Koliko je 700 milijardi dolara?

Koliko je 700 milijardi dolara? Dvanaest Billova Gatesa, 381 'Titanic'!
Autor Marko Fančović

Iznos novčane injekcije kojom će američka vlada uskočiti da bi izvukla posrnule financijske institucije toliko je velika da ju je samu po sebi teško shvatiti. Mnogo je lakše ako se objasni u nekoliko shvatljivih primjera:
Marshallov plan, kojim je SAD financirao oporavak zapadne Europe nakon Drugog svjetskog rata, bio je "težak" tadašnjih 13 milijardi dolara; uračunamo li inflaciju, to bi danas bilo oko 100 milijardi dolara, a u usporedbi s postotkom američkog bruto nacionalnog proizvoda koji je Marshallov plan "odgrizao", danas bi to iznosilo oko 740 milijardi.

Iznos državne pomoći jednak je bruto državnom proizvodu Floride, a malo manji od bruto nacionalnog proizvoda Nizozemske (768,7 milijardi dolara 2007.). Godišnji proračun Republike Hrvatske za tekuću godinu iznosi otprilike 119,4 milijarde kuna (24,6 milijardi dolara), što znači da bi od iznosa američke državne pomoći posrnulim financijskim divovima Hrvatska mogla živjeti i poslovati nekih 28 godina i tri mjeseca.

Dobije li US Treasury odobrenje od Kongresa da posudi 700 milijardi dolara za pomoć financijskim institucijama, nacionalni dug SAD-a porast će 7 posto (sada iznosi 9,6 trilijuna dolara). Američko stanovništvo broji oko 300 milijuna odraslih i djece, a to znači da je cijena spašavanja Wall Streeta oko 2300 dolara po glavi stanovnika – otprilike onoliko koliko su Amerikanci po glavi platili za plin i benzin 2006. (2227 dolara) ili malo manje od prosječnog iznosa poreza koji svaki američki državljanin mora platiti godišnje (2432 dolara).




Iračka vojna avantura trebala je američke građane stajati između 60 i 100 milijardi dolara – tu procjenu je Bushova administracija iznijela Kongresu 2003. Dosadašnji trošak vojnog angažmana u Iraku je oko 600 milijardi dolara – malo manje od iznosa državne pomoći posrnulim financijskim institucijama.

Bill Gates, najbogatiji čovjek svijeta, "težak" je toliko da bi dvanaestorica takvih mogli iz svog džepa financirati državnu pomoć financijskim institucijama, a kako drugi bogataši na Forbesovoj ljestvici nisu isto toliko bogati, naime, ukupna "težina" Forbesovih 400 najbogatijih iznosi oko 1,57 trilijuna, što znači da bi za privatnu pomoć posrnulim institucijama bila potrebna barem polovica najbogatijih ljudi svijeta.

Najunosniji film na svijetu bio je "Titanic" koji je u kinima i na videu zaradio oko 1,8 milijardi dolara. James Cameron morao bi, da odradi iznos državne pomoći, snimiti oko 381 "Titanic".

Prema podacima Sternova izvještaja (procjene britanskog ekonomista sira Nicholasa Sterna), ukupna šteta od globalnih klimatskih promjena, ne poduzmu li se u sljedećih deset godina drastične mjere za njihovo sprečavanje, mogla bi iznositi 9 trilijuna dolara, što je 12,86 državnih pomoći.

Ne promijene li Amerikanci svoj sustav finaciranja socijalnog osiguranja, novčane rezerve bit će potrošene do kraja 2014. Za 75 godina nastali manjak iznosio bi 4,3 trilijuna dolara – oko šest državnih pomoći. Zabrinjavajuće za Amerikance, ali okolnosti vladina "vađenja" Wall Streeta iz blata u koje su ga uvalili financijski tajkuni trebale bi zabrinuti cijeli svijet, ne samo Amerikance.



Evo kako je to formulirao sjajni škotski pisac znanstvene fantastike Ken McLeod, jedan iz nove generacije pisaca koja u 21. stoljeću promišljeno i argumentima potkovano u svojim romanima i esejima razmatra kakva bi nam mogla biti budućnost:
- Ovako: američka vlada daje 700 milijardi dolara pomoći bankama, ali sama nema taj novac. Dakle, najvjerojatnije će ga posuditi od Narodne banke Kine, koja će taj novac namaknuti tako što će još jače pritisnuti sve militantniju radničku klasu u Kini, koja je odrastala u takvim povijesnim uvjetima da je doživljaj koji ih je najviše formirao bila Kulturna revolucija. Zbilja, što bi tu moglo poći po zlu?

A McLeodov kolega, prijatelj i takmac za najboljeg vizionara budućnosti danas, Charles Stross, primijetio je na svom blogu da će državna pomoć koristiti samo financijskim institucijama, jer će oni ljudi čija je nemogućnost otplate kredita i izazvala krizu opet ostati bez krova nad glavom (umjesto da se novac namijenjen pomoći financijskim institucijama usmjeri izravno njima kao pomoć, nakon čega oni mogu otplatiti kredite i banke ipak ne propadnu).

Tako ćemo dobiti i velik broj razvlaštenih i bijesnih Amerikanaca koji nemaju što izgubiti i to iz onih slojeva društva koji su povijesno dokazano najbrži na obaraču.

