Vodeći
Hrvatsku agenciju za hranu posljednje tri godine, susretao sam se s brojnim nelogičnostima u pogledu nemogućnosti nagrađivanja uspješnih suradnika. Zbog toga me posebno iznenadio prijedlog zakonskog ukidanja dodatka na minuli rad, kojim se zaposlenike nagrađivalo za vjernost i iskustvo povećanjem plaće svake godine za pola posto.
Nije u pitanju iznos koji bi bitno utjecao na povećanje životnog standarda, ali kada
32 posto prihoda trošimo na hranu (u EU se troši 12 posto), dok štedimo na kulturi zureći u „reality“ programe, svaka kuna dobro dođe. Mnogo je pogubnije što bi time iskusniji djelatnici, koji u pravilu nose posao u državnoj upravi, institucijama i tvrtkama, ostali uskraćeni za tu vrstu priznanja i važne stimulacije za kvalitetan i odgovoran rad. I uzoriti kardinal
Josip Bozanić često je isticao koliko je važno biti adekvatno plaćen za svoj rad.
Akvarij
Što bi državni proračun dobio takvom odlukom? Sigurno ne toliko, koliko bi građani izgubili nezadovoljstvom državnih službenika, koji će poput ribica u staklenoj kugli tražiti izlaz u neki pravedniji svijet, ili pomireni sa sudbinom nastaviti prema onoj: „Ne možeš me tako malo platiti, koliko malo mogu raditi.“.
„Head hunteri“ dobro poznaju tu situaciju, pa povremeno bace udicu u akvarij, nastojeći uloviti najveće i najiskusnije ribe. Našavši se na tržištu, gdje se rad mjeri u kunama, a sve rjeđe jede i spava kod kuće, mnogi požale za svojim akvarijem. No, pogled na uredno plaćene račune i kreditne obveze, službeni automobil i mobitel, brzo im odvrati misli od „državne hladovine“.
Kako izgleda kada pokušate spojiti nespojivo i ljudima s potencijalom u državnoj upravi pristupiti menadžerski, a nemate ih mogućnosti primjereno nagraditi? Reći ću vam iz vlastitog iskustva.
Sposobni entuzijasti
Kada smo 2004. godine u Osijeku osnovali Hrvatsku agenciju za hranu – jednu od malobrojnih državnih institucija izvan Zagreba – kao njezin prvi ravnatelj imao sam priliku okusiti sve probleme nemogućnosti nagrađivanja postignuća u radu.
Interes za posao u Agenciji bio je ogroman. Za 11 mjesta javilo nam se 450 uglavnom visoko stručnih osoba. Iznadprosječna su bila i očekivanja od potencijalnih djelatnika, jedino su ispodprosječne bile ponuđene plaće od – prosječno 3.900 kn. Uz obrazloženje Upravnog vijeća kako niti u ministarstvima ne zarađuju više, sve što sam uspio izboriti bilo je povećanje za 300 kn. Za usporedbu, prosječna neto plaća zaposlenih s VSS u privatnom i javnom sektoru, je 7.298 kn. Što mi je preostalo, nego odabrati sposobne entuzijaste koji će biti u stanju nositi se s kompleksnim zadacima za državnu plaću.
Mnogi su odustali kad su čuli kolika je plaća. Iako je Agencija u sustavu javnog zdravstva, liječnici se gotovo nisu niti javili. Ta njima se vježbenički staž plaća dvostruko (?). S druge strane, mobitel mi nije prestajao zvoniti od urgencija poznatih roditelja koji su tražili mjesto pod suncem za svoju, uglavnom prosječnu djecu. Neki me još danas ne pozdravljaju na ulici.
Kratkotrajni Dream team
Vjerovali ili ne, politička garnitura nije se miješala u izbor djelatnika i prepustila ga je struci. Zaposlili smo izvrsne stručnjake, bivše studente nagrađivane rektorovim i drugim nagradama, uglavnom poliglote s tečnim engleskim i njemačkim kao standardom. Zvao sam ih „dream team“. Bilo je to predivno iskustvo. Stvarali smo nešto plemenito i novo čak i u europskim okvirima.
No, koliko to može trajati uz takav sustav nagrađivanja? Posao podrazumijeva brojne kontakte, susrete, seminare, konferencije…, na kojima se kvaliteta brzo prepozna i pojave se oni koji su je spremni primjereno nagraditi. Vremenom se naviknete da vam najbolji ljudi, s onim pokajničkim, ali zadovoljnim izrazom lica, odlaze na barem dvostruku plaću, ili čak peterostruku odlaze li izvan Hrvatske. Statutarna mogućnost, da im uz odobrenje Upravnog vijeća povremeno povećam plaću za 20 posto, bila je smiješna i nedovoljna.
Daleko je Singapur!
Hrvatska će se u takvom sustavu stimulacije državne uprave sve teže nositi s provedbom reformi EU-a. Jedino temeljita reforma ili privatizacija pojedinih državnih tvrtki, otvorit će mogućnosti primjerenijeg nagrađivanja. Tako je T-com nedavno najavio određivanje plaće prema učinku, kako bi se izbjegla „uravnilovka“.
A što s onima koji ostaju u državnoj upravi, u ministarstvima, agencijama i sl.? I ondje su potrebni menadžeri s natprosječnim znanjima, ali za razliku od privatnog sektora, nemoguće je provoditi pozitivnu selekciju kadrova. Zaposlenici se plaćaju kao državni službenici, vrhunskog stručnjaka nemoguće je primjereno nagraditi i svakog trenutka možete ga izgubiti.
Možda da se ugledamo na
Singapur, jednu od najmanjih država u jugoistočnoj Aziji? Do neovisnosti 1965. godine, bio je tek prolazna luka kolonijalnih brodova. Danas je prema BDP-u po glavi stanovnika (jednako ih je kao u Hrvatskoj), na 17. mjestu u svijetu, uglavnom zahvaljujući lucidnom danskom ekonomistu
Albertu Winsemiusu, koji je stvorio moderan tržišni sustav temeljen na elektronici, petrokemiji, turizmu i financijama. Vrijedi pročitati podatke o tome čovjeku na
http://en.wikipedia.org/wiki/Albert_Winsemius .
Znate li koji je najvažniji korak što ga je Winsemius poduzeo? Uvođenje menadžerskih plaća i sustava nagrađivanja u državnu upravu!
Piše: doc.dr.sc. Boris Antunović
Nebitno
Žensko
Muško
