Gdje je Bog danas?

Ima li Boga previše ili premalo danas u svijetu? Spominje li se dovoljno ili je zapostavljen? Znaju li ljudi uopće išta o njemu? (Koliko samja primjetio moji poznanici jako malo) Jesu li ljudi možda ljuti na njega, boje li ga se ili jednostavno bježe od njega od straha da će vidjeti njihova djela? Vjeruju li mu ljudi?

Molim vas samo bez nekih izljeva vulgarnosti i psovki. Dajte normalno odgovorite, ako imate što pametno za reći, ako ne... bolje nemojte! ZAHVALJUJEM!

Meni se čini da su ljudi Bogu malo dosadili, pa je on otišao do neke druge galaksije usađivati životne vrijednosti nekoj novoj civilizaciji u razvoju.

boga ima onolko kolko mi želimo da ga bude...
a to ovisi o pojedincu..

Boga ima uvijek jednako.Ljudi su ti koji su slijepi.
Svi su previše opterećeni samim sobom.

If man is 5,and the devil is 6, than god is 7.....

ja ne kažem da ga ima jednako..
ima ga kolko vjerujemo da ima..
kod mene ga nema jer ne vjerujem u boga...
kod mene ima samo vlastiti razum i što god radio vjerujem da je to moja odluka, a ne božja

najvise o Bogu saznala sam kroz ljude i dogadjaje, Boga ima, samo svatko ga prihvaca na svoj nacin, pa tako i ja. Bog za mene nije "ON" niti "ONA", za mene je Bog "ONO", do sada nedevinirano, a vjerovatno ce tako i ostati, ONO je svjetlo sto nas okruzuje, toplo sto nas grije, energija koja nam daje snagu. Pomisao, u koju tesko sumnjam i skoro nikako ne prihvacam, ali ipak ne pokusavam preobratiti ljude koji u to vjeruju, da Bog ima nas lik ili obrnuto. Ipak, zavidim ljudima koji mogu da vjeruju tako jadnostavno i ne razmisljaju dali je mozda drugacije nego sto pise u Svetoj knjizi.

ako netko vjeruje u Boga to ne znači da nema vlastiti razum ili da ne donosi odluke. jedno ne isključuje drugo.
Meni nikad nije ni palo napamet da Bog ne postoji

ne kažem da nemaju razum, ali se često mole bogu da im nešto uspije ili ako nešto žele ili pak govore "ako bog da"..
ako želim nešto uspjeti mislim da se sam trebam potruditi oko toga bez da mi pomaže ikakva nevidljiva sila..

ja sam vjerovao da postoji do prije par godina jer su mi roditelji govorili da postoji pa tako i na vjeronauku, ali kako sam postao stariji i svjesniji sebe razmislio sam o nekim stvarima i postalo mi je nelogično da bog ne postoji i mogao bi napisati podosta zašto mislim da je tako..

but hey, netko nešto vjeruje i ne želim nikome nametati svoje

Evo ovako. Pred Božić sam se nalazila u definitivno bezizlaznoj situaciji. Kom sam se god od silnih prijatelja i poznanika obratila za pomoć, nije mogao učiniti ništa konkretno. I tada se dogodilo, mogu slobodno reći, čudo. Pronašla sam izlaz iz bezizlazne situacije. Ustvari, nisam ga čak ni pronašla, pojavio se sam od sebe.
Meni je to bio najljepši božićni poklon za sve godine mog života.
Vjerovala sam u Boga i prije toga. Samo, sad sam nekako prvi put realno osjetila tu Njegovu pomoć.
Pa, eto, ja vjerujem.
Ne zamjeram onima koji ne vjeruju. Sloboda izbora nam je svima dana.

naravno da se moraš sam potrudit,mislim ne možeš prekrižit ruke i očekivat da će ti Bog sve sredit. Recimo da sam imala previše "slučajnosti" u životu da ne bih vjerovala. Jednom sam stvarno mogla loše završit da netko odozgo nije pazio na mene.

A ti si napisao da ti je NELOGIČNO da Bog NE POSTOJI. možda ti to podsvijest nešto govori ili možda neka viša sila.

rasprava postoji li bog ili ne je jedan veliki paradoks...

ja sada mogu kontrirati tebi i reći da sam i ja našao izlaz iz bezizlaznih situacija tako što se čudo pojavilo, ali se nisam nikome molio i mislim da sam sâm zaslužan za taj uspjeh...

ovo je samo primjer, na svaku tvrdnju o postojanju/ne postojanju se može dati kontra koju se ne može potvrditi tako da ostaje sve paradoksalno...

Marigold je napisao/la (Pogledaj post): › A ti si napisao da ti je NELOGIČNO da Bog NE POSTOJI. možda ti to podsvijest nešto govori ili možda neka viša sila.

ovo sam se samo krivo izrazio, to nije nikakav dokaz postojanja...

Isis je napisao/la: › ja sada mogu kontrirati tebi i reći da sam i ja našao izlaz iz bezizlaznih situacija tako što se čudo pojavilo, ali se nisam nikome molio i mislim da sam sâm zaslužan za taj uspjeh...

Ne želim raspravljati o tom, velim, svi imamo slobodu izbora.
Samo, za moje "čudo" zaista nisam ni najmanje zaslužna ja sama, niti itko ovozemaljski. Koliko god da sam se trudila i pokušavala pronaći izlaz, nisam uspijevala. I tada se jednostavno dogodilo. Nešto što je bilo 99% nemoguće. Samo to.
Tako sam zaključila da "tamo gore" ipak ima netko tko misli na mene, tko me voli i čuva me. Ne košta me ništa ako mu se povremeno zahvalim zbog tog, sjetim ga si i eventualno pomolim.
Nije mi to strano, ne sramim se priznati i vjerujem.
Toliko od mene na ovu temu.

ni ne tražim raspravu, samo kažem da se svakom sitnicom može u toj raspravi kontrirati jer ni jedno ni drugo nije dokazano tj. nema dokaza o postojanju/ne postojanju...

nemoj ovo krivo shvatit ali da li ti u išta vjeruješ drugo osim u sebe