U filmu "Pokojni" Martina Scorsesea detektiv Queenan (Martin Sheen), pokušavajući spriječiti gangstera Costella (Jack Nicholson) da preda ukradene mikročipove Kinezima, kaže:
- Je*o te, ratovat ćemo s Kinezima za 15 ili 20 godina, a ovaj ovdje im isporučuje najnoviju vojnu tehnologiju...
Samo riječi u filmskom dijalogu, ili...?

Plan spasa američkog financijskog tržišta čija je namjera bila ponovna uspostava povjerenja u američki financijski sustav nije usvojen. Nakon što je američka Kuća glasanjem 228 protiv naprema 205 za odbila usvojiti zakon koji će omogućiti najveću intervenciju američke Vlade u financijska tržišta od razdoblja Velike depresije, američko dioničko tržište doslovno je potopljeno.

“Republikanci su ubili plan”, izjavio je Barney Frank, demokrat i čelnik Financial Services Committee. S druge strane, republikanci okrivljuju predstavnicu demokrata i glasnogovornicu američke Kuće Nancy Pelosi. Demokrati su glasovali 140 naprema 95 u korist usvajanja legislative, dok je samo 65 republikanaca podržalo usvajanje legislative, a 133 kandidata tom usvajanju su se suprotstavila.

Legislativa je trebala omogućiti američkom ministru financija Henry Paulsonu široke ovlasti da kupuje nelikvidnu imovinu poduzeća u financijskom sektoru kako bi pomogao oporavku slomljenog američkog kreditnog tržišta potaknutog padom cijena na tržištu kućama.

Predsjednik George W. Bush izjavio je da je “vrlo razočaran” neuspjehom usvajanja njegovog 700 milijardi američkih dolara vrijednog plana spasa američkog financijskog sustava. “Naša je strategija nastaviti se boriti sa trenutnom gospodarskom situacijom”, izjavio je predsjednik George W. Bush.

Nakon što je američka kuća odbila usvojiti legislativu, ministar financija Henry Paulson izjavio je da će iskoristiti “sva sredstva koja ima na raspolaganju kako bi zaštitio financijska tržišta”. Pritom će se konzultirati sa čelnikom američke središnje banke Ben S. Bernankeom.

“Za američku javnost i za financijska tržišta važno je ostati smiren jer sa ovakvom legislativom u Kongresu nikada nije lako. Bit će dosta pokušaja, uspona i padova, prije nego Kongres usvoji konačnu verziju plana sanacije američkih financijskih institucija”, izjavio je predsjednički kandidat demokrata Barrack Obama.

Uz potres koji je stigao s američkih burzi, Zagrebačku burzu jutros je dočekalo još jedno neugodno iznenađenje – dojava o postavljenoj bombi.

Kako se neslužbeno doznaje burza je informaciju o postavljenoj bombi primila telefonskim putem.

Početak trgovanja na Zagrebačkoj burzi, zbog odbijanja plana sanacije i pada na američkim burzama, većinu dionica odveo je u minus, a Crobex je pao 4,83 posto. Ubrzo nakon toga indeks se počeo opravljati i trenutačno se vrti oko -3 posto.

Velikih padova kakvi su se očekivali nakon kraha u SAD-u, nije bilo ni u Europi ni u Aziji. Očito je da je Europa odlučila da više ne nasjeda na cirkus koji na svjetskim burzama izaziva SAD.

Londonska burza, tradicionalno najpovezanija s Wall Streetom, otvorila je dan padom od 2,84% u prvih nekoliko minuta trgovanja, no trebalo je samo sat i pol da se vrati u zeleno. Pariz i Frankfurt također nisu previše impresionirani događanjima u Kongresu.

U Aziji su padovi također bili manji od očekivanih, dapače, hongkonška je burza porasla više od pola posto. Uvezanija tržišta, poput irskog koje je palo 13% i brazilskog s gotovo 9,5% plaćaju danak ovisnosti o dolaru. (njd)

Iako su zagovornici apsolutne moći slobodnog tržišta još prošlog tjedna oštro upozoravali na nedopustivo miješanje države u ekonomiju, iako je cijena od 700 milijardi dolara poreznih obveznika nezamislovo visoka za spašavanje mahom privatnih financijskih institucija, jučer je malo tko osim najzagriženijih pobornika tržišta američko državno iskupljivanje bankarskog sustava smatrao pogrešnim potezom.

Stara devizna štednja

Plan iskupljenja koji je izašao iz ureda američkog ministra financija Henryja Paulsona progutat će približno 6 posto američkog BDP-a. U usporedbi sa 16 posto BDP-a, koliko obično proždiru bankarske krize, to je cijena koju je razumno platiti. Doda li se tome procjena da će, u slučaju pada ekonomije u ozbiljnu depresiju, stopa nezaposlenih u SAD-u eksplodirati sa 6 na 20 posto, teško da se ikakva državna intervencija može smatrati neopravdanom.

Kada je Hrvatska sredinom 90-ih spašavala svoj bankarski sustav i vraćala “staru deviznu štednju” novcem poreznih obveznika, tome je također uz ekonomsku kumovala i politička logika. Urušavanje bankarskog sustava donijelo bi tada daleko veću štetu od njegova spašavanja. Povrat “starih deviza” građanima možda i jest bio isključivo politička odluka, ali kao i u današnjem američkom slučaju prevagnula je ravnoteža između mogućih (prije svega socijalnih) gubitaka i potencijalne dobiti.

