Postoji ta jedna starinska, bijelim i mekim plišem obložena
škrinjica u čiju unutrašnjost već dugi niz godina brižljivo odlažem smotuljčiće svojih velikih i malenih strasti zaslužnih za to da svakodnevicu u kojoj postojim, koliko god ona bila, posve prirodno, očekivano, a nerijetko i bolno,
rollercoasterska, pretvaraju u nešto što rado nazivam
bajkom. Bez sretnog završetka, bez završetka uopće jer bajka u koju sam smjestila taj jedan jedini život koji imam, igrajući se njime nalik pomalo sramežljivoj, ali maštovitoj djevojčici, samoobnavljajuća je i ne poznaje kraj, kako to obično biva među koricama slavnih braće
Wilhelma i Jacoba.
Svoju škrinjicu sa svim tim dražesnim
smotuljčićima životnih strasti običavam čuvati na skrovitom i sigurnom mjestu. Običavam ju, onako po navici, nježno zaključati pripadajućim lokotom, premda sam svjesna da njezinom sadržaju ne prijeti nikakva opasnost jer nikome ne bi bio toliko zanimljiv i dragocjen kao njezinoj vlasnici. Ipak… kako nisam sebična, spremna sam ju katkad i otključati pokojem radoznalom paru očiju svoje sugovornice ili sugovornika.
Jedan takav par očiju žmirkao je u nas upravo neki dan, s druge strane stola s kojega se širio
miris friških kiflica, tijekom već poslovično zanimljivog druženja s dragim prijateljima s kojima se razgovor poveo u smjeru toga da navedemo koja naša strast ima tu čast biti najveća, pokretalačka?
Bilo je tu svakakvih odgovora, od onog predvidljivog kao što je
seks, preko
automobila,
karijere,
hrane,
shoppinga,
obrazovanja,
putovanja,
sportskih klubova,
glazbe,
hobija pa sve do
izlazaka.
Nekome je nešto strast, i sama sam beznadno strastvena oko ponekih navedenih okidača, poput karijere i obrazovanja, putovanja kojih nikada dosta, mojih hobija koji život znače, glazbe, književnosti i umjetnosti općenito pa sve do veličanstvene seksualnosti, emocija i muškarca s kojim dijelim isti taj bajkoviti život (dobro, nije baš ni da sam, ruku na srce, cijepljena od shoppinga).
To su samo neki od smotuljaka velikih i malenih strasti iz već spomenute škrinjice koju naprosto obožavam, međutim, zanimljivo je da mi, kada je riječ o mojoj najvećoj strasti, nijedna od ovih nije u prvi mah pala na pamet. Umjesto toga, pala mi je na pamet, rekla bih, ona najsićušnija, naoko beznačajna i banalna, a za mene kao kuća velika strast iz koje se, uvjerena sam, rađaju sve ostale životne strasti.
Riječ je o strasti,
kolekcionarskoj strasti prikupljanja u svoju škrinjicu svih onih majušnih, krajnje neopipljivih sitnica koje puku svakodnevicu pa time i život u cijelosti čine velikim i lijepim, upravo bajkovitim. Uopće moć zapažanja takvih nenametljivih stvari i situacija, prijemčljivost i, ono najvažnije, sposobnost ničice im se pokloniti. Jer, koliko god floskulasto zvučalo, čovjek koji ne zna ili ne želi sitnicama, tom
hors-d'oeuvreu sa životnog menija, dopustiti da mu utaže glad za srećom, teško da će ga istinski nahraniti i sve one krupnije i naoko bitnije blagodati, ono glavno jelo kojim ga život može počastiti sa svog raskošnog poslužavnika; poput zavidne putanje njegove karijere, putovanja oko svijeta s pet zvjezdica ili, primjerice, iznosa na bankovnom računu koji bi bio dostatan i za lagodan život njegovih praunuka.
Strastveno nastojeći takve sitnice svakoga dana uočavati u svojoj okolini te im pokloniti smiješak kakvoga zaslužuju i one, a i ja, isto sam učinila i pred koji tjedan, raznježeno prepričavši svojim prijateljima što sam doživjela. Naime, moje prijateljice i ja otisnule smo se na ranoposlijepodnevnu kavicu u kafić u kojemu jednoglasno guštamo te sam, odloživši svoj promrzli kaputić na stolac pored, za stolom tik do našega ugledala jedan na prvi pogled uobičajen, a na drugi pogled prizor vrijedan divljenja.
Tri bakice,
tri dame,
tri prijateljice, a svaka od njih dobrano je zagazila u osamdeset i neku godinu. Sa dubokim, usjeklim borama na licima i bijelim, loknastim bubikopf frizuricama, odjevene toliko decentno i ženstveno, a ujedno toliko vintage da su izgledale čak i moderno. Društvance dražesnih bakica drhtavim je i tanjušnim ručicama ispijalo svoje kofeinske delicije, pritom grickajući francuske roščiće s čokoladom na tanjurićima pored. Izgledale su vidno damski, a ipak nekako djetinje i vrckavo, toliko krhko, a ipak nekako energično i životno jer i u tim su se godinama potrudile biti njegovane, nanijeti trunku crvenkastog ruža na usnice, oko vrata zakopčati nisku bisera (i uopće nije važno jesu li pravi, pošto se i u bižuteriji može naći šarmantnih primjeraka) i onako bečkoškolski uskladiti boje svojih torbica s balerinkama (da, balerinkama), pritom međusobno veselo ćakulajući kao da im je petnaest, a ne osamdeset i pet godina.
