Da je Jovan htio, najvjerovatnije bi ostvario sve ono što je zamišljao, kakav je život htio zaživjeti. Ali se nikada nije ni potrudio. Nikada nije ni mali prst pomakao ne bi li ostvario bar milijunti djelić svoga zamišljenog nauma. I eto ga sada. I dalje je sanjao, u svojim je mislima živio idealan život. Ali su uz protok godina njegove misli i njegov um skrenuli s pravog puta.
Više nije ni izlazio iz kuće, radije je zamišljao svoju garsonjericu kao ogroman i prelijepo uređen stan, čak je znao gdje su i stube, ali ih, eto, nije koristio.
Sada je stajao na pomalo slabašnim nogama. „Odoh do biblioteke“, pomislio je i zaputio se do ohrndale vitrine koja je imala svega tri police poluprazno ispunjene nekim djelima koja je Jovan pročitao više puta. Više no više puta.
Sada je dohvatio jednu od svojih omiljenih. „Istorija i legenda“. Tu je Andrić onako lijepo obradio problematiku Petrarkine vječne ljubavi. Jovan se namrštio pri pomisli da on nema svoje Laure. Eto, sve u životu ima osim Laure. E, on bi radije da se zove Paola.
Sjeo je na prašnjavu fotelju koju je on vidio kao prelijepu antikvitentnu stolicu. Iz 17. stoljeća. Zatvorio je oči i zamišljao svoju Paolu, ali je u njegovoj glavi samo Petrarkino viđenje te nedelje u crkvi.
„Prošetat ću malo po dvorištu“. Ustao je opet, otvorio svoj stari ormar, zamišljen kao ogromni garderober, izvadio stari šešir i kaput, iako je napolju u jeku bio, posebno topao, kolovoz.
Ljudi su se na ulici okretali za čudnim djedicom koji je hodao u kaputu, dok se Jovan pitao tko su ti ljudi u njegovom dvorištu. Ali se brzo dosjetio. Rekao je sebi da neće smetati posluzi i više ih nije ni primjećivao.
Ivica je hladnokrvo promatrao kako se dva psa ubijaju na smrt. Sjedio je tu u parku, to mu je nekako postalo i tradicija, malo bi prošetao nakon ručka i sjeo u park tražeći inspiraciju u tim stablima koja su se pružala tako visoko i svake godine sve više imali toga za ispričati. „E, da uistinu imaju tu moć govora“, pomislio je. Koliko bi zanimljivih priča čuo, koliko bi materijala imao za svoje knjige. Koliko je ljubavi ostvareno u ovom parku, koliko je partnera prevareno u njemu i koliko je djevojaka tu isprošeno. To je bilo općepoznato, toliko je ljudi u svojim vjenčanim zdravicama pozdravljali klupe ovoga parka i na svakoj su bila urezana imena zaokružena srcima, ili su srca bila prepolovljena, a ispod prekrižena dva imena. Ivica je jako želio znati šta se to sve ovdje odvijalo, šta li se to nekada dogodilo na ovoj klupi, baš ovdje gdje on sjedi.
Vjetar je jako zapuhao i krošnje su šumjele. Ivica se digao, pokušao je razumjeti šta su to krošnje pričale. Tako je stajao već neko vrijeme prije nego se upitao je li izgubio razum.
Uzeo je novine s klupe i nevoljko se zaputio kući. Čekala ga je žena koja nikako nije mogla razumjeti njegovu kreativnost i uvijek se žalila da ništa ne radi kada bi ga ponovo zatekla pred pisaćom mašinom. A istina, nakon tog ljubića kojeg je napisao dosta davno i koji je rasplakao sve domaćice, nije uspio napisati ništa. Stalno je započinjao nove knjige, ali ih redovno ne bi završio. Pokušao je mijenjati zaplet, pokušao je drukčije karakterizirati likove, ali mu nije uspijevalo na taj način raspaliti svoju maštu. Zadnjih je dana razmišljao o drugim temama, ali je na tom polju bio oduvijek hrđav. Vratit će se sutra da pažljivije posluša govor krošnji…
Kod kuće ga je opet žena napala. Ni ona više nije bila u cvijetu mladosti i nije mogla raditi po cijeli dan, kao nekada. Nije mogla sama izdržavati porodicu čiji se broj još nije smanjio. Njihov je sin također pokušao slijediti očeve stope i postati piscem. Ali to njemu nikako nije polazilo za rukom. Uvijek je bivao kući i izmišljao kojekakve događaje koje je bilježio, ali od njih nikada ništa nije napravio. Valjda jednostavno nije bio rječit, nije imao sposobnost napisati niti odlomak. Onda je u jednom periodu života pokušao baviti se slikarstvom, ali, opet bezuspješno. Trenutno je nervirao i sam sebe i vagao čemu ponovo da se vrati: slikarstvu ili pisanju.