Novac dijele bespovratno

Ono po čemu se, osim po značaju i veličini ekonomija koji su u globalnim razmjerima neusporedivi, najviše razlikuju hrvatski i američki planovi iskupljenja sustava detalj je koji se ne može zanemariti: i kroz sanaciju banaka i kroz vraćanje “starih deviza” hrvatska je država novac poreznih obveznika podijelila bespovratno. Američko ministarstvo financija kupovat će udjele posrnulih institucija na dražbama. Uspije li plan, porast će i cijena udjela. Sanacijski trošak može se pretvoriti u investiciju koja će, u ne tako dugom razdoblju, donijeti profit američkom proračunu.

Američki Senat odobrio je 700 milijardi američkih dolara vrijedan plan spasa globalnog financijskog tržišta kojim će se financirati najveća intervencija američke Vlade od razdoblja Velike depresije. Paket je proslijeđen donjem domu američkog parlamenta koji je nedavno odbio raniju verziju predloženih mjera, piše Bloomberg News.

Nastojanje da se obnovi povjerenje u bankarski sustav prevladalo je u američkom Senatu koji je glasovao 74 naprema 25 sa 40 demokrata, 33 republikanca i nezavisnim zastupnikom Joe Liebermanom iz Connecticuta koji su glasovali za usvajanje plana spasa. Usvajanje plana predviđa davanje ovlasti američkoj Vladi da od financijskih institucija otkupljuje loše zajmove povezane sa hipotekama.

U pisanoj izjavi predsjednik George W. Bush priopćio je da “račun koji je Senat odobrio predstavlja temelj financijske sigurnosti svakog Amerikanca”. Američkom Kongresu sugerirao je da slijedi Senat i odobri prijedlog plana spasa, a republikancima u Kongresu koji su glasovali protiv usvajanja plana spasa napomenuo je da bi reakcija tržišta kapitala trebala biti dovoljna ih nagna da se predomisle. Legislativa povezuje plan spasa s privremenim povećavanjem razine osiguranih depozita sa 100 na 250 tisuća američkih dolara.

“Ovo nije samo kriza Wall Streeta, ovo je američka kriza”, tijekom debate izjavio je predsjednički kandidat demokrata Barrack Obama.

BANKE ISPRED LJUDI

Autor: Ivo Škorić, New York
Američki kapitalizam je komunizam za bogate, a robovlasništvo za siromašne. Profiti bogatih su njihovi privatni, a njihovi gubici su socijalizirani zakonima. Nakon Senata i Kongres je popustio. Banke su tako spašene. Ne i ljudi. Ljudi i dalje gube kuće i zaposlenja (159 tisuća u rujnu) i postaju beskućnici bez zdravstvene pomoći. To je Amerika danas.

Nakon Velike depresije tridesetih američki Kongres je donio Glass-Steagallov zakon, da spriječi kaos financijskog sistema koji je doveo do Velike depresije. Prije dvadesetak godina, pod vodstvom danas McCainovog glavnog ekonomskog savjetnika, senatora Phila Gramma, taj zakon je ukinut i bankama je ponovno dozvoljeno trgovati visoko-rizičnim financijskim derivativima. Za vikend 11. rujna 2008. krah burze iz tridesetih se ponovio. Tko ne uči od povijesti, njemu se povijest ponavlja.

Izvori ove krize niti su tako složeni, niti su bili tako nepredividi kao što nas prodavači magle sa Wall Streeta žele uvjeriti. Na dnu piramide nalazi se potreba svakog stanovnika SAD-a da ostvari američki san i sustavna nemogućnost 90 posto stanovnika da u tome sudjeluje zbog već tri desetljeća stagnantnih plaća. U tom hijatusu su prodavači magle vidjeli svoju šansu: Ajmo sirotinji ponuditi da kupe kuće, onda kad su kuće skupe. Dat ćemo im zajmove po vrlo niskim kamatama prvih par godina i od njih ćemo tražiti da plaćaju samo kamate. Nakon pet godina, svi će pokupovat kuće, pa će biti manja potražnja, i cijene kuća će padati, a kamate na zajmove za kupnju kuća će rasti. E, onda će nastupiti promjena termina zajmova koje smo dali sirotinji: morat će plaćati tržišnu kamatu, plus glavnicu. Prodavačima magle je možda palo na pamet da bi ljudi mogli i prestati plaćati, jer neće imati otkuda, ali o tome nisu pričali. Agresivno su prodavali te zajmove (pay option adjustable rate mortgages) manjinama, imigrantima i ljudima niskih prihoda, davajući bonuse agentima s vezama i utjecajem u tim zajednicama, da prodaju to smeće od produkta.

U Renu tisuće ljudi žive u šatorima

U sredini piramide nalazi se skupo obrazovana elokvencija prodavača magle: dug sirotinje oni su zapakirali u produkte s nazivima koje nitko zapravo ne razumije s namjerom da ga prodaju kao dionice. Banke, koje su izdale zajmove, tako su oslobođene direktnog rizika ako ljudi prestanu otplaćivati svoje kuće. Taj rizik su preuzeli kupci složenih financijskih derivativa. Na temelju projekcija budućeg prihoda (kad kamate porastu i kad ljudi budu morali početi otplaćivati glavnicu) vrijednost tih derivativa je rasla. Velike financijske institucije koristile su ih kao pokriće za vlastita ulaganja u privredu. U jednom trenutku, kamate su zaista porasle, i ljudi su morali početi otplaćivati glavnicu: u nekim slučajevima njihova mjesečna otplata je porasla pet puta, i nisu mogli otplaćivati, i prestali su plaćati, i banke su ostale u vlasništvu njihovih, danas manje vrijednih, kuća. Vrijednosni papiri koji su o njihovom urednom otplaćivanju ovisili, izgubili su na vrijednosti, a ulaganja koja su ih koristila kao pokriće, postala su bezvrijedna.