Inače baš ne običavam zuriti u ljude, no priznajem da toga dana nisam mogla oči odvojiti s njihove dostojanstvene pojave koja vrišti mudrošću, prvenstveno onom vrstom mudrosti koja ih potiče da ni u trećoj životnoj dobi ne izgube tu žar za životom koji nikako nije stao, samo se malčice usporio. Vidno inspirirane, prijateljice i ja smo primijetile kako bi bilo lijepo da i mi jednoga dana živimo na sličan način, ako nas zdravlje posluži, da doživimo vlastita mala, ženska druženja i da se sa smiješkom na svojim rumenim usnicama prisjećamo vremena kada smo bile u godinama u kojima smo upravo sada. Kako bi bilo lijepo i da, poput onog postarijeg para koji me je raspekmezio dan prije, i u svojim osamdesetima šetamo držeći se za ruke sa svojim muškim odabranicima u koje bismo i nakon svih zajedničkih godina bile, a što je tu čudno, još uvijek zaljubljene.
No, u jednom se trenutku moj pogled iznenada susreo s pogledom jedne od bakica koja mi se, netom nakon srka svoje kavice sa šlagom, blago, iskričavo nasmiješila, kao da sluti o čemu razmišljam. A na gornjoj usnici zadržao joj se, onako djetinje nevino i nenamjerno, oblačić bjelkastog šlaga koji nije primijetila. A i da jest, ne bi očajavala jer toj su se gospođi, koliko god možda imala težak život kao i ja, u očima zrcalile razigranost i sreća. Zasuzile su mi se oči u hipu, uzvratila sam joj topao pogled i najnježniji smiješak, upitavši se hoću li i ja u njezinim godinama biti jednako sretna i razigrana kao sada?
U duhu te ambiciozne, ali ne i neostvarive težnje, već idućeg sam trenutka strastveno
posegnula za svojom škrinjicom ne bih li u nju pohranila sve ono sadržano u uvertiri ovim retcima. Ne bih li jedan od svojih smotuljčića životne strasti već po ne znam koji put napunila upravo tom sitnicom koja je većini ljudi banalna, tom poslijepodnevnom epizodom prepunom emocija, prepunom inspiracije i prepunom naših pogleda koji su se okrznuli tek na sekundu-dvije, a imala sam dojam kao da smo nijemo razgovarale godinama.
Uz sve strasti zaslužne za to da živim(o) bajku i izvan dječjih priča za laku noć, Disneyjevih crtića i holivudskih blockbustera, usudila bih se odgovoriti na pitanje postavljeno tijekom onoga druženja pa ustvrditi da upravo ova moja strast ima čast biti najveća, da je majka svim mojim drugim strastima. Strast kojom dopuštam neznatnim, ali iskričavim situacijama i detaljima da pronađu put do moje nutrine, razoružaju me pa da uslijedi moja jednako neznatna, ali iskričava reakcija.
Strast kojom se, eto, veselim „
trivijalnostima“ poput bubamare koja katkad sleti na rukav mojega kardigana, a ja ju s jagodice prsta pažljivo spustim natrag u prirodu; poput ushita koji osjetim kada nekome uspijem pomoći ili kada blisku osobu iznenadim malim znakom pažnje bez specijalnog povoda; poput božanskog okusa baklave koju sam spremala svojim gostima još puno prije sveprisutne pomame za sapunicama iz turskog podneblja; poput pogleda na ustreptale, pregladnjele vrapčiće koji su već navikli na bakanalije koje im zimi na svojem balkonu priređuje Mislilica; poput netom pročitane sjajne knjige koja me znalački prodrmala; poput prvih taktova mojeg omiljenog glazbenog albuma koji kao da su u nekom tajnom dosluhu s mojim tijelom i sa svim tim umnosrčanim trncima; poput mirisa svježe opranog rublja koji me utješno podsjeća na dom. Poput tih milih bakica koje su nam svojom pojavnošću dodatno uljepšale zajedničko poslijepodne.
„
Are you passionate?
Are you livin' like you talk?
Are you dreamin' now
that you're goin' to the top?“
(Neil Young)
Vrijedi na tren osluhnuti samoga sebe u ime pitanja ovog kanadskog rockera pa… prepoznate li, u toj apatiji metastaziranoj posvuda, barem jednu svoju gorljivu, uistinu gorljivu strast-pokretačicu, pružite si ruku jer vi ste - sretna osoba.
Smiješak na lica šalje vam (sretna)
Mislilica.
Essekerica. Pisalica. Sanjalica. Radoznalica. Osobenjačica. Maštovitica. Sramežljivica. Učilica. Putnica. Radilica. Dobrica. Idealistica. Znanjelovica. Razigranica. Damica. Čitalica. Perfekcionistica. Smješkalica. Estetica. Planiralica. Vedrica. Produbilica. Ženstvenica. Otvorenoumica. Rockerica. Iskrenica. Crtalica. Družilica. Nježnilica. Optimistica. Upornica. Tajnovitica. Uživalica. Pacifistica. Usrećilica. Svestranica. Životosviđalica. Mislilica.
[Svi tekstovi] Kolumna: Mislilica
mislilica031[at]gmail[točka]com
Nebitno
Žensko
Muško
).
