Reakcije na "Vandale" obradovale su me, jer cilj moje kolumne i jeste navesti ljude da o napisanome razmisle, da se postave prema nekoj pojavi ili događaju i sami predlože nešto što bi moglo koristiti, recimo, zajedničkom cilju.
Ali, razlog nastavku ove teme je posve drugi.
Među inim W. M. Felt piše o meni kako je vandalizmu i drugom kriminalnom ponašanju sve do pljačke cit. "...kumovao moj (Vekićev) Bog i otac Tuđman, da to (Vekić) navede..."
Evo, navodim, zaista doslovce: "Ja nisam Hrvat zato što sam ovdje, već sam ovdje, zato što sam Hrvat. Ja nisam ovdje zbog dr. Tuđmana, kojega osobno izuzetno cijenim, već zato što sam uz Program HDZ-a."
Ovo je citat iz zapisnika sa sjednice Središnjeg odbora HDZ-a održane dana 30. rujna 1989. u Zagrebu. Ovo sam izgovorio prilikom rasprave s pristalicama skupine koja se odvojila od Pripremnog odbora stranke, a poslije ustvrdila da je dr. Franjo Tuđman na čelo stranke došao nelegalno, prevarivši neke članove toga Odbora. Poslije sam upozoren od prisutnih "...da mi ova izjava neće koristiti!"
To sam napisao i u svojoj knjizi "KORACI U POVIJEST" ( str. 115), koju sam izdao 2004. god. u Osijeku i koja je zbog razloga koji se lako daju naslutiti, naprosto prešućena u javnosti. Prema tome, nije mi dr. Franjo Tuđman ni otac, ni Bog, kako to napisa W. M. Felt u svome komentaru. Poznajem ga bolje od njegovih skutonoša, cijenim ga više od onih kojima je omogućio da se obogate!
Što se tiče moga stava prema onome što se poslije izbora 1990. god. počelo događati u Hrvatskoj, ponovno doslovan citat:
"Sredinom svibnja došao sam u Zagreb na poziv predsjednika. U iznajmljenoj zgradi na Becićevim stubama, gdje je izvjesno vrijeme bilo sjedište stranke, mnoštvo, većinom meni neznanih ljudi, čekalo ga je u prostranom prizemlju. Vidio sam puno predsoblje nepoznatih ljudi koji će kasnije zauzeti vrlo značajno mjesto u vrhu stranke, politike i državne vlasti. Tada su kao posve anonimne osobe šetkale, čekajući da ih netko od službujućih pozove, ali ujedno pazeći na redoslijed koji su same zauzele prije predsjednikova dolaska. Čim je predsjednik u 9 sati, točan kao i uvijek, ušao u ured na katu, pozvali su me k njemu. Nakon nekoliko uobičajenih rečenica tipa: "Jesi li dobro putovao?", vidno raspoložen predsjednik, smješkajući se, reče: "Ivane, sada se osjećam kao Kolumbo na brodu Santa Maria kada je, nakon dugog i tegobnog puta u neznano, čuo s pramca broda mornara kako viče "kopno, kopno!".
Nisam se mogao oteti nesvladivoj želji da mu s razlogom pokvarim zadovoljstvo, pa sam rekao: "Gospodine predsjedniče, ne biste smjeli zaboraviti da su poslije Kolumba na to kopno pristigli i Cortes i Pisaro, da su nagrnuli konkvistadori."
Nije rekao niti jedne jedine riječi, a ja nisam ni bio svjestan koliko sam točno prorokovao dio budućih događaja." (ista knjiga str. 281).
U drugoj svojoj knjizi "MOLITVA ZA ZABORAVLJENE", VIII. poglavlje sam naslovio "Kako prodati domovinu za imovinu!"
U toj, jednako javno prešućenoj knjizi, podrobno opisujem niz slučajeva kojima sam osobno svjedočio, da bih zaključio ovako:
"Bilo bi i danas zanimljivo, bilo bi korisno, pa ako hoćete i kazneno pravno nužno, o tome novcu i tim navodnim troškovima, pa i o ovom protuoklopnom streljivu (opisan je slučaj odvoženja dijela zarobljenoga streljiva u Hercegovinu protivno mome naređenju, za što sam saznao nekoliko godina kasnije), povesti računa. U protivnome, narod ima pravo svačiju vilu, kuću, stan, jahtu, automobil i druge vrijednosti, kada se radi o političkim moćnicima ili osobama na visokim položajima u izvršnoj vlasti, smatrati stečenu pljačkom od često puta siromašnih rodoljuba, poglavito u inozemstvu, od kojih su se neki i kreditno zaduživali kako bi mogli pogledati u oči političkim opsjenarima". (str. 130)
Dakle, na sada postavljena pitanja davno sam dao odgovore!
Kolumnu ne pišem kako bih promovirao sebe, nego kako bih ukazao na pojave koje nas (mnogo manje) vesele i raduju ili nas (mnogo više) bole i tište, a ponuđenu anonimnost odbio sam upravo zato što ne skrivam svoje poglede, niti mišljenja, pa niti svoje sudjelovanje u politici. Niti moj rad u MUP-u od l. 8. 1991. do 15. 4. 1992. nije nikakva tajna i to ne krijem, niti se toga stidim. Ne pišem anonimno, niti se potpisujem šifrom.
Napominjem: kada se o pojavi, događaju i čovjeku piše ili govori, dobro bi bilo znati barem nešto o njemu ili se raspitati kod dobronamjernoga svijeta, a takvoga, vjerujte mi, ima i u našem Osijeku. Zato je šteta da se mnogi ljudi, bili oni politički istomišljenici ili ne, ne poznaju bolje. |