Na vrhu piramide nalazi se pohlepa jedne manjine prvosvećenika kapitalizma. Njihova primanja su vezana za kratkoročne uspjehe na tržištu: sustav nagrađivanja daje prednost onima koji u najkraće vrijeme ostvare najveći profit, bez ikakve brige za budućnost. Oni danas ne zahtjevaju da se sirotinji otplate kuće – što bi indirektno povratilo vrijednost papira, a ljudi bi zadržali kuće. Oni zahtjevaju da država otkupi vrijednosne papire po cijeni većoj od realne, kako bi se njihov gubitak umanjio. U suprotnom, ucjenjuju državu, oni neće moći uopće više davati zajmove, a bez zajmova privreda će stati. A gdje su otišli novci u zadnjih pet godina kad su banke godinu za godinom objavljivale rekordne profite, dok su ljudi otplaćivali svoje zajmove? Wall Street je svojim pulenima podijelio 62 milijarde dolara u bonusima. Što se od njih ne traži da taj novac vrate? Neka ovi koji su profitirali u zadnjih pet godina prodaju svoje dvorce, jahte, avione, konje, Rembrandte, dijamante i što su si sve jamili, namrli i nahrdali, pa time pokriju gubitke. Washington Mutual banka je izgubila 90 posto svoje vrijednosti prije nego je prodana JP Morgan Chase banci, koja će progutati njihovih 30 milijardi dolara gubitka. Wa-Mu je bio šampion u davanju zajmova svakome. Na sam dan bankrotstva dobio sam ponudu za još jednu njihovu kreditnu karticu (već ih imam dvije). Ideja je da se ljude navuče na dug i živi od kamata. Pretpostavka je da će ljudi plaćat iz straha. Pretpostavka je kriva. Zašto bi ja plaćao dok bogati kradu? U međuvremenu direktor Wa-Mu dobit će 11 milijuna dolara otpremnine, povrh 7,5 milijuna bonusa što je potpisao prije tri tjedna da hoće postati šef iste banke. 18 milijuna dolara za tri tjedna. Pa što je on tako korisno za čovječanstvo napravio da je zavrijedio nadnicu od MILIJUN DOLARA DNEVNO? Odakle taj novac dolazi?



Američki kapitalizam je komunizam za bogate, a robovlasništvo za siromašne. Profiti bogatih su njihovi privatni, a njihovi gubici su socijalizirani zakonima. Gornjih jedan posto populacije zarađuje jednako kao donjih 90 posto. Veliki direktori zarađuju 344 više od prosječnog građanina, a neki od financijskih mađioničara Wall Streeta zaradili su i do 19 tisuća puta više od prosjeka. Financijski sektor je moćna manjina koja je držala 30 posto američke ekonomije u svojim rukama i godinama se protivila svakoj regulaciji nad svojim mutnim igrama s tuđim novcem. Sebi su sredili porezne olakšice koje koštaju nas sve ostale 20 milijardi dolara godišnje, kako bi se oni mogli bogatiti na gubljenju našeg novca.

Najznačajnija rupa u poreznom zakoniku je da korporacije plate svoje direktore tako da im daju pravo da u budućnosti kupe velik broj dionica po unaprijed fiksiranoj cijeni – u biti da kupe dionice s popustom, ako cijena poraste (ako cijena padne, ne moraju ništa kupiti) – to motivira direktore da se kockaju s novcem korporacije da bi ostvarili što veći rast dionica u što kraćem razdoblju kako bi povukli što više novca od razlike između stvarne cijene dionica i cijene po kojoj ih je upravni odbor njima unaprijed prodao. Kao da to nije dovoljan lopovluk, zakon dozvoljava korporacijama dvostruki standard u računovodstvu: u svojim knjigama (na temelju kojih se dobivaju zajmovi) tretiraju te dionice kao trošak po cijeni koju njihove dionice imaju na dan kada su ih svom direktoru odobrili, a za porez prikazuju taj trošak po (obično znatno višoj) cijeni na dan kada ih je direktor preuzeo - čista prevara, a to je zakon.

U zadnjih davnaest mjeseci banke se ruše kao kule od karata. Tj. od 30 posto američke ekonomije postale su 15 posto. Prvo je UBS registrirao gubitke uslijed vrijednosnih papira baziranih na lošim zajmovima. Zatim su isti doveli do propasti Bear Sternsa – jedne od pet golemih Wall Street investicijskih banaka – koji se morao prodati JP Morgan Chaseu za jedva 10 posto svoje vrijednosti. Chase i Citigroup su registrirali gubitke u milijardama. Indy Bank u Kaliforniji je bankrotirala preko noći. Washington Mutual banku kupio je Chase, također, a oko Wachovia banke se u tijeku pisanja ovog teksta otimaju Citigroup i Wels Fargo banka. Druga investicijska banka Merryl Lynch je propala i otkupljena je od najveće američke banke Bank of America. Treća, Lehman Brothers je ostavljena da bankrotira nakon 158 godina postojanja i s količinom kapitala pod kontrolom ekvivalentnom bruto-nacionalnom proizvodu Indije. Paradržavni giganti koji otkupljuju zajmove za kuće od banaka, Freddie Mac i Fannie Mae izgubili su 98 posto od svoje vrijednosti i morali su biti nacionalizirani. Država je odriješila kesu za sto milijardi. Busheva administracija, veliki protivnik regulacije privatnog sektora, morala je tako pribjeći socijalizmu i nacionalizirati najveće američko osiguravajuće drustvo AIG, koje je izgubilo 82 posto vrijednosti, sa 85 milijardi dolara postavši vlasnik 80 posto dionica društva. Bush je morao priznati da slobodno tržište ne funkcionira i određeni tipovi trgovanja su zabranjeni. Dvije preostale investicione banke Goldman Sachs I Morgan Stanley su se odrekle svog statusa I postale su normalne banke podložne većoj regulaciji.

