Prema posljednjim podacima HNB-a, građani su krajem kolovoza u bankama držali ukupno 135,61 milijardu kuna. Od toga je na žiro i tekućim računima bilo 16,56 milijardi kuna, neoročeni štedni depoziti iznosili su 19,87 milijardi kuna, a oročeni 99,18 milijardi kuna. U odnosu na kraj prošle godine novac građana u bankama povećan je oko deset posto, odnosno za 3,84 milijardi kuna i to gotovo isključivo kroz oročenu štednju.
Iako nema podataka o tome koliko je doista štediša u bankama, sigurno je da svaki od 1,3 milijuna zaposlenih i još milijun umirovljenika ima barem neki otvoreni račun u banci.
Povećanje osiguranja
Sigurno je i da maksimalni iznos oročene štednje ni na najdebljem bankovnom računu ne prelazi dosad zagarantiranih 100.000 kuna.
Britanija objavila plan spašavanja banaka
Za 50 tisuća eura štednje jamči država
Europski čelnici dogovorili plan za izlazak iz krize
Za sada se ne zna hoće li se novo povećanje osiguranja odnositi i na fizičke osobe i male poduzetnike, kako je to i bilo predloženo novim zakonom o osiguranju depozita krajem prošlog mjeseca. Osiguranje depozita odnosi se pored banaka i na stambene štedionice te štedne banke od kojih trenutno odobrenje za rad ima samo jedna, Obrtnička štedna banka.
16,56 milijardi kuna - tekući i žiro računi
19,87 milijardi kuna - neoročeni štedni depoziti
99,18 milijardi kuna- oročeni štedni depoziti
U stambenim štedionicama građani su po posljednjim podacima imali 6,41 milijardu kuna depozita. Što se tiče mirovinskih fondova u koje su građani uložili 23,36 milijardi kuna, poznato je da država od njihova osnutka za obvezne fondove jamči do visine zajamčenog prinosa.
Tehničke pričuve
Osiguranja, u koje su građani uložili oko 9 milijardi kuna krajem prošle godine, a tijekom ove je uplaćeno 6,67 milijardi kuna premija, cijeli iznos uspješno pokrivaju tehničkim pričuvama koje su i predviđene za isplatu šteta i za rizike poslovanja. Osiguranja su, naime, krajem prošle godine raspolagala sa 16,2 milijarde kuna tehničkih pričuva i 4,83 milijarde kuna kapitala i pričuva.
Nikakvu sigurnost nemaju jedino ulagači u investicijske fondove, osim u vlastitim vrijednosnim papirima koji su podložni turbulencijama na tržištu. Krajem rujna imovina otvorenih investicijskih fondova smanjena je na 14,87 milijardi kuna, najniži iznos od 2006. godine.
Zaduženja građana
Podsjećamo, imovina fondova krajem prošle godine iznosila je dvostruko više, točnije 30,05 milijardi kuna. Kolika je vrijednost dionica kojima trenutačno raspolažu građani teško je
Procjenjuje se da građani imaju više od dvije milijarde udjela u tvrtkama
procjenjivati, ali računa se da je svakako viša od dvije milijarde kuna.
Na koncu, ukupnom bogatstvu kojim raspolažu građani treba dodati i vrijednost stanova i nekretnina. Željko Lovrinčević, ekonomist s Ekonomskog instituta, izašao je s procjenama da je njihova ukupna vrijednost oko 750 milijardi kuna.
Prema podacima Hrvatske narodne banke iz lipnja, građani su zaduženi 120 milijardi kuna. Kad se to stavi u odnos s ukupno 940 miljardi u nekretninama i raznim oblicima štednje, proizlazi da su Hrvati u plusu, i to 820 milijardi kuna.
Zamjerali su mu da se ponaša kao ‘slon u staklani’, govorili su da je krut, nekooperativan i politički neosjetljiv. Ipak, kada je u dva navrata najavio da će otići, i bankari i političari zajednički su ga molili da ostane
Željko Rohatinski prvi je pravi guverner Hrvatske narodne banke. Prvi se od niza guvernera izborio za HNB-ovu neovisnost o politici i prvi je uspješno prebrodio promjenu političkih garnitura na državnom vrhu, a da mu nova vlast nije uspjela pronaći adekvatnu zamjenu. Prvi je guverner kojemu je Sabor potvrdio ulazak u drugi mandat na čelu HNB-a.
