Imamo Hrvatsku! – bila je najpoznatija izjava utemeljitelja i prvog hrvatskog predsjednika, dr.
Franje Tuđmana, izrečena na Trgu bana Jelačića pred više od stotinu tisuća ljudi, odmah nakon međunarodnog priznanja u siječnju 1992. godine. Danas, malo poviše tog mjesta, sa samo njemu u čast za javni skup dostupnog Markova trga,
George Bush uzvikuje:
Amerika i NATO su uz vas i nitko vam više neće oduzeti slobodu! Malo je nedostajalo da netko odgovori:
Imamo Velikog brata!
Dobro jutro!
Amerikanci ništa ne prepuštaju slučaju. Predsjednikovi posjeti uvijek su potanko isplanirani, a velika pozornost posvećuje se stvaranju dojma kako se uistinu radi o
najmoćnijem čovjeku na svijetu. Od naziva predsjedničkog zrakoplova
Air Force One, preko ručno izrađenog cadillaca otpornog na projektile, do neviđenog stupnja osiguranja u tzv.
sterilnoj zoni oko hotela u kojem noći.
Odabrani uzvanici za predstavu na Markovu trgu, različito su reagirali. Dok su se neki izvrsno
ufurali u glamur, drugi su opravdali nedolazak iznenadnim obvezama. Hrvatske narodne nošnje u pozadini i nemušto
Dobro jutro izazvali su simpatije. Bushev PR je besprijekoran i tu nema promašaja.
No, svaki Predsjednikov korak u stilu Johna Waynea, podsjeća nas da potječemo iz različitih kultura – jedni su navikli na prevlast, drugi na vječitu borbu s osvajačima. Ipak, izgleda da je doba balkanskih ratova iza nas. Premda rođeni na razmeđu istoka i zapada, gdje je povijest često ispisivala stranice, morat ćemo naučiti živjeti u svijetu globalizacije i bipolarizacije. Bush to dobro zna i zato se proglašava zaštitnikom hrvatske slobode. Ali, pod američkim protektoratom. A to više nije ona sloboda kakvom smo je zamišljali 1990-ih. Doduše, o takvoj podršci SAD-a tada smo mogli samo sanjati.
Bring the boys back home!
Ova
nova sloboda dijelom proizlazi i iz arsenala Busheva kovčežića, od kojeg se nikad ne odvaja. Njime može aktivirati najjače oružje iz bilo kojeg kraja svijeta. Jesmo li zato sretniji? Kažu mi neki, koji su dobro osjetili rat na svojoj koži, da jesu. Ne bi više mogli izdržati strepnju za svoje najmilije i još jedno obnavljanje doma. No, to nas nitko neće pitati dođe li, ne daj Bože, do novog rata, jer bi to bio globalni rat velikih svjetskih sila.
Opće je poznato da
bodyguarding košta, pa možemo očekivati slanje hrvatskih vojnika u
mirovne misije u različita područja svijeta. Ako se stvari iskompliciraju, što je u posljednje vrijeme praksa u intervencijama SAD-a, mogao bi nam se dogoditi sindrom
Bring the boys back home!
Hoće li nam zbog toga porasti robna razmjena s SAD-om? Teško. Niti do sada nije bila na zavidnoj razini. Strateški gledano, nema velikih izgleda da bi Hrvatska preuzela vodstvo u nekom području od interesa za SAD. Uglavnom se radi o
bigbrotherizaciji u svjetlu globalizacije i centralizacije svjetske moći. Je li uvijek bilo tako?
Policajac, ali ne u svom dvorištu
Mnoge će, navikle na prevlast SAD-a u međunarodnoj politici, iznenaditi činjenica da su početkom prošlog stoljeća SAD bile na 80. mjestu po snazi vojnog naoružanja. Međutim, jak razvoj industrije i vojnih potencijala te bipolarizacija vojne moći između Istoka i Zapada, stvorili su od SAD-a
svjetskog policajca. Sve je teže bilo razlučiti interese SAD-a od interesa zemalja u kojima su
arbitrirale.
