Po žuto-plavim bojama propagandnog letka
„nebi – nebi“, što su ga Osječani tijekom vikenda nalazili ispod brisača automobila, reklo bi se da je nastao u promidžbenom studiju HSLS-a. Međutim, teze na poleđini i tipičan negativan stil izborne kampanje nepogrešivo otkrivaju iz čije je stranačke tvornice izišao.
Svaku sumnju otklonio je
dr. Vladimir Šišljagić na izbornoj skupštini Udruge građana HDSSB-a za grad Osijek, čime je počela izborna kampanja pripadajuće im političke stranke, kada je kritizirajući ljute političke suparnike navodio upravo teze s listića.
Panika u HDSSB-u
Reakciju na agresivnu i ambicioznu predizbornu kampanju HSP-a „bi – nebi“, nije trebalo dugo čekati. U HDSSB-u su se očito uplašili da bi njihov bivši koalicijski partner žestokom predstavom i prije službenog početka kampanje, 16. veljače, mogao steći nedostižnu prednost, pa su brže-bolje odgovorili na već viđeni način – anonimnim lecima.
HSP je danima intrigirao tajanstvenim jumbo plakatima „bi – nebi, lega nije šega“, da bi tek uoči službenog početka kampanje otkrio o kakvoj je akciji riječ. Potom su gotovo u dnevnom ritmu, jedini među političkim konkurentima, javnost zasipali medijskim promocijama, konferencijama za novinare, poklanjanjem ruža damama na Valentinovo, plakatima s krupnim likom svoga kandidata,
Ante Đapića, uz geslo kampanje:
nastavimo započeto. Na sve to HDSSB je odgovorio tek prošlog vikenda kritizirajući njihovu kampanju, a ne nudeći ništa novo i konstruktivno kao vlastitu.
Osim panike, time je pokazao i nedostatak ideja, a recikliranjem argumenata poput „dvorane za milijardu kuna“, „vikend gradonačelnike iz Zagreba“ ili „samovoljno postavljanje spomenika“, ostaje na razini psa koji laje, dok Đapićeve karavane prolaze.
Đapićevo bi – ne bi
I Đapić je izgleda zaboravio da pijetao koji rano kukuriče obično završi u juhi. Početak mu je uistinu bio bombastičan, ali teško je povjerovati da će i ostatak kampanje moći voditi tim intenzitetom. Iz „zalaganja“ je zasigurno zaslužio visoku ocjenu, no na provjeri vjerodostojnosti bit će mu znatno teže.
Bilo bi zanimljivo da nam Đapić pojasni otkud tako naglo zanimanje za mišljenje građana kada ih, kao niti vijećnike Gradskog vijeća, ništa nije pitao postavljajući spomenik Anti Starčeviću na središnji gradski trg, pritom bahato ignorirajući rezultate javnog natječaja i mišljenje struke. Zašto bismo trebali vjerovati kandidatu HSP-a za gradonačelnika da će ispoštovati želje građana, kada mu ne vjeruju niti članovi vlastite stranke, kojima je nekoliko puta najavljivao povlačenje s mjesta predsjednika i odustajao od kandidature za gradonačelnika?
Nizom pitanja u anketi „bi – nebi“, Đapić vješto podilaze skupinama čiji će glasovi odlučivati na izborima: umirovljenike pita „bi“ li ili „nebi“ božićnice, potencijalne roditelje „bi“ li ili „nebi“ četiri tisuće kuna za svako novorođeno dijete, stanovnike Tvrđe „bi“ li ili „nebi“ zabranu rada kafićima poslije 22 sata… Od svakoga među anketiranima očekuje, dakako, da osim zaokruživanja odgovora „bi“ na anketnom listiću, zaokruži i „HSP“ na glasačkom, a pokušava ih kupiti i vrijednim nagradama najsretnijima uoči izbora.
Đapić je očito spreman sve uložiti u pobjedu osječkim izborima, kako bi Osijeku i cijeloj Hrvatskoj dokazao da je njegovo „odlazim da bih se vratio“, zakon. Kako bi umirio nezadovoljstvo u stranci, ali i među građanima koji bi kao gradonačelnika radije vidjeli Gordana Matkovića, najavio ga je kao kandidata na redovnim izborima u svibnju 2009., uz ogradu „ako to potvrde stranačka tijela“. Jer, u HSP-u je demokracija, pa Đapić nikoga ne može nametnuti, a niti za sebe ne može staviti ruku u vatru da se do tada neće još poneki put predomisliti.
Piše: Goran Flauder
Nebitno
Muško