Jedini koji je ušao i u drugi mandat
Željko Rohatinski četvrti je po redu guverner Hrvatske narodne banke koji se izborio za njezinu potpunu neovisnost, prebrodio je promjene političkih garnitura i postao prvi guverner kojem je Sabor potvrdio ulazak u drugi mandat
Pravila igre u Hrvatskoj
Rohatinskoga posebnim čini beskompromisan stav da središnja banka mora ispuniti svoju osnovnu ulogu - održati tečaj kune, a s njime i cijene stabilnima te sačuvati bankarski sustav unutar okvira održivosti. Zato što je, podižući bankarima cijenu njihove kreditne ekspanzije, prije svega putem podizanja njihovih obveznih rezervi, zauzdao njihovo nerazumno zaduživanje preko granice, Rohatinski danas može mirno ustvrditi da su domaće banke zasad sigurne od propasti koja stiže sa Zapada.
Kada se pak čvrsto postavio prema Byerosche Landesbank (BLB) i belgijskoj KBC banci u njihovim pokušajima preuzimanja hrvatskih banaka, Rohatinski je osigurao da se i u Hrvatskoj poštuju pravila igre kao i na Zapadu. BLB je ušao u Hypo i Slavonsku tek nakon što je ispunio sve HNB-ove uvjete koji su se temeljili na prethodnom bijegu Bavaraca iz prethodno ispražnjene Riječke banke.
KBC je izgubio Splitsku jer Nova ljubljanska banka, koja je dijelom u njihovu vlasništvu, ima neriješene račune s hrvatskim klijentima. Pritisci i uporan rad diplomacije u Bruxellesu nisu im pomogli u nastojanjima da preskoče Rohatinskog.
Zašto to sve nije uspijevalo i prijašnjim guvernerima? Prije svega zbog političkog trenutka u kojemu su bili na funkciji. Ante Čičin Šain, koji je prvi nakon osamostaljivanja Hrvatske stao na čelo HNB-a i uspješno izveo državu iz monetarnog sustava bivše Jugoslavije, nesumnjivo je imao sve sastojke potrebne za pravoga guvernera. Imao je, međutim, i šefa u Franji Tuđmanu i unatoč nespornoj kvaliteti i sposobnostima izdržao je na funkciji nepune dvije godine.
Pomoć Ivice Račana
Pero Jurković i Marko Škreb izdržali su po mandat na čelu HNB-a, s time da je Škreb pregrmio i stabilizacijski program vlade Nikice Valentića s pomoću kojega je Hrvatska izašla iz hiperinflacije, dviju ozbiljnih kriza bankarskog sustava i propasti nekoliko banaka. Utočište od pritisaka domaće politike pružile su mu međunarodne financijske institucije, prije svega MMF. No, javnost mu je prilijepila etiketu povijuše - i političke i ememefovske - zbog čega je na kraju morao i otići.
Rohatinskom je u osamostaljivanju HNB-a nesumnjivo pomogao Ivica Račan, pri čemu je vjerojatno uvelike kumovao Račanov poslovični nedostatak interesa za ekonomiju. Kada je u Rohatinskom, koji je iza sebe već imao zavidnu profesionalnu karijeru prepoznao čvjeka u kojeg može imati povjerenja, više mu se nije petljao u posao. HNB je dobio pravoga guvernera. Takvoga kojemu se može vjerovati.
Guvernerov put
• Željko Rohatinski (57) rođen u Zagrebu i četvrti guverner HNB-a
• diplomirao 1974. na Ekonomskom fakultetu
• zaposlio se u Republičkom zavodu za planiranje
• Mato Crkvenac bio mu je šef i mentor za magisterij i doktorat
• 1989. postao je generalni direktor Zavoda
• 2000. preuzima mjesto direktora za makroekonomske analize koncerna Agrokor
• iste godine, 12. srpnja imenovan je guvernerom HNB-a
• predvidio lani zahuktavanje svjetske financijske krize i inflacije
• dobitnik je nagrade udruženja guvernera europskih nacionalnih banaka za najboljega guvernera
• najuglednijim financijskim stručnjakom proglasila ga lani tvrtka Lex
I doista, sama riječ “nacionalizacija” bila je za britansku, ali i ostale zapadnoeuropske vlade, simbol ideologije i političke prakse koja je u Europi poražena 1989. godine. Pet godina nakon kraja ideološkog hladnog rata, britanski laburisti su izbacili poziv za nacionalizacijom iz svog partijskog programa.
No, izgleda da će dvadesetu godišnjicu (2009.) velike “historijske” pobjede nad socijalizmom u Europi većina zapadnoeuropskih zemalja dočekati u debeloj sjenci Karla Marxa, svakodnevno se podsjećajući na njegovu crnu i pesimističnu prognozu o “neizbježnom kraju kapitalizma”.
Sir Fred Goodwin
Bankar s najvećom plaćom - 13,8 milijuna funti
Bankar koji zarađuje najviše ove je godine dobio 5,4 milijuna funti, a u mirovinskom je fondu skupio čak 8,4 milijuna funti
7650 kuna - svaki dan mogao bi trošiti šef Royal Bank of Scotland da doživi devedeset godina, i to samo novca od mirovine
...