Funkcija predsjednika uvijek je u tom društvu puno značila, a isticanjem njegove uloge, nadoknađivana je relativno kratka povijest u odnosu na onu europskih zemalja. Kako je aktivna vanjska politika potisnula u drugi plan unutarnja, dolazi do paradoksa da predsjednik vodi politiku na drugoj strani planeta, a stvari u svome dvorištu ne može dovesti u red. Budete li u prilici posjetiti Bijelu kuću u Washingtonu, upozorit će vas u koje gradske četvrti nije uputno ići, jer nisu pod potpunom kontrolom vlasti.
Supernacija
Prije nekoliko godina obišao sam dobar dio SAD-a u organizaciji njihova Veleposlanstva u RH. S devetero predstavnika iz više europskih zemalja, posjetio sam nekoliko američkih država upoznajući se s funkcioniranjem sustava sigurnosti hrane. Amerikanci su nas se dojmili kao vrlo srdačni, otvoreni, marljivi i napredni ljudi.
U Americi nikad nećete doživjeti ogovaranje. Uvažava se pravo na različitost, a na cijeni su posvećenost poslu i zajednici. Ipak, već nakon slijetanja zrakoplova uočit ćete da niste došli u socijalno osjetljivu državu. Slika kako sredovječna žena iznosi pedesetak kofera iz prtljažnika zrakoplova na kamiončić, urezala mi se u pamćenje.
Prosječan je Amerikanac, usprkos visokom životnom standardu, opterećen vanjskopolitičkim događanjima, strahom od terorizma i novih ratova. Televizijski programi vrve od informacija tog tipa i Amerikanci se počinju osjećati kao
supernacija. Oni smatraju normalnim kako bi njihovi državljani trebali biti izuzeti iz ingerencije međunarodnih sudova za ratne zločine i sve teže razlikuju realnost, od onoga što im se servira putem javnih medija.
Dobar tek uz GMO
Dobar primjer nadmoći industrijskog napretka nad pravom izbora pojedinca jest genetski modificirana hrana. O tomu smo mnogo pričali s američkim kolegama.
Za razliku od europskih zemalja, SAD kao jedan od najvećih proizvođača GM hrane smatraju da je nije potrebno označiti, jer njezina svojstva ne odstupaju od svojstava konvencionalno proizvedene hrane. Slično se nedavno dogodilo i s hranom proizvedenom od kloniranih životinja.
Naša, europska grupa, uglavnom se složila kako hrana nije samo sredstvo za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, da potrošač ima pravo znati kojim je metodama stvorena, ne slagati se s time iz bilo kojih uvjerenja, te imati mogućnost izbora.
Kada se Zambija 2002. godine suočila s glađu koja je prijetila životima 2,3 milijuna ljudi, SAD su joj poslale tone genetski modificiranog kukuruza. Predsjednik Zambije, međutim, odbio je pomoć izjavivši da će se njegova zemlja radije suočiti s glađu, nego poslužiti kao pokusni kunić u ispitivanju posljedica uzimanja te vrste hrane. SAD, naravno, nisu pošiljke te hrane zamijenile nemodificiranom, prirodnom hranom jer u tomu više nisu imale interes širenja novih tehnologija. I danas će vam Amerikanci rado ispričati priču o
tvrdoglavom zambijskom predsjedniku, koji ne voli vlastiti narod.
Pitali smo naše domaćine, kakva je razlika između GM i
obične hrane?
Nikakva! – rekli su nam.
Mi je jedemo godinama i nije nam ništa. Nakon kraćeg razmišljanja jedan od njih je u šali dodao:
Eh, da, a ipak smo po drugi put dali povjerenje Georgeu W. Bushu na predsjedničkim izborima…
Piše: doc.dr.sc. Boris Antunović
Nebitno
Muško