Parcijalna spašavanja pojedinih banaka nisu međutim spasila ekonomiju, te je administracija došla na ideju da jednostavno otkupi bezvrijedne papire za otprilike 700 milijardi dolara - 2300 dolara po stanovniku. Te novce međutim nitko nema, pa niti Federal Reserve banka (koja je iskrcala 185 milijardi za AIG i Freddie i Fannie), pa su sekretar financija Paulson (bivši direktor Goldman Sachsa) i šef Federal Reserve Bernanke morali ići tražiti odobrenje od Kongresa. Sad kad ljudi ne mogu platiti zajmove, na temelju kojih su banke posuđivale novac i prodavale kompleksne financijske derivative, kojima su ti zajmovi bili jamstvo, država ne kani pomoći ljudima otplatiti zajmove, nego bankama pokriti gubitke nastale bankrotstvima malih kućevlasnika. To je nemoralno i zato nije nikako moglo proći u Kongresu usred sezone izbora. Paulson je čak kleknuo pred Nancy Pelosi, vođom demokrata u Kongresu, ne bi li mu dala lovu na lijepe oči: zakonska mjera, naime, predviđa da će on u svojoj providnosti – bez nadzora – dalje pravilno i pravedno rasporediti taj novac. No, na kraju nisu demokrati, nego republikanci, pripadnici Busheve stranke, pokopali nepopularnu zakonsku mjeru u Kongresu. Nakon što je 2/3 republikanaca glasalo protiv, a 2/3 demokrata za, vođe Republikanske stranke su spremno optužile demokrate za neodgovorno poigravanje sa sudbinom zemlje, u stilu one basne o vuku i kozi na potoku, gdje vuk stoji uzvodno od koze, a tvrdi da ona njemu muti vodu. Wall Street je izgubio 1200 milijardi dolara u istom danu. Dva dana nakon toga Senat je poslušno odobrio mjeru, iako ima senatora koji su itekako svjesni suštinske nepravde na kojoj je ista bazirana.

Posebno zanimljivo je da je mjera odobrena tek kad su u nju uključene razne druge, nevezane, mjere, povećavajući njeno koštanje u završetku za 150 milijardi dolara. I dalje nitko nije rekao kako i odakle će ti novci doći: to se ostavlja budućoj administraciji da riješi, de facto podižući i tako visoki američki inozemni dug i tržišni deficit, te opterećenje istoga na buduće generacije Amerikanaca. Drugim riječima – zbog Busheve poltike i politika budućeg predsjednika će patiti, opterećena dugom i u nemogućnosti da provede svoje programe, a SAD će i dalje ostati jedina razvijena zapadna demokracija bez zdravstvenog osiguranja za sve svoje građane, ovisna o uvoznoj nafti, uslijed nemogućnosti da uloži u razvoj i inovaciju. Nekad je Amerika bila zemlja inovacije, a New York, sa svojim mostovima, neboderima i podzemnom - prije osamdeset godina – bio je simbol te inovacije: danas jedino inovativno što iz New Yorka dolazi su novi načini da se ljudima na prijevaru uzme novac.

Predsjednički kandidati pristupili su problemu oprezno. Nekoliko dana su se motali kao mačak oko vruče kaše oko svojih baza, pokušavajući opipati puls. S jedne strane nisu mogli biti za, jer je većina naroda protiv, a nisu smjeli biti niti protiv, jer je rizik odgovornosti za uništenje ekonomije jednostavno prevelik. Tako da ih je tijekom debate u Mississipiju voditelj Jim Lehrer morao nekoliko puta pitati isto pitanje: da li ste za ili protiv. McCain, koji je tek nedavno pristao shvatiti da je ekonomija sustinški u krizi, je, na kraju, rekao da je za, a Obama, koji već dvije godine to tvrdi, je uspješno izbjegao jasan odgovor, ali je glasao za uz predugačko obrazloženje . Njegov potpredsjednički kandidat, Biden, također je glasao za, a Sarah Palin, budući da nije senator, mogla si je dozvoliti populistički napad na grabljive lihvare Wall Streeta tijekom jedine potpredsjedničke debate.

Nakon Senata i Kongres je popustio. Banke su tako spašene. Ne i ljudi. Ljudi i dalje gube kuće i zaposlenja (159 tisuća u rujnu) i postaju beskućnici bez zdravstvene pomoći. To je Amerika danas.

