Na
tržnici starina u osječkoj Tvrđi svake prve subote u mjesecu, malo tko ne zastane pokraj izloženih vojničkih znakova, značaka, odličja, medalja, oznaka pripadnosti rodu ili postrojbi iz
Prvog i Drugog svjetskog rata. Tko zna kako sačuvani, ti su predmeti vrijedni pažnje i imaju svoju cijenu. Željezni prsten sa znakom
SS brigada prodaje se, primjerice, za
500 kuna i – nalazi kupce!
Ratnici koje su krasile te i druge vojne oznake davno su nestali, što u bitkama, u zarobljeničkim kolonama i logorima, a što prirodnom smrću jer protekla su desetljeća od ratova u kojima su se borili.
Braća po oružju
Temeljna značajka vojnika u svim ratovima jest
vojnički ponos. U Hrvatskoj se iznad svih ponosnih uzdiže lik dragovoljca koji se odazvao vapaju domovine, a ne pozivu na mobilizaciju, obvezujućoj naredbi sa službenim pečatom. Time si je dragovoljac osigurao mjesto u
spomenu domovine. Potvrda o tome zato se i zove
Spomenica.
Suborci dragovoljci najvjernija su braća,
braća po oružju, a prepoznaju se i po tome priznanju – za hrabrost, požrtvovnost, nesebičnu ljubav i odricanje. Upravo to piše na komadu toga papira i posebno oblikovanog metala koji se nosi na prsima. Kada poginu ili umru pokriju ih zastavom, jedinim vanjskim ukrasom, po čemu se pogreb ratnika razlikuje od svih ostalih.
Tri tisuće godina pamti se pjesma kineskog vojnika: „Vojniče, ti si moj drug, kad stupaš pored mene… Vojniče ti si moj drug, kad naše kosti gnjiju…“
Više od pola milijuna spomenica
Hrvatski je
Sabor 13. veljače 1992. donio odluku o
Domovinskoj kolajni, koju bi pod određenim uvjetima imali dobiti borci iz toga doba. Njezin izgled, vrpca i oblik podrobno su opisani. Ipak, ona nikad nikom nije dodijeljena. Tri mjeseca kasnije ta je odluka stavljena izvan snage i donesena je nova o
Spomenici Domovinskoga rata 1990.-1992.
Odlukom
predsjednika RH,
dr. Franje Tuđmana, od 15. ožujka 1995., prestao je važiti i
Zakon o odlikovanjima i priznanjima kojim je ustanovljena Spomenica, a ona je izmijenjena tako da je uklonjena naznaka „1990.-1992.“. Zašto ?
Jedino zato da bi je se moglo dodijeliti tisućama građana Hrvatske i onima koji to nisu. U Zakonu stoji da se dodjeljuje: „…stranim i hrvatskim državljanima za sudjelovanje u Domovinskom ratu kao dragovoljci, borci Hrvatske vojske ili na drugi djelatni način.“ (pazite: prvo
stranim državljanima!).
Ta bijedna definicija upravo je zato neprecizna, nejasna i nepismena kako bi se sudjelovanje u tome ratu moglo priznati svakome, bio on u domovini ili bilo gdje u svijetu. Predsjednik RH dodijelio je do 1997. godine
430.884 Spomenice Domovinskoga rata a, sudeći po nekim naznakama, do sada ih je dodijeljeno više od
504.000.
Da je Hrvatska imala toliko dragovoljaca, još bi 1992. godine osigurala cijeli svoj avnojevski prostor. No, toliko ih jednostavno nije bilo, pa i ako bismo svim dragovoljcima i mobiliziranima dodali i one koji su u ratu sudjelovali „na drugi djelatni način“, ma što to značilo.
„Dokaz“ za političku trgovinu
Bože, koga bismo sve našli na onom famoznom
popisu nositelja Spomenice, kada bi se objavio… Bili bi tu, bez iznimke, ministri i njihovi pomoćnici, državni tajnici i one druge tajnice, stranački velikodostojnici, estradni i sportski pregaoci… A tek da na popisu visokih časnika, od pukovnika do generala…
Narod i ne zna naše
narodne heroje, a u bivšoj državi itekako je znao i morao znati tko je izložio vlastitu glavu da spasi njihovu, tko samozatajno šuti o visokom činu ili odlikovanjima. Danas najodlikovaniji
junak Domovinskoga rata ne smije u domovinu. Ima li sličnog primjera u dugoj povijesti naroda i država svijeta?
