O tome se piše na malom prostoru, u jedva primjetnim novinskim rubrikama, obično bez ikakvoga naslova. Ako vas se ne tiče baš osobno, tek ćete pozornim listanjem novina saznati da je netko ukrao električne kablove (nakon što je razmontirao rasvjetni stup), tek postavljen oluk, dio kovane ograde, ukrasne vaze, cvjetne aranžmane i kipiće s groblja, čak i kanalizacijske šahtove i rešetkaste poklopce. Odnijeli su i tračnice s kolosijeka, doduše onoga kojim se više ne prometuje, ali ne stoga što bi skrbili o sigurnosti prometa vlakova, nego radi vlastite sigurnosti i zbog slabijeg nadzora na mrtvim prugama.
Ako je počinitelj otkriven, toliko je nezanimljiv da mu se ne objavljuju niti oni glasoviti inicijali. Za to treba počiniti ubojstvo, jedno ili više, razbojstvo uz uporabu vatrenoga oružja ili opljačkati milijune. One iz banke, a ne iz pretvorbe i privatizacije. Ti potonji lopovi ne kriju svoje osobne podatke. Naprotiv, vidimo ih svakodnevno na novinskim naslovnicama gdje uz političke, narodu dijele i moralne poduke.
Pozabavite li se malo tim, naoko sitnim i bezopasnim krađama, zaprepastit će vas raznovrsnost ukradenoga materijala i stvari, maštovitost, drskost i kriminalna upornost kako bi se dokopalo tuđega.
Daj što daš
Nekima od nas, onima starijima koji su živjeli na periferiji našega grada, u selima što su postala prigradska naselja, uza sve čari bezbrižnoga djetinjstva uz Dravu, na cijeni je bila i krađa tuđega voća. Još nezrelo – jer zrelo se pažljivije čuvalo – bilo je predmet dječačkoga dokazivanja, mjerilo osobne hrabrosti, lukavih pothvata i razlog beskorisna kajanja kada nas uhvati ljutiti vlasnik ili za to sazna čak i najdobroćudniji otac.
Na nešto vrjednije od ukradene jabuke nismo niti pomišljali. Zbog kućnoga odgoja, strogosti učitelja i, napokon, straha od milicije!
Nema više primamljivih voćnjaka u gradskim vrtovima i okolnim predgrađima. Nema
junaka iz Pavlove ulice niti
bašče sljezove boje. Voće je danas u Billi i Konzumu, uglavnom je zrelo, a cijena je razmjerna kvaliteti tko zna otkuda pristigle robe. Uostalom, krađa voća i nije više neko junaštvo. Sada se kradu bakreni oluci i žice, električni kablovi, gusane ograde, brončani kipići anđela s dječjega groba i željezne vaze, struže se i pozlata s natpisne ploče, skidaju se čelični poklopci i ostavljaju nezaštićene rupe na kolniku i pločniku.
Kupci se nalaze bez većih problema. To su uredno registrirane tvrtke za otkup sekundarnih sirovina, koje donosiocu ukradenoga materijala plaćaju koliko žele, odbijajući od stvarne vrijednosti postotak za preuzeti rizik. Lopov prodaje bez prava na cjenkanje, po onoj čuvenoj uličarskoj –
daj što daš. Ostvarena materijalna korist često ne dosegne niti desetinu vrijednosti za koju je vlasnik oštećen. Ali to je najmanja šteta.
Uništen je trud majstora i obezvrijeđen cijeli objekt, izrugana je radost vlasnika i oblaćena nečija svetinja. Napadnuta je uspomena i uvećana tuga na grobu. Narušeno je međusobno povjerenje, uzdrmana vjera u društvenu zaštitu, u solidarnost i sućut. Ugrožava se zdravlje i život ljudi!
Te sitne krađe sitnih ljudi, lopovluci nedoraslih i odraslih, njihova su i naša sramota.
Štete i koristi
Zbog nekoliko stotina kuna ili manje, pokreće se moćan i skup državni aparat: policija, državno odvjetništvo, prekršajni i kazneni sudovi. Počinitelj će – doduše, ne uvijek – biti kažnjen, manje ili više primjereno.
U lopovskoj prašumi takvi su grabežljivci najsitniji i ne uživaju ničije poštovanje, čak niti zavist! U kriminalnim krugovima zovu ih – kokošarima. Nitko od njih ne krade jer je gladan i bez obuće i odjeće, jer sebi ili svome djetetu ne može kupiti školsku bilježnicu ili knjigu. Kradu kako bi za tuđe dobro ostvarili neznatnu zaradu, pribavili si ono bez čega mogu, iz neshvatljive lakomosti pričinili drugome neusporedivo više štete, nego sebi koristi.
Ne skrivajmo im identitet! Pričajmo o njima u našoj ulici, četvrti, u gradu. Nazovimo ih pravim imenom – lopovčići, kokošari. Onim, kojim ih nazivaju kolege s višeg stupnja kriminalne ljestvice. Objasnimo da nisu vrijedni ničije pažnje i zaštite. Niti ičije samilosti.
Recimo da vrijede manje od tih nekoliko stotina kuna što su, otimajući s mukom stečena dobra, nezakonito zaradili. Od sirotinje ili države, a državno se ionako smatra ničijim. Jer, kuće bogatih imaju visoke ograde, nezvane posjetitelje snimaju kamere, iza ograde ih čeka pit bul, a kod gazde oružje.
Ne prikrivajmo ih niti u vlastitoj obitelji! Jer, tako se počinje. Završava se na ulici prostrijeljene glave, ili višegodišnjim boravkom u neobičnoj kući sa čijih se prozora ne skidaju čelične rešetke, a vrata otključavaju samo izvana.
Po skraćenome postupku
Krađa je zabranjena Božjom zapovijedi i Kaznenim zakonom, ali Božjega se gnjeva malo tko boji, a pravda je spora i često nedostižna.
Predložimo zato kažnjavanje po skraćenome postupku, a izvršavanje kazne neka bude čupanje ambrozije po poljima oko grada. Oslobodimo Tuljana Duška toga mukotrpnoga i neplaćenoga posla. Neka se kokošari saginju na ljetnom suncu kako bi snizili koncentraciju alergenata u zraku i pomogli mnoštvu oboljele djeca, smanjili bolovanja zaposlenih i skupe tretmane za njihovo liječenje. Tako će makar djelomice sanirati štetu koju su skrivili.
Piše: Ivan Vekić