Island: Život u bankrotiranoj zemlji
Pišu: Tanja Rudež, Nikolina Šajn

Premijer upozorava da će mnogi izgubiti novac, a banka poručuje štedišama da ne dolaze po svoj novac. Dobro došli u Island, malu zemlju u vrtlogu velike krize

Imalo se novca, mnogo se trošilo i dobro živjelo - jednostavno je rekao David Kalendarić-Babić (24), mladi kompjutorski stručnjak iz Reykjavika. Rođen u Zagrebu, David od svoje 14. godine živi na Islandu, fascinantnoj “zemlji leda i vulkana”. Sve donedavno Island je bio simbol izvanredno prosperitetne zemlje čijih je 300.000 stanovnika, što je populacija zagrebačke Dubrave, uživalo u životnom standardu koji je među najboljima na svijetu. A onda se ta bogata zemlja praktički našla pred bankrotom i u kratkom su roku nacionalizirane tri najveće islandske banke, među kojima i druga po veličini Landsbanki, u kojoj je radio i David Kalendarić-Babić.

- Radio sam do 1. rujna, a onda mi nisu produljili ugovor jer se već slutila kriza. Večeras sam pričao s kolegama iz Landsbanki pa su mi rekli da je 500 zaposlenika banke u jednom danu
Svaki Islanđanin se od 2003. u prosjeku obogatio za 45 posto
dobilo otkaz. Svi dečki s kojima sam radio dobili su otkaz - ispričao je David u telefonskom razgovoru.

Iluzija bogatstva
Upravo su s bankama i počele islandske nevolje. Kada je premijer David Oddsson, danas guverner središnje banke, 90-ih počeo provoditi tržišne reforme i privatizirati državna poduzeća, financijski je sektor liberaliziran. Banke su počele naočigled rasti.

Budući da je novac tada globalno bio jeftin, posuđivale su po cijelome svijetu, a potom bez mnogo razmišljanja taj isti novac posuđivale tvrtkama i poduzetnicima. Nova generacija ambicioznih mladih poslovnih ljudi, od kojih su mnogi ekonomiju studirali na američkim sveučilištima, agresivno je krenula u šoping po inozemstvu. Kupovali su udjele u poznatim tvrtkama u Britaniji, gdje su samo 2004. uložili gotovo 900 milijuna funti. Masovno su kupovali i poduzeća po Danskoj i u SAD-u, a u jednom trenutku islandski Actavis trudio se (neuspješno) kupiti i hrvatsku Plivu.

Zlatna je groznica u Islandu stvorila iluziju bogastva. - Mnogo ljudi moglo je lako dobiti stopostotni kredit za auto ili stan. Primjerice, nije bila rijetkost da dvadesetogodišnjaci voze vrlo skupe aute koje su u potpunosti kupili na kredit - rekao je David.


Vrijeme bezbrižnog uživanja u Plavoj laguni čini se da je prošlo, no možda je pravo vrijeme za turiste: drastično je pala vrijednost krune, pa je sve jeftinije

Bogatstvo prosječnih građana od 2003. poraslo je za 45 posto, a ulagali su uglavnom upravo u kuće i automobile. Kredit za skupi terenac mogao se preko interneta dogovoriti doslovce u 10 minuta i to bez ikakvog pologa.

U početku golemi zajmovi koje su banke uzimale da bi mogle davati kredite nisu bili problem - uvijek su mogle uzeti novi zajam da bi otplatile vlastite dugove. No, prošle su zime stručnjaci počeli upozoravati da je počela kreditna kriza.

Do ovog ljeta situacija se toliko pogoršala da više nitko nije htio posuđivati novac nikome, a najmanje islandskim bankama, koje su postale toliko goleme da je bilo jasno da, ako bude potrebe, mali Island sa svojih dvije milijardi eura deviznih rezervi i 14,7 milijardi eura BDP-a, ne može pokriti imovinu svojih banaka - velik dio u nenaplaćenim kreditima - koja je dosegla 100 milijardi eura. Tri su najveće banke - Kaupthing, Landsbanki i Glitnir istodobno imale višestruko više klijenata nego što je cijela država imala stanovnika.

Neizbježan pad standarda
Budući da su bez mogućnosti novog zaduživanja banke došle na rub kolapsa, ovog je tjedna islandska vlada bila prisiljena uvesti novi zakon prema kojem je sebi dala praktički neograničene ovlasti kada su u pitanju financije. Privatizirane su sve tri najveće banke u zemlji, praktički cijeli bankarski sektor. Vlada je objavila da garantira uloge svojim građanima
Bezbrižni i bogati? Islanđani su do jučer bili bezbrižni i bogati, a danas su na rubu bankrota i u panici
u islandskim bankama.

Već ranije su, u strahu da bi Island mogao početi tiskati novac, investitori počeli zaobilaziti islandsku krunu, pa je tečaj počeo padati. U odnosu na prošlo ljeto kruna je izgubila polovicu vrijednosti, a još 30 posto samo u ponedjeljak. Kako se na Islandu uvozi gotovo sve osim ribe, porasle su i cijene automobila, namještaja, hrane. Inflacija je nedavno dosegla 14 posto. Od ovog tjedna mediji pišu kako su mnogi stanovnici počeli kupovati zalihe brašna, šećera i tjestenine, iako drugi tvrde da pretjeruju. Rastu i rate kredita jer su vezane uglavnom na yen i švicarski franak i jer su kamate na stambene kredite dosegle 15 posto. Tisuće ljudi kredit više jednostavno ne može otplaćivati. Premijer Geir Haarde upozorio je građane da će se dogoditi “neizbježan pad životnog standarda”.

