Prije par godina imadoh slicnu anegdotu.
Uglavnom, zavrsio sam na sudu zbog pokidane osobne (imala je pokidan vrh, ali ju je drot rastvorio do kraja uz pitanje "I, kakva je ovo osobna?". Naravno, nisam platio kaznu, zhalio se, blabla). Dobih zbog toga svoj prvi poziv na sud.
Usetah s indexom u ruci (iako je bio osmi mjesec ;-)) i tuzna izraza lica.
Cekajuci u hodniku u zupanijskoj, slusao sam klepet ljetnih cokula i klompi, zvuk pisacih masina iz vremena marije bljuzge, uglavnom, istripao sam da sam Jozef K himself. Kafkijanska atmosfera covjeka na to natjera, a i znao sam da mi treba takav trip kad krocim u sudnicu.
S oko sat vremena zakasnjenja u odnosu na vrijeme napisano na pozivu, krocih u prostorije "sudnice", zapravo omanjeg sobicka s par stolova, onih crnih soc-real cekaonskih stolica, zasut smradom prasine iz tepisona i birokracije iz poluuzeglih listova papira u ladicama. Bio je suncan ljetni dan.
Ponude me da sjednem na te crne cekaonske stolice tik pored vrata, oni nasuprot meni za stolom. Dijeli nas praznina sobe. I uloge. Prvo ide medjusobno upoznavanje, pa dodjeljivanje uloga. Na pitanje o statusu odgovaram "siromasan student" i mahnem indexom. Zena je sutkinja, mozda upali sharm. Ali to se kosi s ulogom. Siromastvo ne sarmira.
Zbog proceduralne greske (ili zakona, cega vec) gdje pise da osobna mora biti citka i zbog prijave drota da je bila necitka, prinosim "krunski" dokaz (probusenu staru iskaznicu) s kojeg sutkinja iscitava sve potrebne podatke. Osobna je bila sjebana. Sjebana, ali citka.
Uglavnom, sve super, nisam kriv za osobnu, blabla, pokazujem ganc novu osobnu (izvao ju cim sam dobio poziv sa sudjenje ;-)), jupi, posten sam i lojalan gradjanin i taman kad se ustadoh, STOP!
- "Sjednite, nismo gotovi. Ima toga jos ovdje."
Fuck, pomislih, nisam nevinasce, ali nisam ni zlocinac. Nisam nikoga ubio, nisam dilao ni uzimao zuto/belo, nisam krao, nisam razbijao, nisam se tukao, nisam narusavao javni red i mir (barem mislim). Hm, sto bi moglo biti?!?
- "Znate li kada ste vrijedjali moralne osjecaje gradjana ovoga grada?"
E, to me pitanje zateklo... mislim, tko jos nije pis(h)ao po kori drveta u parku, tko nije vadio kitu pijan (i mlad ;-)) i mlatarao njom po zraku, ne sjecam se da su me copili dok sam se s nekom mazio u parku, ne sjecam se da sam spalio kriz, raspelo, da sam se razapeo. Hmmmm ... A sutkinja me pita za vrijeme, dakle, zaista se dogodilo, ili barem misle da se dogodilo.
- "Tada i tada, tamo i tamo, vi ste uhvaceni u radnji blabla (sudski termin za pishanje)."
- "Ne sjecam se toga." - iskrenost koja nije proizasla iz zelje za izbjegavanjem kazne
Zavrsih s ukorom i upitnikom iznad glave koji me muci i danas. |