Kao i u svakom gradu nekoliko je nacina kako se u Colombu moze stici od jedne tocke do druge. Kad u startu izbacimo sve blagodati prijevoza necijim klimatiziranim autom sto rijetko uzivam ovdje (uz veliki uzdah na spomen auta kojeg ostavih kod kuce), ostaje mi jos uvijek na izbor siroka lepeza javnog prijevoza.
U prvom redu slavni
tuk-tuk - motorne rikse koje njihovi vlasnici ambiciozno nazivaju taksijem – jedno je od najbrzih vozila na cestama. Tu je vrlo bitno dogovoriti cijenu unaprijed – i obicno to tako krece da oni ponude neku nebuloznu cifru, ja ju sasjecem na isto tako nebuloznih pola, pa se nadjemo u nekoj razumnoj tocci.
Tuk tuk vozaci uvijek iskazuju interes odakle si, sto radis u Colombu, kamo ides, koji ti je bracni status, a nerijetko se i nude za potencijalne muzeve ako bi to mogli izvesti tako da mogu emigrirati u Europu. U pocetku su mi ti rituali bili vrlo zabavni – sada obicno sjedam s MP3 playerom poprilicno nezainteresirana za prepricavanje iste price 378. put. Iako simpaticni i poprilicno udobni (ako ne racunamo sve ispusne plinove koje neizbjezno udisem od okolnih vozila), tuk-tuki su zapravo luksuz – iako se 2 dolara ne cini puno za jednu prosjecnu voznju, al 2 po 2 i uzimimo jos u obzir da ovdje zaradjujem srilankansku, a ne europsku placu, valja pristedjeti ako se moze.
Sto nas dovodi do moje svakojutarnje radosti –
autobusa. Sve sam pokusala – pokusala sam se ustati pola sata ranije, pokusala sam krenuti poslije 8 na posao, pokusala pricekati drugi bus, promijeniti linije – dzabe – svaki autobus je prepun ljudi koji su doslovce jedni na drugima, neki i vise s vrata (koja se nikad ne zatvaraju). Naravno da sam ja sam redovito jedina bjelkinja u njemu. I na to sam se vise navikla. U busu uvijek svira neka domaca glazba, poprilicno vesela i da nije toliko prokleto vruce, bilo bi mi sve to jako smjesno. Jedna od omiljenih aktivnosti domacih muskaraca spontano se ocesavat o svako zensko bice u busu, kontam strankinja - tim vise zanimljivija. I onda se svi tako zajedno znojimo i softamo do prvog okretista gdje prelazim u drugi bus na putu za posao. U busu je obicno nemoguce pronaci prazno sjedalo (koje je i tako dizajnirano po nekim standardima gdje osoba moje visine nema dovoljno mjesta za noge) pa voznja zna biti poprilicno zanimljiva osobito kad je vozac potpuno neosjetljiv da zapravo vozi ljude. Trenutno imam jedno 5-6 plavih sljiva po nogama od letova s jedne na drugu stranu busa. Cimer Nizozemac koji je visok preko 1.90 m si kupio motor. Jednostavno covjek ne stane u autobus. Nije njegova velicina.
Promet na cesti je nevjerojatan. Pored cinjenice da voze
lijevom stranom, sto mi je trebalo neko vrijeme da se naviknem (nije bas da jesam, jucer me je skoro udario kombi jer sam mudro gledala na pogresnu stranu dok sam prelazila cestu) isto tako svi se guraju gdje tko stigne. Nije da tu ima dvije trake pa sad svi jedni iza drugih - manja vozila (tuktuki i motori) idu preko plocnika, provlace se izmedju auta, buseva i kombija. I svi voze poprilicno brzo (ili bar se tako cini) i trube. Truba je nesto sto se koristi podjednako cesto kao i mjenjac. Dio komunikacije sa ostalima. Kontam da nekad trube tek tako kad im se ucini da buka nije dovoljno velika.Opcenito, u prometu ovdje cini mi se kao da nema pravila i da mora da se dnevno dogodi preko nekoliko
nesreca. Ja sam i sama neki dan sudjelovala u jednoj. Moj bus se zabio u drugi autobus. Putnici su samo rezignirano napustili vozilo i pozurili uhvatiti drugo zureci na posao. A i ja - nekako kao da sam ocekivala da ce se to dogoditi prije ili kasnije. Sva sreca da sam sjedila ovaj put.
Pokusali smo i s
taksijima. Onim pravim – autima. Cimerima Indijcu i Cehinji firma placa prijevoz do posla i salje taksi. Tako sam se ja jedno dobrih tjedan dana utrpavala njima jer srecom rade blizu moje firme. Narucivali smo taksi svako jutro prije 8. Taksist je kategoricno odbio doci po nas pred kucu jer mu je to bilo prekomplicirano ("kod kanala lijevo sa ceste, pa prva desno, druga lijevo, samo ravno" - ok, priznajem). Isto tako se nije dalo obuciti jednog taksistu gdje zivimo, jer je firma nasla za shodno svako jutro slat drugog. Nije bio problem hodat 5 minuta do glavne ceste. Problem je bio kasnije
cekat 25 minuta da se isti pojavi. I uvijek ista prica - njemu su tek javili da ga musterije cekaju. Dzaba smo mi vikali da nije u redu doc pol sata kasnije od dogovorenog. On je slijegao ramenima, objasnjavao da je promet gust, a sutra bi njegov kolega ponovio isto. Srilankansko poimanje vremena. Medjutim, pretpostavljeni na poslu nisu imali razumijevanje za moje svakodnevno kasnjenje pa sam se vratila avanturama u busu.
I dalje svako jutro idem busom na posao uzivajuci u bliskom taktilnom i olfaktivnom kontaktu sa azijskom kulturom. Mislim da cu si pod hitno nabaviti
bicikl.
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.