Ivica se opet uspio posvađati sa ženom i zatvorio se u svoja dva metra radne sobe. Želio je početi pisati.
Golubovi su letjeli oko starice, ona se nekako rukom branila, ali nije odustajala od hranjenja svoga omiljenog društva. Zaogrnuta u šal, jedva je pružala drhtave ruke prema životinjicama.
„I ona će nas uskoro napustiti“, rekla je golubica svom najboljem prijatelju, „a sada je tako malo ljudi koji će se posvetiti ovome poslu, a i ovi iz Javnoga sve fino počiste… možda nam samo poneko dijete baci ostatak svog sendviča… i to je to… čeka nas hladna i gladna zima“, zaključila je golubica i raširila krila. Njen se prijatelj stresao pri samoj imaginaciji onoga što je golubica ispričala.
„Ma čuj ti njih“, pomislio je starac slušajući sive životinje. Uspio je razabrati glas golubice, ali kako se približavao jatu, sada je samo čuo gomilu glasova i nije mogao razabrati o čemu ti svi golubovi bruje.
Iz tog je razloga Jovan prostro svoj kaput kraj drveta gdje se ta bagra okupljala i sjeo. Smijao se, iako je već znao da ti golubovi imaju iste probleme kao i oni, ljudi. Brinuli su što jesti, gdje leći, koga voljeti. Malo je pomeo misli s traženja svoje Paole, pomislio je kako ona sama treba doći i da sigurno hoće. Jer, njegov je život idealan i čim dovoljno jako poželi, ona će doći. A nije ni završio tu misao kada je vidio tu djevojku. Mlada je pojava prohodala kraj starca i tugaljivo ga pogledala dok je on pričao sa golubovima. On je naravno pročitao svu ljubav u njezinu pogledu, znao je da se ona upravo zaljubila u njega. Njena je crvena majica ustvari bila divna krinolina i starac je već oko njena vrata zamislio one perle koje je tako dugo čuvao. Nije bio siguran gdje ih je nabavio, ni na koji način. Ali je to sada bilo potpuno nebitno. Poželio je krenuti za njom, ali bilo je posluge i to nije mogao uraditi pred ostalom služinčadi, pa je odlučio to napraviti neki drugi dan. Pomislio je kako ona mora biti neka prosta djevojka, te je zamislio sve stvari kojima će je naučiti nakon što ona postane njegovom ženom.
Djevojka je samo užurbano prošla kraj Jovana i istog ga trenutka zaboravila, dok ju je on pratio pogledom i, kad je ona bila dovoljno daleko, povjerio se golubovima.
„E, vidite, dragi moji prijatelji, ono je bila Paola, moja vjerenica… A da, jeste jako lijepa.“
Golubovi su se zgledali i jako se smijali ludosti ovoga starca koji ih je svakodnevno zabavljao svojim pričama i svaki im dan nanovo „dopuštao“ da budu u njegovu vrtu.
Jovan se tu noć kasno vratio u svoj stan i iz glave nije puštao Paolu. Iz svoje je biblioteke izvadio dvije knjige koje će mu poslužiti da dragu mu Paolu nauči čitati. Sutra će je osloboditi i rada, pa neće njegova vjerenica biti služavka! Pokušao se sjetiti na kom je ono mjestu zaposlio Paolu, ali nije uspio.
„Ma previše mi je tih sluga, tko bi ih se sjetio svih…“, pomislio je i sjetio se svih ljudi koje je vidio toga dana. I da, svi su radili upravo za njega. Još se pokušavao dosjetiti prije nego je utonuo u san koji mu je dao nove ideje. Ustvari, njemu su i ti snovi bili stvarnost, te ako bi nekada, u snu, iskočio iz tračnica svoga svakodnevnog smišljenog života, ukoliko bi, na primjer, sanjao da je na plaži, to bi jutro hodao polugol neprestano zamišljajući napola obučene dame oko sebe i neprestano išao u more koje je toliko volio. Tada su ga htjeli i izbaciti iz zgrade zbog par poplava.