Nitko to nije ni zamišljao
David Kalnedarić-Babić posljednjih je dana u Reykjaviku bio svjedokom goleme panike koja je zavladala. - Kriza je Islanđane zatekla nespremnima; još prije šest mjeseci nitko nije

Zagrepčanin David na Islandu je radio u banci koja je u jednom danu otpustila 500 ljudi ‘Imalo se novaca, dobro se živjelo. A onda se sve srušilo’
mogao ni zamisliti da će se ovo dogoditi. Ljudi koji imaju novce u fondovima u Landsbanki pokušali su povući svoje novce van, no nisu mogli. Mnogo je ljudi iz inozemstva, posebice iz Velike Britanije, imalo novac u Landsbanki. Svi su oni sada strašno ogorčeni što su vjerovali Björgólfuru Gudmundssonu, bivšem vlasniku Landsbanki - ispričao je David. Islandska se kriza širi i izvan granica tog otoka. Oko 300.000 britanskih štediša u online banci Icesave, filijali Landsbanki, već tjedan dana ne mogu do svog novca, baš kao ni 120.000 nizozemskih klijenata. Vlada u Reykjaviku ni u jednom trenutku nije najavila da bi mogla garantirati i njihove uloge.

Sada se očekuje da će Island krenuti s velikom rasprodajom udjela u stranim tvrtkama - vlada ih se želi riješiti što je prije moguće kako bi novac upotrijebila za sprečavanje nacionalnog bankrota. Raspravlja se i o prodaji 40 posto strane imovine mirovinskih fondova, koji vrijede 11 milijardi funti, kako bi se došlo do konvertibilnih valuta i spriječilo daljnje slabljenje krune.

Samo stari pamte loše dane
Brojni novinari iz inozemstva napeto u Reykjaviku prate dramatični razvoj krize. - Novinari ispituju ljude sjećaju li se takvih kriza ranije na Islandu. No, treba imati na umu da Islanđani nikad nisu bili ovako bogati da bi se suočili s ovakvom krizom. Islanđani su do prije nekoliko desetljeća bili jedna od najsiromašnijih europskih nacija i živjeli su uglavnom od ribarstva. U međuvremenu, financijski je sektor na Islandu postao jedan od glavnih gospodarskih grana - rekao je David Kalendarić-Babić.
Tri su banke imale više klijenata nego Island stanovnika. Sad su sve tri u krizi.

Stariji Islanđani njegovu generaciju zovu “Krutt-kynslotin” - generacija za tetošenje - koja je oduvijek živjela dobro i ne sjeća se loših dana, kada su Islanđani dobru ribu slali u izvoz, a jeli ostatke. Nova je generacija urbana, živi dobro, zalazi u barove s organskom kavom, sluša Björk. No, iako su sada uspaničeni i uplašeni za svoju egizstenciju, još su optimistični i nadaju se rješenju krize.

- Cijela je zemlja u iščekivanju, Island je zatražio pomoć od Rusije, a raspravlja se i o mogućnosti ulaska u EU - ispričao je David Kalendarić-Babić koji sada traži posao i živi od pomoći za nezaposlene. - Javio sam se na natječaj u maloj kompjutorskoj tvrtki, no taj je natječaj u međuvremenu povučen jer su shvatili da ne mogu zapošljavati nove ljude. Nezaposlenost sada raste svakodnevno - rekao je.

Od najsiromašnijih Europljana postali su jedni od najbogatijih
Kada su se 874. godine norveški Vikinzi iskrcali na otoku Island (ledena zemlja), podigli su naselje u zaljevu gdje je obilje izvora vruće vode stvaralo dim. Tako je rođen Reykjavik, što bi u prijevodu s islandskog jezika značilo zadimljeni zaljev. Naseljavanje Islanda odvijalo se između 870. i 930. godine: muški doseljenici bili su uglavnom iz Norveške, a žene uglavnom Keltkinje s britanskih otoka koje su Vikinzi otimali na putu za Island. Već 930. osnovan je parlament Althing, najstariji u Europi. Oko 300 godina Island je bio neovisan, da bi zatim pao pod vlast prvo Norveške, pa Danske. Neovisna država Island je postao 1944., a od 1949. godine članica je NATO-a.

Izolirani i osamljeni, Islanđani su se u prošlosti nekoliko puta suočili s katastrofama koje su odnijele živote velikog broja stanovnika. Tijekom epidemije kuge od 1402. do 1404. godine nestala je polovica Islanđana, a epidemija velikih boginja 1708. godine usmrtila je trećinu pučanstva. Glad, koja je bila posljedica erupcije vulkana Laki 1783. godine, usmrtila je četvrtinu tadašnjeg stanovništva. Dok su na početku 20. stoljeća bili među najsiromašnijim narodima u Europi, početak 21. stoljeća Islanđani su, ponajprije zahvaljujući bankarstvu, dočekali kao jedna od najprosperitetnijih nacija na svijetu. Iako ribarska industrija čini 70 posto izvoznog gospodarstva zemlje, u tom je sektoru zaposleno svega šest posto stanovnika. Islanđani su jedna od najdugovječnijih nacija na svijetu. (T. Rudež)

Ishodište problema

Desetak godina nakon njegove smrti, 1983. godine, šefica odjela globalnih kreditnih derivata JP Morgana, Blythe Masters, došla je na ideju da kreira još jedan u nizu financijskih derivata kojima bi se moglo trgovati. Radilo se o tzv. „credit default swaps“, zapravo ugovoru između dvije strane kojim se omogućuje trgovanje kreditnim rizikom barem jedne treće osobe.