Budući da je praktički uništila vlastitu industrijsku proizvodnju, Britanija je jačanje svog financijskog sektora stavila u središte “nacionalnog interesa”. Njegova bi propast bila - napad na srce Britanije kao države. Uz to, zapadnoeuropski politički diskurs “pobjede liberalizma nad egalitarnim socijalizmom” poticao je i obične građane da pokušaju postati bogati, ili da barem stvore iluziju da su bogati.
...
Tko nije (bio) vlasnik, nije (bio) ništa. Postati vlasnikom, međutim, moglo se samo uzimanjem kredita, među ostalim i zato što su cijene nekretnina višestruko povećane, poput balona koji9 su napuhavale upravo bankovne elite i s njima povezani mediji. Tako su svi postali ovisni o bankama, koje su imale veći uvid u privatnost klijenata, nego što ga je imala država.
...
Građani su bili sretni zbog iluzije da su - kao vlasnici - “jednaki drugima”. Malo ih je bilo briga što su uvučeni u sistem koji ih je činio ovisnima o volji bankara i neslobodnima u odnosu na šefa na poslu. Sistem dugoročne (praktički cjeloživotne) ovisnosti o bankama omogućio je svim poslodavcima ucjenjivačku moć nad zaposlenicima. Ostati bez posla značilo je - a i dalje znači - ostati bez doma. Taj je sustav limitirao slobodu građanina, a time je - u krajnjoj liniji - bio antiliberalan
Skriveno:
Britanija na pragu Marxovih crnih prognoza
Piše: Dejan Jović
Današnjim danom osigurali ste si mjesto u povijesti, rekao je jučer britanskom ministru financija Alistairu Darlingu novinar koji ga je intervjuirao u najutjecajnijoj radijskoj emisiji na BBC-ju. “Prije nešto više od godinu dana, kad ste postali ministar financija, jeste li mogli zamisliti da ćete biti zapamćeni upravo po nacionalizaciji banaka?”, nastavio je. Ministar je odgovorio: “Nitko od nas to nije mogao zamisliti”.
I doista, sama riječ “nacionalizacija” bila je za britansku, ali i ostale zapadnoeuropske vlade, simbol ideologije i političke prakse koja je u Europi poražena 1989. godine. Pet godina nakon kraja ideološkog hladnog rata, britanski laburisti su izbacili poziv za nacionalizacijom iz svog partijskog programa.
Tim je potezom, 1995. godine, Tony Blair tačerizirao Laburističku stranku, a dvije godine kasnije ju je na tom programu - kao business friendly stranku doveo na vlast. No, izgleda da će dvadesetu godišnjicu (2009.) velike “historijske” pobjede nad socijalizmom u Europi većina zapadnoeuropskih zemalja dočekati u debeloj sjenci Karla Marxa, svakodnevno se podsjećajući na njegovu crnu i pesimističnu prognozu o “neizbježnom kraju kapitalizma”.
Sjena Karla Marxa nadvila se nad zapadnu Europu, iako se malo tko usuđuje spomenuti njegovo ime. Klasne se razlike, međutim, ne mogu sakriti. Glavni direktori pet najvećih britanskih banaka ove su godine “zaradili” 17,2 milijuna funti (oko 154,8 milijuna kuna). Najveću je plaću imao Sir Fred Goodwin, generalni direktor Royal Bank of Scotland, koja je od jučer u 60-postotnom vlasništvu države. Goodwin je ove godine dobio 5,4 milijuna funti, a u mirovinskom je fondu skupio čak 8,4 milijuna funti.
Da živi do devedesete godine, svakoga bi dana mogao trošiti (samo od mirovine) 850 funti (oko 7650 kuna). Taj trend nečuvenog bogaćenja proširio se od vrha prema dnu bankarskog sustava. Prošle su godine ukupne plaće bankara u londonskom Cityju iznosile 64,7 milijuna funti.
Mnogi od tih bankara nisu plaćali porez u Britaniji budući da su imali status nedomicilne osobe, odnosno bili su strani državljani. Britanija je uvijek bila otvorena prema imigraciji, naročito kad se radilo o bogatijim doseljenicima. Njen je financijski sektor to odlično iskoristio - svaki bogatiji Rus, arapski naftni magnat ili kineski novi kapitalist imao je britanski bankovni račun. Za status u društvu britanska je kreditna kartica bila važnija od britanskog pasoša.
Budući da je praktički uništila vlastitu industrijsku proizvodnju, Britanija je jačanje svog financijskog sektora stavila u središte “nacionalnog interesa”. Njegova bi propast bila - napad na srce Britanije kao države. Uz to, zapadnoeuropski politički diskurs “pobjede liberalizma nad egalitarnim socijalizmom” poticao je i obične građane da pokušaju postati bogati, ili da barem stvore iluziju da su bogati.
