I ostala je knjiga sa par nepročitanih strana...
u stvari,kada bolje razmislim,nije ostalo ništa...
sjećanja koja će vremenom izblijediti,jedna poruka za kraj...
i srce...napuklo na dva djela...
"I want to live like common people,
I want to do whatever common people do,
I want to sleep with common people,
I want to sleep with common people,
like you."
Well what else could I do...
I said "I'll see what I can do"
I took her to a supermarket,
I don't know why but I had to start it somewhere,
so it started there.
I said "Pretend you've got no money"
she just laughed and said
"Oh you're so funny"
I said "Yeah?"
well, I can't see anyone else smiling in here.
"Are you sure you want to live like common people,
you want to see whatever common people see,
you want to sleep with common people,
you want to sleep with common people,
like me?"
But she didn't... understand...
she just smiled and held my hand.
pulp, naravno. i još jedna njihova:
You are the last drink I never should have drunk
You are the body hidden in the trunk
You are the habit I can't seem to kick
You are my secrets on the front page every week
You are the car I never should have bought
You are the dream I never should have caught
You are the cut that makes me hide my face
You are the party that makes me feel my age
Ponekad još osjetim tvoj dah
kao nekad kad se okreneš u snu
kao lahor dirne me na mah
kad smo i čaša i ja prilično pri dnu
kako piše đole, a pjeva čola
Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, i nema te priče od koje se može isplesti mreža za hvatanje vremena...
Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili pola dva, i ona će negde zastati pod zamuckujućim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuće... i onda će znati...
Sivi dah uspomene pažljivo će oduvati prašinu sa smešne stare ogradice od posesivnosti
koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije... Uzdahnuće, verovatno... Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda u vodi... Biće sama, nadam se...
Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina... Tišina... Da...
I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo... Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca... Štedeći se... Učeći kako ću najbolje voleti nju... Kada je konačno nađem...
Ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreces prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi...i zaboravi.
Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
I noci zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u nasoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...
Zaboravi da si ikada rekla da me volis,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati.
Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno citali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Narocito zaboravi.
Ulicu divljih kestenova s pocetka Tuskanca,
I onaj nas poljubac na kisi
Za koga bi znala reci:
"Nikada necu zaboraviti".
Molim te zaboravi...
I kada ti kazem da zaboravis,
Kazem ti to zato sto te volim
Kazem ti to bez gorcine,
Otvori oci ljubavi,
Nasim gradom prosli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
Znali..., imali...
Zato... Zaboravi.
Cemu sjecanja...?
Pogledaj kako tresnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeca.
Nasmijesi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.
Kasno je vec dragana, hocu da kazem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo vise djeca
I znam da nije lako,
I znam da mozda i boli, ...ali pokusaj,
Molim te,....pokusaj...zaboravi!
I ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me sreces prvi put;
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi... i zaboravi.
_________________ “Some people never go crazy. What truly horrible lives they must live”
Noć prespavam tik uz tebe,volim slušati te,kako dišeš
dišeš.
Evo zora je,oči otvaram i skoro vrijeme je da krenem,
krenem.
Znam da čini ti se,kako lako mi je,da možeš bar osjetiti
zbilja kako mi je.
Njateže što bilo mi je do sada je da odem od tebe,kad želim te grliti.
Najteže je to što svaki Božji dan,bez tebe bit ću ja
a želim da znaš,da to mi je najteže.
Još jedan dan,a gdje je spas,oči zatvaram da vidim ti lice.
Što duže je sve teže mi je,a vrijeme to kao da stoji.
Gdje god da odeš i šta god da radiš ja želim da znaš
da mislim na tebe.
Pustit' ti ruku to najteže je,i učinit da shvatiš
da voljeti te,osjećati te,sve dok opet sretnemo se
to je ono najteže.
Ne,nismo mi bili ljubavnici.Nikad.
Samo smo se ponekad malo gledali,kad nas nisu gledali...
I to je sve.
Oboje smo noslili na lančiću po polovinu jedne davno
polomljene tajne,ali nismo pokušavali da ju sastavimo,
tko zna zašto...
I ta tajna lebdela je nad desetogodišnjim okeanom
prošlog vremena,kao ukleta lađa...
Negde ovde daleko.
Negde tamo blizu.
Ni na nebu,ni na zemlji...
Nismo mi bili ljubavnici...Nikad.
Samo smo se ponekad, u noćima punog meseca,malo tražili po dugim talasnim dužinama Čežnje...
I to je sve.
I verući se Uz i silazeći Niz patimo za predelima s one strane vrha,a vrh je senka,tren,senka trena,Vrh je
najveća prevara u čitavoj priči...
Čim ga dotaknemo on potone tromo,kao lubenica na vodi,i već sledećeg trena izroni nam za leđima,
obeshrabrujuće uzvodno,plutajući kao velika crna bova koja iz nekih zvezdanih razloga obeležava
to razveđe vremena koje nam je dato,vremena koje nam je udeljeno,kao milostinja pred Crkvom Beskonačnog...
Danas je uveliko išćekuješ,a već sutra ti ostaje samo da se sećaš,i tek na kraju ukapiraš da su
Prave Stvari uvek s one strane brda,ali ovu misao ipak ne smem pripisati sebi...
Zvuči suviše poznato?
...Ostavi me danas,ostavi me jučer,ostavi me moja vilo,bilo kad...
Ostavi me sutra il' nekog novog jutra,samo me ne ostavljaj sad...
Na vrhu uvijek ima mjesta,ako se krene sa dna...
...I noćas ću kroz mjesečinu,slabo osvjetljen labirint...
i nikad nitko znati neće da si moj bila štit...
u čem' je finta labrinta,tko to na kraju nađe put...
dal' oni sretni il' oni pametni ili svi koji putuju...
Žensko
Muško
