Kako ste odabrali svoj smjer u životu?

Škola? Starci? Talent? Uzori?
Tko je najveci "krivac"?

Inat!

Moj stari (ekonomist) mi je govorio da je ekonomija nauka "za poslijepodne", i da mi preporuca da radim nesto konkretno...ali sin k'o sin...

...jos ga trazim

Pronađoh ga po principu "e, baš neću stari". kada sam završio osnovnu cimali su me da upišem gimnaziju, upisah tehničku, kada sam ju završio stari koji je liječnik mi je našao vezu za upis na medicinu, a ja sam upisao fiziku samo zato da ne bude kako on kaže...i na kraju sam se zaposlio totalno kontra struke i sedam godina radim ono što volim. za taj sam posao talentiran, obožavam ga i nema šanse da ga mijenjam koliko god ponekad naporan bio i koliko god mi zbog njega govore seljačke fore "znam di stanuješ...pojest će te mrak..."

Dora je napisao/la (Pogledaj post): › ...jos ga trazim

...ja se slazem s dorom....
...mislim da bi ga pronasla vec odavno da me starci nisu zaje... sad sam u procesu "of finding myself...who am i really?"

Slazem se da starci puno toga upropaste ako se puno mijesaju, ali isto tako znaju te shebati kad ti puste na volju, jer smatraju da si "pametan, zreo, sposoban i odgovoran".
Nista me nikad nisu tjerali, pa sam precesto svojevoljno lutala u pronalazenju sebe, a sila zivota ne pita zelis li i volis li to ili ne...
Jednostavno te natjera da se zaposlis gdje imas priliku.

da li vi mislite smjer u zivotu = posao ili opceniti smjer u kojem vam se zivot krece, posao, prijatelji, zivot opcenito?

ja vise mislim na faks i posao i to....al moglo bi se reci i prijatelji i sve opcenito isto. jer su me starci natjerali u kanadu i da se tu skolujem i da "bolje zivim"...opet to igra ulogu u tom ko su mi prijatelji, sta cu zavrsit radit u zivotu. no nista me nikad nisu previse tjerali jer su shvatili da to bas i neide kad mi burajz, kojeg su stalno maltretirali i gnjavili za skolu, nije zavrsio faks

kris...koliko ti je godina? (ako smijem pitati:)) )

Hm, ispadam jedini koji je relativno zadovoljan svojim izborom. Mozda sam imao srece sto starci nikada nisu nista forsirali. Davali su savjete, ali su izbor prepustali meni. Njnihovi savjeti i moji izbori se skoro nikada nisu preklapali, ali to nismo dozivljavali kao sukob.

Mislim da im ne moram biti nesto posebno zahvalan, jer je to prirodno stanje stvari, drago mi je sto mi nisu nametali svoje misljenje. Jedino je bad sto moj izbor podrazumijeva konstantno ucenje, sto nije problem dok je covjek mlad i nema zenu, obitelj ;-) ali kontam da bi kasnije moglo biti sranja kad okolina ne bude imala razumijavanja...

pitao Boga...on mi reko...ja to napravio...i sjebo se...šalim se...ma ok je...završio sad srednju koja me ne zanima,al s vremenom me počelo zanimat,al ne previše...sad ćemo vidjet kako i šta dalje...

Zanimljivi odgovori...ja sam se zainatila ..totalno kontra svih savjeta...u principu sam zadovoljna...
I ja mislim da djeci treba pustiti konačan izbor..ali prošlo ljeto kad je naš sinek završavao osnovnu..jadan..stao pred nas i kaže "recite mi..ja više stvarno ne znam"..
Moraš im pomoći da se "usmjere"...kao stariji vidiš njihove dobre strane, određene predispozicije za neka zanimanja..
Buah..uopće nije lako..

Ja sam svoj hobi pretvorila u posao i to dobar ,jako sam zadovoljna , po cijele dane radim ono što volim i za to primam i plaču hahahaha.
Na odluku da se bavim svojim poslom najviše je utjecaja imao moj tata ali samo dok sam bila mala (jer mi svirao i pjevao neke dječje pjesmice- generacija koja je glumila u dječjem kazalištu i tako),kasnije sam shvatila da nema ljepšeg posla nego pocijele dane svirati, baviti se glazbom i podučavati mlade naraštaje u tome .Upisala glazbenu (osnovnu i srednju) završila akademiju i eto me tana.........

yoomie je napisao/la (Pogledaj post): › kasnije sam shvatila da nema ljepšeg posla nego pocijele dane svirati, baviti se glazbom i podučavati mlade naraštaje u tome .

tako nešto sam i ja shvatila
strašno volim svoj posao...
ali da sad idem sve ispočetka ipak ne bih upisala taj faks...
otišla bih drugim putem...
putem za koji nitko nije ništa očekivao od mene...
mene jednostavno ubiše prevelika očekivanja koja su mi nametala neostvarive standarde, a ja sam jeb*** prfekcionist i eto ti sranja...

mislim da djecu treba pustiti da istražuju, da vide što sve mogu, što žele...ako ne probaju - ne mogu ni znati...
prečesto sam slušala prigovore "išla si na to - pa si odustala"...da išla sam i vidjela da nešto je ili nije za mene, da me zanima ili ne zanima...

samo, gdje je granica do kuda puštati djeci da "isprobavaju", a da se to ne pretvori u obijest?

Moram priznati da nisam jedna od onih koji su kao dijete znali što će postati ili što žele,,nisam se vidjela u ničemu i koliko se sjećam nisam ni razmišljala o tome,,, također moji roditelji nisu o tome vodili pretjeranu brig, vjerojatno zbog razvoda, tako da sam bila prepuštena sebi i nekakvom prirodnom životnom tijeku,,,završila sam srednju školu koju sam željela, međutim u meni se dogodio nekakav pevrat, pojavila se enormna ljubav prema prirodi i prirodnim znanostima tako da sam nakon završene škle društvenog smjera, završila fakultet prirodoslovnog smjera,,,totalno oprečno...

...iskreno,,,često sam krivila roditelje što u djetinjstvu nisu prepoznali moje potencijale i želje, nekakve prirodne talente, što smatram da svako dijete ima i usmjeravali me....no, kako vidim kod vas ostalih je to zapravo samo budilo revolt,,,,možda je ipak onda sve ispalo kako treba,,,