Djeca si sve češće oduzimaju život

Djeca si sve češće oduzimaju život



Crna statistika samoubojstava pokazuje da se svake godine 55 maloljetnika pokuša ubiti. U tome ih uspije dvadeset. Najčešće se radi o mirnoj i dobroj djeci.


Mislim da se na tu djecu gleda površno, zato jer su mirna, dobra, ne prave probleme drugima. Čini se da su zadovoljna, ali neka nisu, objasnila je prof. dr. sc. Vlasta Rudan sa Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb.

Takva djeca često skrivaju veliku tugu koja vodi prema depresiji. Uz odgoj i okolina ima presudan faktor. Mladi se često okreću subkulturama, a u potrazi za vlastitim identitetima postaju skloni i samoozljeđivanju.

Ima i takvih koji su osjećajniji, osjetljiviji i onda učine glupost i svima je žao, ali te osobe više nema.

U prevenciji je velik problem nedostatak stručnih kadrova.

Na 3 i pol tisuće osnovnoškolaca ide samo jedan psiholog.

"Vrlo je mali broj psihologa u školama, ima škola u kojima uopće nema psihologa, defektologa, nema stučnjaka mentalnog zdravlja koji bi mogli raditi s djecom", tvrdi Marija Krmek, psihologica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba.

U Ministarstvu smatraju da sustav obrazovanja nije jedini krivac.

"Ovakve nas situacije upozoravaju da odgovornost moramo podijeliti", istaknula je Dijana Vican, državna tajnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, piše hrt.hr

meni se čini da je to tzv. epidemija, što znači da možemo očekivat još takvih slučajeva u skoroj budućnosti.

Tragedija na Rabu =>


- Problem samoubojstva kod mladeži
- Samoubojstvo
- Suicidi

Kad se obrazovni i djecji programi na TV-u zamijene propagadnim porukama megaprofitnih korporacija, onda se dobije drustvo u kojem mali ljudi malih ispranih mozgica ne vide svoju ulogu u svijetu.

Da su se ta djeca identificirala s vrijednostima koje su propagirali Branko Kockica, Mladen Kusec i njima slicni, a ne korporacije koje su od djece pravile male potrosacke idolatre, vjerojatno bi veci dio njih bio zadovoljan svojim zivotom i ulogom u svijetu u kojem zive.

po statistikama unazad nekoliko godina broj samoubojstama među djecom nije sve veći, nego je čak vrlo podjednak.

ja vjerujem da je toga i prije (uvijek) bilo puno, samo protok informacija nije bio instantan kao što je danas, niti je toliko daleko sezao, pa se nije toliko čulo o tome.

npr. romeo i julija... nagradno pitanje: koliko su imali godina?

ne kažem da se ne bi trebalo pokušati to spriječiti ukoliko je moguće, no ne mislim da je situacija išta alarmantnija nego što je i prije bila.

Draude je napisao/la: › Nisam siguran koji bi bio najbolji način da se situacija promijeni. Možda uvođenje obaveznih, redovnih razgovora sa psiholozima kroz odrastanje, za vrijeme osnovne i srednje škole?

Hm, ovo bih nazvao tipicno americkim nacinom rjesavanja problema. Kao da su prijedlog pisali sami americki psiholozi u potrazi za novim trzistima. ;-)

Salu na stranu, razgovor s psihologom bi pomogao u dijagnostici, ali tada je za zadravlje oboljele osobe vec kasno.

Citat: › Pitam vas, zar nije vrijeme da se osvijeste u potpunosti ti problemi? Da dignemo civilizacijski nivo na višu razinu? Da ljudi promišljaju, shvate, osvijeste, zgrabe, riješe, izađu jači. Da vole i budu voljeni..

Mislim da je najbitnije da ljudi prvo zavole sebe, svoju poziciju i ulogu u drustvu. Ljudi (dakle - i djeca) se moraju osjecati vrijednima i pozeljnima.

Djecu od malih nogu uciti da je stvaranje, kerativnost, obogacivanje zivota ljudi oko sebe - smisao zivota.

Leteci mungos je napisao/la (Pogledaj post): › Djecu od malih nogu uciti da je stvaranje, kerativnost, obogacivanje zivota ljudi oko sebe - smisao zivota.