Ali sada je više bio u nekom srednjovjekovnom „fazonu“, nosio je šešire, auta je vidio kao kočije, polugole su djevojke bile „noćne prijateljice“, a srednovječne žene bogate dame.
Te je noći sanjao kako je kartao poker s nekim bogatim prijateljima, a probudila ga je pazikuća, jer je trebalo očitati plin. On je ustao i počeo se pravdati pazikući da ništa ne duguje i da je ustvari dobio dosta novaca na pokeru prije nego joj je zalupio vrata pred nosom. Ona je još jednom pokucala i odustala. Već se toliko godina nije znala nositi s ovim čovjekom.
Jovan je u sebi opsovao i odlučio se dotjerati. Bio je jako zadovoljan osvojenim parama na pokeru, iako ih nije trebao, ali volio se dokazivati, baš kao što je to napravio sinoć. Kao što rekoh, za njega to nije bio samo san. Napravio je sebi čaj i sipao ga u polunapukle šolje, koje su naravno bile divan porculan. Razdijelio je tri šolje po stolu, a četvrtu okrenuo k sebi. Kratko se pohvalio prijateljima koliko je novaca sinoć zaradio prije nego je spomenuo da je upoznao ženu svoga života, da je puno mlađa od njega, ali da ga već dugo voli i da mu je vjerna. Nije mu smetalo što je samo služavka i sada ju je branio, jer su prijatelji odnegodovali na ovo posljednje.
Sada je Jovan ustao da isprati goste, nije mogao podnijeti da vrijeđaju njegovu Paolu, pa im je rekao da ima nekog posla u tvornici. Njegovoj, naravno.
I toga je dana bilo jako toplo, ali je Jovan i dalje hodao zaogrnut u kaput. Osjećao se poput pravog gospodina i znao je da ti ljudi koji bulje u njega nisu ništa nego obični, ljubomorni nitkovi. Znao je koliko ga se boje i da mu se ne smiju suprotstaviti. Ipak je on veliki moćnik.
Zastao je pred visokom zgradom i prije nego je ušao u Centar za Socijalni rad popravio je šešir i poravnao kaput. Ovo je bila njegova tvornica. Jednom mjesečno je tu dobivao novac i uvijek je mislio „Samo to? Morat ću početi s otkazima…“, nikako nije bio zadovoljan radom tih lijenih stvorenja koja su samo lutala po tuđim kancelarijama i ništa nisu radili. Nekada bi se zaboravio, pa tamo navratio više no jedanput mjesečno i onda bi se i istresao na službenicu kako ništa ne rade, da ih neće više plaćati i slično. Sada je dobio svoj novac i prvo je odlučio Paoli kupiti veliki buket cvijeća. Zaustavio je nekog momka i odbrojio sumu za koju je mislio da je dovoljna:
“Slušaj mali, kupi mi najljepši i najveći buket crvenih ruža koji nađeš… i požuri… nemoj da te dugo čekam…“. Mladić je bio zbunjen, ali kad je shvatio o čemu se radi, klimnuo je i produžio smijući se i brojeći novac. Starac je produžio do parka i smjestio se ispod istog drveta. Okružili su ga golubovi spremni čuti nove priče luckastog djedice, a on im je samo rekao: „Budite tiši danas, neću da Paola pomisli da vas nisam trebao pustiti u vrt i da nemate kulture… Vi ste ipak moji prijatelji, i ne bih želio da pomisli da sam i ja glasan i neotesan…“. Golubovi su se valjali od smijeha i obećali biti tiše. Čekali su i oni tu Paolu ne bi li vidjeli što će to starac uraditi. Starac je pogledavao ima li momka s buketom, ali ga nije bilo. Ljutio se misleći da će Paola doći, a on nema spreman buket. Ali ni Paole nije bilo. Dugo je starac tako sjedio, nije više ni golubove vidio, ponekad je tresao šešir i namještao kaput kada bi mu postalo vruće.
I u sumrak je ustao. Bio je jako razočaran, ali je shvatio da je Paola bolesna i zato se nije pojavila. Zaustavio je neku gospođu, ona ga zbunjeno gledala i užurbano napustila nakon što joj je rekao da otpusti momka u žutoj opravi, jer nije radin, a takvog ne treba u svojoj službi. Kući je došao prilično kasno i nije želio igrati poker. Samo je zaspao.