Eto zašto Spomenica Domovinskoga rata nije na cijeni i to upravo kod onih koji su je zaslužili i zbog čega je, kao i druga odličja, sve više prodaju u bescjenje.
Međutim, onaj koji je nije zaslužio a dobio ju je, nikada je neće prodati. On ljubomorno čuva taj
„dokaz“ svoje hrabrosti i lojalnosti domovini i već ga je unovčio ili će to učiniti na drugi način. Taj ga ne iznosi na gradsku tržnicu, nego u političku trgovinu, gdje mu ona donosi znatne novčane dividende. Glavnicu (Spomenicu) čuva za potrebe dekorirane biografije i prilaže je kada mu donosi korist. Pojedini državni dužnosnici u svojim biografijama iznose i podrobnosti o ilegalnom stranačkom radu, o naoružavanju, o sudjelovanju u dohvatnim borbama, a jedan ministar ističe da je bio osobni čuvar dr. Franje Tuđmana još dok HDZ nije osvojio vlast i u prve dvije godine rata, iako ga nitko od nas koji smo tamo zaista bili, nikada nije vidio niti za nj čuo.
Veleredovi i redovi
Spomenica Domovinskoga rata
17. je po vrijednosti odličja koje dodjeljuje predsjednik RH. Ispred nje su
četiri Velereda i
dvanaest Redova, a iza nje samo
Spomenica Domovinske zahvalnosti. Iz strahopoštovanja prema državi i tim herojima, te redove pišem velikim slovom. Bilo bi zanimljivo znati koja odličja imaju, recimo, predsjednik Republike, Stjepan Mesić i predsjednik vlade, dr. Ivo Sanader. Jesu li i oni zalutali među Redove i Veleredove, pa ako se već ne sjećamo njihovih zasluga, neka nas barem nazivi odličja podsjete na to.
Jamčim da zasluženu Spomenicu i odličje ama baš nitko nije dao na prodaju zbog
stotinu ili više kuna. Možda jest zbog poniženja, ogorčenja, jada, bijesa, gnjeva ili mržnje, zbog povrijeđene ratne časti, zgaženog dostojanstva, zbog nemoći da dokaže kako se nije borio za priznanje i odličje, nego za domovinu. Usporedimo te podatke s brojem samoubojstava branitelja. Pita li se itko, zašto se oni koji se nisu plašili smrti, tako plaše života?
Borci i „borci“
Prave branitelje navikli smo vidjeti u gostionicama, sudnicama, kaznionicama, bolnicama, ludnicama, grobnicama, a sada, eto, i na tržnicama. Lijep napredak! Lažni branitelji ljetuju na jahtama i u hotelima s više zvjezdica nego što ih je bilo na epoletama Idi Amina.
Jednu braniteljsku udrugu koja se bavi uzgojem kokošiju i jaja, te raznovrsna povrća, ovih je dana posjetila visoka politička ličnost. Blago njima. Njih u vladi i Saboru predstavljaju samo viiisoki dužnosnici dekorirane ratne biografije i pozamašna imetka. Država za koju su se borili i čiju su samostalnost izborili, odavno cijeni drugu vrstu boraca: one koji se bore za politički položaj, jer s njim neizbježno dolazi i imetak.
Ja sam takav tijek događaja naslutio, pa sam odbio primiti odličja i vratio čin predsjedniku Republike. Pored toliko „junaka“ koji su sami sebi podijelili priznanja, stid bi me bilo kititi se nečim što su mnogi više zaslužili, a nisu dobili. Pravi branitelji ne moraju brinuti, jer za njih brinu drugi. Toliko, da mogu s nadom ustvrditi: „Sutra je nova noć!“.
Piše: Ivan Vekić
Nebitno
Muško
Žensko