Većina brakova danas počinje " utroje", i to većinom zbog obveze, a ne zbog ljubavi ili pak ljubavi i obveze..djecu ne odgajaju roditelji već bake i djedovi jer su roditelji željni provoda i razuzdanog života, a da ne spominjem neke roditelje kojima je besmisleno kupovati igračke jer puno koštaju samo ne znam kako misle da će se djetetu razviti mašta i kreativnost...
o djetetovu osjećaju za sigurnosti, ljubav i osjećaj poželjnosti od strane roditelja da i ne govorim...

Leteci mungos je napisao/la: › Draude je napisao/la: › Nisam siguran koji bi bio najbolji način da se situacija promijeni. Možda uvođenje obaveznih, redovnih razgovora sa psiholozima kroz odrastanje, za vrijeme osnovne i srednje škole? Hm, ovo bih nazvao tipicno americkim nacinom rjesavanja problema. Kao da su prijedlog pisali sami americki psiholozi u potrazi za novim trzistima. ;-) Salu na stranu, razgovor s psihologom bi pomogao u dijagnostici, ali tada je za zadravlje oboljele osobe vec kasno.

Bok!

A slušaj, kao što sam napisao, taj posao bi trebali obavljati roditelji. A oni ne obavljaju. Znači potrebna je osoba koja će im pomoći da sami sebi objasne neke stvare i postave ih u ravnotežu.
Ovo na što ti aludiraš su bolesti a ja ne govorim o njima (mada ih se može možda i tako shvatiti). Nije cilj tog psihologa da ustanovi neke "bolesti", nego da pomogne djeci da se nose sa svakodnevnim problemima, a kao što rekoh, to bi im roditelji trebali pružiti. A oni ili nemaju vremena ili ne znaju ni sami.

S drugim dijelom se više-manje slažem. Samo, budi siguran da im sva roditeljska ljubav svijeta neće pomoći ako se ne odgoje kako treba, ne stvori jaka ličnost koja će se znati nositi sa svim problemima koje društvo nosi.

Pozdrav!

problem br. 1. roditelji s premalo vremena za djecu što zbog svojih obaveza, što zbog glupavog razmišljanja da će tv odgojit dijete bolje od svjesnog bića, i onda se klinci osjećaju zapušteni, ne voljeni, bezvrijedni dok im dr fil, opra, pariz ilton, britni spirs, buš i ekipa sole pamet i govore šta je dobro a šta ne, dobro je šmrkati kokain, i pušiti kurce za bon od 50kn, dobro je pištoljem pobiti pola škole, ako imaš problem, pa ti si onda emo a oni se ubijaju i samoozljeđuju i oni su po defaultu manje vrijedni

problem br. 2. licemjerno društvo, sramota priznanja da se ima problem jer se automatski upire prstom i gleda ispod oka i tim činom priznanja problema postaješ još bezvrijedniji, ti imaš manu, mane su nepoželjne, te se samim tim još više intenzivira već krhko tinejđerovo stanje

problem br. 3. pranje mozga medijima, časopisi i tv koji serviraju na konzumaciju štrkljave modele i manekenke te nabildane likove i to sve s naglaskom na tome da je to poželjno, i ako želiš uspjet tako moraš izgledati i tako se moraš ponašati, i sve što nije u tom ograničenom području je nepoželjno

problem br. 4. stega, klinci sad rade što žele, postali su objesni od dosade i izvoljevanja, nedovoljan sustav kažnjavanja nepoželjog i naravno ona suprotnost nedovoljno nagrađivanja poželjnog, i opet tu najveću ulogu igraju roditelji jer sve uzimaju zdravo za gotovo, ako je dijete napravilo nešto dobro ok, to je dobro, ako je napravilo nešto loše i to je ok nećemo mu ništa naučit će, oće kurac, neće nikad naučit jer će vidjet da može radit šta hoće i eto problema

problem br. 5. ŠKOLA, ovdje ide i problem br.4 i 3 i 2 i 1, profesori su za kurac, ništ ne valjaju, misle da je škola doć ispredavat 45 minuta i otić kuć, ne usađuje se više djeci u podsvjest kako postati vrijedan i poželjan član društva, nema discipline, nema ničeg, i onda kad se nađe neki profesor i zavali šamarčinu balavcu jer se usudio uopće usprotivit učitelju onda se pojavljuje tata s pištoljem

problemi su beskrani i nepredvidljivi, možemo nabrajati do sutra, za svakog je to nešto drugo.

