Nesto vise od
4 mjeseca je proslo kako sam otisla sa europskog kontinenta. Zanimljivo je kako se cak i percepcija pojma doma mijenja kada se je udaljenost dovoljno velika – sve cesce govorim da sam iz Europe – jednostavnije je tako nego objasnjavati gdje je Hrvatska i da ne, Hrvatska nije jedna od zemalja u Rusiji.
Otprije sam znala za pojam
kulturnog soka – u AIESEC-u smo cesto radili treninge na tu temu sa studentima koje smo pripremali za odlazak na praksu, kao i sa onima koji su dolazili u Osijek na praksu i prolazili kroz proces prilagodbe imajuci sto i jedno pitanje kako i zasto mi Hrvati radimo stvari na nacin koji radimo.
Sada si i sama postavljam slicna pitanja.
Kulturni sok je normalan proces koji se dogadja kada se osoba nalazi u okolini koja je potpuno drugacija od svega na sto si se navikao kod kuce. Kazu da se ocituje u promjenama raspolozenja od
visokog odusevljenja i
interesa pa preko
ljutnje i
panike do
depresije. Zapravo nema univerzalne definicije niti ima pravila koja bi vrijedila za sve. Kulturni sok je tesko opisati nekome tko nije sam iskusio koliko zivot u drugoj kulturi moze biti dezorijentirajuci.
U pocetku je sve prekrasno, tzv. period «
medenog mjeseca», osjecas se kao turist, sve ti je
novo i zanimljivo, eventualno smjesno, promatras ljude oko sebe ocima turista i cini ti se da su slicnosti vece nego razlike. I ovdje ljudi idu na posao svako jutro, i ovdje posao ima dobrih i losih strana, i ovdje uprava nekad donosi totalno nelogicne odluke, ljudi su motivirani ili nisu, kasne na posao, daju ostavke ili postizu odlicne rezultate. Parovi se secu na ulici, zene hodaju s malom djecom nedjeljom popodne, poslije posla se obavlja kupovina, trznice su prepune bakica s domacim povrcem, odlazi se u hramove, a slobodno vrijeme provodi u sportskim aktivnostima.
Onda pocnes otkrivati da stvari bas
ne funkcioniraju kako si navikao da funkcioniraju, i pocinjes se fokusirati na sve sto ti u novoj zemlji nedostaje, a
frustracije se samo gomilaju. Nestane goriva pa cijene prijevoza rastu, pojavi se neki bitni politicar pa se ceste zatvaraju i ti kasnis na posao, bomba eksplodira pa je sve prepuno vojske i uvodi se policijski sat. Smece se ne odvozi vec pali i u kombinaciji s vrucinom i visokim zagadjenjem cini ti se da ne mozes disati. Kada krenu monsunske kise, ulice su toliko poplavljene da nema nacina da suh prijedjes na drugu stranu ceste.
Laptop od kuce ne radi jer je vlaznost prevelika, ujutro se ne mozes otusirati (u hladnoj vodi, naravno) jer nema pritiska. Toalet se zacepi jer si opet zaboravio da ti kanalizacijski sustav ovdje ne dopusta da bacis wc papir u skoljku.
Hrana ti se ne odgovara i nakon nekog vremena ne znas sto bi kupio za jesti jer je sve ljuto, masno i cudnog okusa. Pa te i glad prodje.
Ignoriras ljude oko sebe koji se smiju tvojim kombinacijama hrane za objed. Za tebe uobicajeno voce tipa jabuke se smatra egzoticnim vocem sto se reflektira na visoku cijenu i dzaba je sto ti imas naviku svaki dan pojesti jabuku, ne mozes si to priustiti. Zaradjujes upola manje nego sto bi bio placen za isti posao kod kuce, ali jos uvijek iznad prosjeka i na kraju mjeseca si totalno dekintiran i nije ti jasno kako domaci ljudi prezivljavaju i
je li problem u tebi.
Svaku glavobolju
paranicno pocnes tumaciti kao pocetak malarije ili denge groznice i jeza te prolazi od pomisli da bi mogao zavrsiti u jednoj od lokalnih bolnica koje su daleko od svakog pojma zdravstvene ustanove koji otprije imas. Cini ti se da
nista oko tebe nije cisto, pa ni onda kada mislis da si oprao rublje, vidis da je voda zadnjeg ispiranja opet smedja. Krave hodaju po ulici poput pasa lutalica, smece je posvuda razbacano, ljudi pljuju i proizvode razlicite zvukove i nitko ne pardonira. Mrak pada toliko rano da si lagano dezorijentiran, dok temperatura uvijek ostaje iznad 25 Celzija cak i usred noci,
znoj i umor su konstanta.
Na poslu zelis iskomunicirati nesto i shvatis da ti
nedostaju rijeci, ili
ne razumijes sto ti je sef upravo delegirao iako si se obicavao ponositi svojim dobrim znanjem engleskog.
Ne mozes zapamtiti ime bitnog poslovnog partnera, a moras prenijeti vaznu poruku. Ljudi koje trebas da obave neki zadatak govore samo sinhala i
pitas se imaju li tvoja objasnjenja uopce smisla (osobito sto ljudi u Sri Lanci rijetko govore «ne» i nece pokazati da nesto ne razumiju ili ne znaju). Kolegica na poslu prica kako je u proslom zivotu jamacno bila sefova sestra, kolega opisuje svoje iskustvo kada je vidio duha i svi drugi odobravaju, a ti se pitas
tko je ovdje lud.
Ljudi na ulici te
gledaju cudno, mangupi
dobacuju glupe komentare, a prodavaci ti konstanto
zacijenjuju previse jer imaju predodzbu o tebi kao bijeloj Europljanki punoj para iz razvijenog svijeta. Tuktuk vozaci se zaustavljaju svakih 50m i nude «taksi,madam»,
uporno te prate sljedece tri ulice jer ne prihvacaju tvoj izbor javnog prijevoza koji je 15 puta jeftiniji.
Ljutnja, depresija, panika. Defnitivno svaki dan uspijevam iskusiti sve te emocije.
Ja sam obicavala biti miroljubivo, dobrocudno stvorenje, s visokim stupnjem tolerancije, sposobna kontrolirati svoje emocije, osobito one negativne. Sada kada hodam ulicom kao da cekam prvog tuktuk vozaca ili kakvog maloljetnika koji se sprema nesto dobaciti ne bih li se mogla istresti na istoga. I to obicno na hrvatskom. I mislim da me mogu poprilicno dobro razumijeti.
Nakon nekog vremena, proces kulturnog soka bi te trebao dovesti do razumijevanja da
stvari u drugoj kulturi nisu nuzno pogresne, vec dugacije. Prilagodjavas svoj nacin zivota i pokusas uspostaviti
ravnotezu s vlastitim kulturalnim normama. Pronalazis neke metode nosenja sa stresom, tehnike selektivne percepcije, fokusiras se na pozitivne stvari i ljude, istrazujes zemlju i kulturu. Kazu da je kulturni sok zapravo iskustvo koje ti
mijenja pogled na zivot i izvanredna prilika za osobni razvoj.
Frustracije se smanjuju i prihvacas stvari oko sebe, uspostavljas harmoniju.
Dok prica ne pocne iz pocetka kada se vratis u svoju zemlju i krene proces obrnutog kulturnog soka. Bas se veselim.
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.
Žensko
Muško
Nebitno
