek paze što, kako i gdje reći. Najbolji primjer je gospodin
Ljubo Ćesić Rojs, koji je od uvaženog političara postao
glazbenik.
- Izumrijet ćemo! Kako će nam se rađati djeca? Ne može muško muškom napraviti dijete! Žena mora imati snažnog muškarca uza sebe, a ne onog koji spava s njom, a misli kako će muškog držati za rukicu!
Nevjerojatno je koliko gospodin Rojs vodi računa o
povećanju nataliteta u naoko demokratskoj nam državi oduzimajući pravo na ljubav
onima koje naziva bolesnicima. Ne znam tko je tu bolesnik, zaista.
Uz mnoge političare se veže riječ
kriminal, što ne znači da je uvijek točna tvrdnja, ali stara poslovica kaže -
gdje ima dima ima i vatre. Silom prilika onomad vodeća stranka u Hrvata,
hadeze, trudi se u javnosti pokazati kao moderna, europska i nadasve poštena organizacija, koju je do prije 2 godine vodio
Ivo Sanader (potpomognut varanjem na unutarstranačkim izborima, koje je organizirao, u djelo sproveo i naknadno priznao -
Branimir Glavaš, trenutno zatvorenik s potvrdom Vrhovnog suda Republike Hrvatske za ratni zločin), koji se trenutno nalazi u austrijskom pritvoru. Sve veći broj mladeži, vjerojatno zbog neimaštine i roditeljske volje, učlanjuje se u
hadeze, prilikom čega je jedan mladić rekao kako se odlučio upravo za ovu stranku jer mu je
Jadranka Kosor super osoba. Sva sreća da mu netko od generala nije uzor, kakva nam je unutarnja i vanjska politika, mali bi kad tad završio u zatvoru.
Najbolji primjer koliko su ljudi očajni i koliko ne vjeruju političarima je izbor
Željka Keruma za
gradonačelnika Splita. Neokrunjeni kraljić hrvatskog gopodarstva koji zapošljava preko 4 tisuće ljudi time je zaokružio svoju moć u Splitu čime stopostotno
upravlja tužnim sudbinama svih radnika u svojim trgovinama. I 'ajde sad ti ne glasaj za njega na sljedećim izborima?
Nisu svi političari lopovi i nije uz svakog vezana korupcija, al' ako se uz određene konstantno vežu afere u kojima je do sada nestalo
preko 2 milijarde hrvatskih kuna, pitam se do koje granice premijerka Kosor planira trpjeti ministra
Kalmetu, koji joj istovremeno osigurava čak 10 zastupnika u Saboru? Ja tebi, ti meni - i svi sretni.
Da nije sve tako sivo, pokazuje nam ispad gospodina
Hebranga koji u ovo vrijeme recesije i odricanja ima smisla za humor i skladanje stihova, pa je tako čelniku glavne oporbene stranke Zoranu Milanoviću recitirao:
- Rukom pod ruku, da Hrvatskoj skratimo i ovu zadnju muku. Nadajući se da je Hebrang pri tome mislio na svoj skori odlazak u mirovinu,
Milanović kao da je pao s Marsa, gleda u prazno i pokušava na brzinu smisliti nešto pametno što se onako tiho izgovori.
Predsjednik Sabora RH,
barba Luka, u narodu znan kao i
Luka Bebić, službeno je letio, avionom pretpostavljam, u Katar gdje je dogovarao izgradnju LNG terminala u Hrvatskoj. Sva sreća, poveo je sa sobom
prevoditelja, pa se nismo obrukali s
ke. Ili
day after yesterday.
Kad si toliko dugo u politici, već si prisiljen naučiti neke forme koje su nezaobilazne u tom poslu. Tako je i gospodin Bebić dobio nadimak
barba kroz pismo nekog rodjaka, a taj barba je zapravo trebao biti sinonim za
uzvišeni predsjedniče Hrvatskog Sabora, što nitko nije trebao otkriti. Jebiga, Uskok je odradio svoj posao i tako je rodjak gospodina Bebića ostao kratkih rukava za člana uprave RVR-a, pa je dobio direktorsku fotelju HŽ-Infrastrukture i plaću od 15-ak tisuća kuna. Predsjednik Sabora Luka Bebić je gospodin zamijenio s barba, pa je tako postao bliži narodu, a narod voli kad je na vlasti netko iz gomile. Na sve se mislilo, zaključili bismo.
Najviše je mislila premijerka
Jadranka Kosor, koja igra dvostruku, a usudio bih se reći i
višestruku ulogu u cijeloj ovoj maškaradi od vladavine prema propasti. Moram priznati da imaju lijepe kostime i vrlo je pohvalno od njih što su ih sami financirali. Ne znam koliko se sjećate, ali 2008. je pokrenuta akcija
"Dajmo da se nose" za prikupljanje pomoći za
odijela političara. Kad su bili tako dobri, pa nas poštedili novog rebalansa proračuna, predlažem da se ponovno pokrene akcija "
Dajmo da se nose - Take 2", ali ovaj puta malo zapadnije, preciznije u
Remetinec. Tamo ih također čekaju
nova odijela.
Moram priznati da mi je pomalo i žao bivšeg premijera Ive Sanadera,
nekada svjetski uvaženog političara, proeuropskog držanja, kojemu su odjednom svi okrenuli leđa, a davao je šakom i kapom. Zanimljivo je da je
gospon Ivo godinama bio organizator i lider
hadezeove politike pod geslom
"Idemo dalje", kad su mu svi klicali, ljubili ga i slikali se s njime. Pogotovo
Jandroković, ima i snimljeno. Sada, kao da je pokupio neku opaku bolest, svi peru ruke od njega, a tinta s njihovih potpisa se još nije osušila. Odjednom čak ni to nije bitno, riječ uvaženih političara protiv riječi bjegunca nema neke velike šanse. A i da ima, to bi stvarno bilo previše.
No, ipak smo u Hrvatskoj, kod nas je sve moguće, pa i to da nam za koju godinu Željko Kerum bude predsjednik.
- Sićate se ka san van govoria, triba ić u poso, ki ne ide u poso, taj nima ča radit u birtiještini, đava ga odnia! Otklem ćeš platit kolu, a budalo? Ja san oduvik radia i uvik ću radit, nek se zna! A ovi ča se vade na to socijalno, to bi tribalo sve na Goli otok, pa bi vidija ča je muka isova, sunce im njiovo! Isad, ki me ne voli, jebat ga! Ki me voli, volin i ja njega! Ja volin svoju domovinu i ne sramim se reć to!
Narod ima
političare kakve zaslužuje – rekli bi mnogi, ali između dva zla, kako se odlučiti ili kako prepoznati koje je veće, a koje manje? Opet, sto ljudi - sto ćudi, nisu svi svjesni situacije u zemlji, pogotovo kada i danas postoje ljudi koji bi glasali za
Tuđmana, pokoj mu u duši. Otvoriti ljudima oči i ne navesti ih na grijeh, jebeš ga, to je očito nemoguća misija, kad svake 4 godine mi izaberemo još veće sranje za vlast. I kako onda ne bih spremio kofere i zapizdio za toplije krajeve s diplomom u ruci i šahovnicom u srcu?
Tekst: Hrvoje Jurić
Foto: steam/foto-arhiv 031