P.S. Ne diraj se u Oprah. ;-)

U potpunosti se slažem sa svime što je Monstrum napisao. Uvijek govorim da smo posljednja generacija normalnih i neiskompleksiranih mladih ljudi. Mislim da smo svi radili svašta da bi si zaradili za nešto što želimo. Ako sam željela u osnovnoj školi ići na koncert ne znam koga, ja sam radila cijeli dan u vinogradu da bi zaradila za to, a danas djeca i roditelji uzimaju jedni druge zdravo za gotovo. Ni na jednom programu ne postoji kvalitetan obrazovni i dječji program. Meni su Modra lasta, Smib i Radost bili prvi časopisi s kojima sam se susrela i koji su uvijek imali pravi odgovor na naša možda i besmislena pitanja, ali djeca smo, ne razumijemo i ne shvaćamo neke stvari no neće nam to nitko zamjeriti. Danas zaista ne smiješ pokazati slabost jer će te u protivnom zgaziti,
a čim skrivaš prave emocije postaješ zarobljenik vlastitog psihičkog zatvora. Kad tad ćeš se naći pred zidom i ono najgore će se činiti kao jedina opcija. Bila sam u govnima milijun puta, ali uvijek se dogodilo nešto pozitivno i znam, umrijet ću kao optimist. Jednog dana, nadam se, odgojiti ću svoju djecu da budu borci kao što sam ja.
Moj tata ide na dijalizu unatrag tri godine i svaki put kad poželi umrijeti podsjetim ga na milijune djece i mladih ljudi koji neće proživjeti svoj život kao što je on već će se cijeli život morati boriti za vlastiti život i možda nikad ne upoznati ono što život sam po sebi nosi. A život nosi i dobro i zlo.

Monstrum je napisao/la: › problem br. 5. ŠKOLA, . . ., profesori su za kurac, ništ ne valjaju, misle da je škola doć ispredavat 45 minuta i otić kuć, ne usađuje se više djeci u podsvjest kako postati vrijedan i poželjan član društva, nema discipline, nema ničeg, i onda kad se nađe neki profesor i zavali šamarčinu balavcu jer se usudio uopće usprotivit učitelju onda se pojavljuje tata s pištoljem

U potpunosti se slažem s Monstrumom, a pogotovo bih obratila pozornost i na profesore, koji ovih dana ne smiju ništa klincima.
I oni sudjeluju u njihovom odgoju, no čini mi se da se to danas zaboravlja.
Kao što je Monstrum rekao, ošamariš ga, čušneš ili sl. (kao da neki roditelji ne rade gore stvari) i eto ti roditelja s pištoljem! Pa ti budi profa.... Naravno da će ti onda posao u školi biti: ''ja svoje ispredajem i ne zanima me dalje''.

Elena_Os je napisao/la: › Leteci mungos je napisao/la (Pogledaj post): › Djecu od malih nogu uciti da je stvaranje, kerativnost, obogacivanje zivota ljudi oko sebe - smisao zivota. Većina brakova danas počinje " utroje", i to većinom zbog obveze, a ne zbog ljubavi ili pak ljubavi i obveze..djecu ne odgajaju roditelji već bake i djedovi jer su roditelji željni provoda i razuzdanog života, a da ne spominjem neke roditelje kojima je besmisleno kupovati igračke jer puno koštaju samo ne znam kako misle da će se djetetu razviti mašta i kreativnost... o djetetovu osjećaju za sigurnosti, ljubav i osjećaj poželjnosti od strane roditelja da i ne govorim...

Moj potpis...
Ma što kupiti igračke, ne,ne...bolje zajedno napraviti...

ajmo usporediti crtiće koje smo gledali mi a koje gleda današnja mladež

način zabave
nama je vrhunac bio televizor i stalno smo visili na igralištu

a sad kompovi koji zaglupljuju naciju
stvaraju asocijalna bića

ljubav preko mreže???
wtf
ne možeš otići na kavu

sad će biti i trudnoća preko net-a
naručiš potrebnu aparaturu odeš u kupaonu i za 9 mj postaneš ponosna mama

a sad hebia ga, ako poštar ivo donese krivu epruetu...
ionako su uvijek poštari bili krivi ako dijete ne liči na oca