Pojednostavljeno, kladite se da netko neće moći vratiti svoj kredit, u ovom slučaju drugu hipoteku koju ste podigli na svoju kuću, a niste baš pretjerano kreditno sposobni.

Nakon što je derivat stigao na tržište, Warren Buffet se užasnuo i prorekao da će upravo takav vrijednosni papir srušiti svjetsko gospodarstvo. JP Morgan Mafia, kako su nazivali grupaciju menadžera oko Blythe Masters, proglasila ga je senilnim starcem i nastavila promicati najnoviji izum za igranje tuđim novcem i problemima.

PR je odradio svoje i veliki igrači ukrcali su se na ono što su mislili da je vožnja života. Najaktivniji i najagresivniji ulagač bio je glavni menadžer Lehman Brothersa Dick Fuld. Unatoč upozorenjima, Fuld je veliku većinu sredstava banke ubacio na tržište koje je u međuvremenu naraslo na veličinu tri njujorške burze po obujmu prometa, i to bez ikakve regulacije od strane države.

Ostalo je već povijest. Lehman Brothers više ne postoji, Dick Fuld je u džep spremio 300 milijuna dolara plaće i bonusa u zadnjih osam godina. Investicijske banke u SAD su, prodajom Merrill Lyncha, prestale postojati nakon 80 godina uspješne povijesti. Kula od karata se urušila.

No, svjetsko gospodarstvo bazira se upravo na konceptu dioničarstva, virtualne trgovine virtualnim novcem i klađenju na ishode koji nemaju veze s egzaktnim pokazateljima. Npr., kupujete berbu krumpira u Idahu 2012. godine. Obično su veliki, okrugli i ima ih puno, ali moguće je da će baš te godine biti nezapamćena suša, pa će vaš novac otići u vjetar. Moguć je i potpuno obrnut scenarij.

MMF procjenjuje da će porezni obveznici SAD-a potrošiti otprilike 1.400 milijardi dolara na sanaciju financijskog sustava.

I bez obzira na to što je novac koji vi trošite vama stvaran, kada ga dignete na bankomatu, u banci ili pošti i spremite u novčanik, sve dok nije u vašem džepu i on je u tom virtualnom svijetu. Stavite ga na knjižicu, i on je opet tamo, na milost i nemilost Blythe Masters i sličnih "likova" s Cambridgea, Harvarda, Stanforda, Whartona i ostalih prestižnih sveučilišta.

S druge strane, plaćate i porez. Ako ste građanin neke od razvijenih zemalja, trenutno se vaš uplaćen porez troši na sanaciju banaka koje su upropastili manageri u Lamborghinijima, Aston Martinima i Ferrarijima koji primaju plaće od par desetaka milijuna nečeg vrlo konvertibilnog godišnje.

U srijedu su svjetske vlade smanjile kamatne stope: koordiniranom akcijom Feda, kineske središnje banke, ECB.-a, Bank of England, kanadske, švedske i švicarske centralne banke, stope su srušene. Osim toga, sve veći broj zemalja podiže garantirane iznose štednje. Irci su bili prvi, a slijede ih SAD, Grčka, Velika Britanija, Madžarska, Rumunjska i još cijeli niz zemalja. Austrija, dapače, garantira sve uloge bez obzira na njihovu visinu.

U vjerojatno najironičnijem obratu sudbine, Island je sa svojih 300 tisuća stanovnika došao na rub kolapsa gospodarstva nakon što se ustanovilo da su sve islandske banke u vrlo teškom stanju zbog krize, tj. i njihovi su se menadžeri i brokeri zaigrali u krivom pješčaniku. Rješenje je nađeno za 24 sata, nacionalizacijom banaka i posudbom 4 milijarde dolara od .... Rusije!!?

Kako dalje?

MMF procjenjuje da će porezni obveznici SAD potrošiti otprilike 1.400 milijardi dolara na sanaciju financijskog sustava, bez ikakve garancije da će državna blagajna ikad vidjeti taj novac. Do sada su centralne banke svijeta ubacile oko 500 milijardi dolara po najnižoj mogućoj kamatnoj stopi u financijske tokove svjetskog gospodarstva kako bi osigurale likvidnost i potaknule novi ciklus kreditiranja.

Ma kako se kula od karata činila nestvarnom, zbog nje ljudi gube vrlo materijalne stvari – kuće, stanove, automobile, ušteđevinu, mirovinu ... Hrvatske se banke (u stranom vlasništvu) kunu da niti one niti njihovi vlasnici nisu izloženi kreditnoj krizi, ali kako Hrvati tradicionalno ne vjeruju previše bankama, dionice im padaju kao jesensko lišće. Naravno, i ostatak burze, bez obzira na kvalitetu i fundamente koje analitičari vole spominjati.

Tako su svjetski čelnici, zauzeti ratovanjima i prepucavanjima, prisiljeni sjesti na pod u krug i zajednički ponovno napraviti novu kulu od karata. Nadajmo se da će ovoga puta temelji biti kvalitetniji nego prošli put, jer u pitanju je naš novac i budućnost.

Smanjenje kamatnih stopa:

SAD: s 2% na 1,5%; Kanada: s 3% na 2,5%; ECB: s 5% na 4,5%; V. Britanija: s 5% na 4,5%; Švicarska: s 2,75% na 2,25%; Švedska: s 5% na 4,25%; Kina: s 7,24% na 6,93%; Hong Kong: s 3,5% na 2,5%: Japan: ostale na 0.5%