Sanjao je Paolu. Sanjao je kako trči po beskrajnim livadama i zove njegovo ime, zove ga da joj se pridruži. Bila je jako lijepa, u bijeloj, napola providnoj haljini lagano je skakutala po suncem okupanoj travi i Jovanu je to bio najljepši san kojrga je ikada sanjao. Ustao je snen i odmah se zaputio do parka da je sačeka. Nije mu rekla da će doći, ali nakon ovoga… Morala je. Vidio je on koliko je bila sretna u njegovu zagrljaju, a obvezala mu se onoga trena kada mu se podala.
I toga je dana dugo sjedio pod drvetom i čekao Paolu. Golubovi su i dalje skakutali oko njega, on bi nekad izvadio kakav komadić hljeba i nahranio ih, pripovijedajući im o Paoli i njenoj nevjernoj ljubavi.
Više ju nije sanjao, dakle nije znao šta radi, niti je znao gdje je. Prošao je i kolovoz, došle su kiše, a nakon toga je i snijeg lagano zabijelio cijeli grad, ali Jovana to nije omelo da i dalje sjedi ispod drveta i čeka ljubav. I spoznao je da je istina to što kažu ti pisci, pravo zbore kad kažu da je život bez ljubavi ravan ništici. Jer, eto on je imao sve… A nije imao ništa. Čekao je Paolu, a ona nikada nije došla.
„Našli smo ga jutros“, užurbano je objašnjavao mladić nadzorniku policije, „bio je sklupčan ispod drveta u parku. Vještaci kažu da je imao upalu pluća i nisu sigurni koliko je dugo bio vani“. Nadzornik je bio kratak: „U redu, napiši izvještaj i potraži nekoga od porodice. Preuzmi nešto drugo, ovo je čist slučaj“», zapalio je cigaru i dao znak momku da je slobodan.
„Eh, ti starci, ludi svi do jednoga…“, nadzornik je gledao kroz prozor uživajući u cigareti prije nego ga je omelo kucanje na vratima i sljedeći slučaj.
Ivica je jedva dočekao da to sunce malo proviri kroz oblake. Mogao je malo izaći i ne slušati buku. Sada se sin odlučio baviti glazbom, pa je bilo previše naporno slušati ga kako, bez imalo sluha, pjeva neke pjesme koje je Ivica katkad čuo na radiju. I žene mu je bilo dosta. I dalje je zanovijetala i nazivala ga ništarijom. Nekada je mislio da bi je bez imalo grižnje savjesti svojom rukom bio spreman poslati dva metra pod zemlju. Ali šta bi onda? Cijeli život ništa ne radi, a tko bi ga sada primio da radi, s njegovom gimnazijom i, još važnije, njegovim poznim godinama. Zato je sinu sve dopuštao, a ženi šutio. Jedina su mu razbriga bile ove šetnje poslije ručka. Njegova je klupa bila slobodna i on je otvorio novine. Krošnje su opet šumjele i on je bi siguran da otkrivaju neku priču. Pokušao je slušati šta mu to govore. Opet se približio najvećem drvetu. Krošnja je jako zujala, i on pokušavao razabrati glasove. Tada je pogledao dolje. Na mokroj, pomalo blatnjavoj zemlji, ležao je ofucan šešir. Bila je utisnuta i stopa. Podigao je komadić papira. Bio je napola poderan, ali je mogao razabrati par riječi. Radilo se o pismu. Nekoj ženi. Ženi Paoli. Ivica ju je već vidio u svojim mislima. Vidio je sve što se desilo tu, tu ispod drveta. Vidio je koliko je bola nanijela tom čovjeku.
Prišao je bliže stablu i zahvalio mu. Zaboravio je novine. Požurio je kući i svojoj pisaćoj mašini. U glavi je imao kompletnu priču, priču o nesretnoj ljubavi, ljubavi koja je nekoga odvela u smrt.
Autor: Sparkica
Pisanjem se bavim od malena, ali, ne racunajuci objavljivanje u skolskim novinama, ovo bi bio prvi put da svoje price izlozim kritici javnosti. Imam 22 godine i necu pogrijesiti ako navedem cinjenicu da je pisanje moja prva i velika ljubav. Ali zbog obimnosti gradiva Pravnog fakulteta, ne stizem svaku ideju zasebno zapisivati, narocito ne tragati za nacinom da iste objavim. Ali, vrijeme je da se i to pocne...
Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::
Muško