Tko nije (bio) vlasnik, nije (bio) ništa. Postati vlasnikom, međutim, moglo se samo uzimanjem kredita, među ostalim i zato što su cijene nekretnina višestruko povećane, poput balona koji9 su napuhavale upravo bankovne elite i s njima povezani mediji. Tako su svi postali ovisni o bankama, koje su imale veći uvid u privatnost klijenata, nego što ga je imala država.
Liberalni zapadnoeuropski sistem postao je - posebice nakon 1989. - bankokracija. Političare se moglo kontrolirati, kritizirati, smjenjivati i regulirati, ali banke su bile izvan javne kontrole. One su se osamostalile od države, kojoj je i danas teško zaustaviti njihovu propast. Neke države (recimo, Island) postale su financijski slabije od svojih banaka.
Raspoloženje anonimnog bankara (ili anonimne bankarice) - koji je odlučivao (ili odlučivala) o molbi za kredit, imalo je odlučujuću važnost za životni stil, status i financijsku budućnost svakog građanina u tom sistemu.
Građani su bili sretni zbog iluzije da su - kao vlasnici - “jednaki drugima”. Malo ih je bilo briga što su uvučeni u sistem koji ih je činio ovisnima o volji bankara i neslobodnima u odnosu na šefa na poslu.
Sistem dugoročne (praktički cjeloživotne) ovisnosti o bankama omogućio je svim poslodavcima ucjenjivačku moć nad zaposlenicima. Ostati bez posla značilo je - a i dalje znači - ostati bez doma. Taj je sustav limitirao slobodu građanina, a time je - u krajnjoj liniji - bio antiliberalan.
Bankokracija je bila (i jest) suprotnost liberalnoj demokraciji. Niti je nad vladajućom strukturom - bankovnom i poslovnom elitom - bilo ikakve demokratske kontrole, niti je ona omogućavala individualnu slobodu. U takvom sistemu, tri kultne vrijednosti francuske i istočnoeuropske revolucije (1789. i 1989): “sloboda, bratstvo, jednakost” nisu se mogle ostvariti.
Umjesto slobode, stvoren je autoritarni sustav u privrednim organizacijama u kojima šefovi mogu štogod hoće, jer znaju da zaposlenici moraju biti poslušni u strahu da ne dobiju otkaz.
Umjesto “bratstva” (solidarnosti) vlada(la) (je) pohlepa - koju je takav sistem stvorio i koju održava, kako bi mogao opstati. Umjesto jednakosti, stvorena je ogromna razlika između male manjine bogatih i velikog broja zaduženih. Ne siromašnih - nego zaduženih - onih koji žive u stalnom “crvenom minusu” i koji će cijeli život otplaćivati kredite.
Hoće li takav sistem preživjeti? Vjerojatno hoće, dijelom i zbog toga što je uspio stvoriti situaciju u kojoj jednostavno “nema alternative”. Nitko ne može ni zamisliti neki drugi sistem. Socijalizma više nema da bi mu konkurirao - a i da ga ima, pitanje je bi li bio atraktivan i bi li doista uspio stvoriti više slobode, više bratstva i više jednakosti.
Pokušaj stvaranja tzv. globalne alternative - prilično snažan krajem devedesetih - bio je nekonzistentan i pomalo nasilan. On je brzo zaustavljen, dijelom i zato što su političke elite svu pažnju javnosti (namjerno) usmjerile prema tzv. islamskom fundamentalizmu. A to nije nikakva alternativa.
Kapitalizam će se zato oporaviti, bez obzira na sve njegove katastrofalne učinke i na sve probleme koje je proizveo. Država, koja je (što bi marksisti rekli) “izvršni odbor vladajuće klase”, pomoći će mu da preživi, a kad se oporavi dovoljno da može stati na noge, ponovno će mu dozvoliti da se vrati na staru praksu. I tako ukrug: iz jedne krize u drugu.
Sad kuzim da sam izvlaceci ono najbitnije iz teksta - izvukao gotovo cijeli tekst... ;-) odlican tekst koji govori o poziciji danasnjih "obicnih" ljudi - postali su obicni drone-robovi ciji se cijeli zivot sveo na jednu iteraciju zivota kredita.
STIHOVI "Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska", koji su u doba Jugoslavije bili služili kao ironični podsjetnik na jaz između stvarnosti i državne ideologije, danas su ponovno postali aktualni. Takav je dojam nemoguće izbjeći u trenutku kada se venezuelanski predsjednik Hugo Chavez naslađuje financijskom krizom u SAD, tepa svom kolegi Bushu kao "drugu" i hvali to što je, inzistiravši na 700 milijardi dolara teškoj državnoj intervenciji u bankarski sektor, "konačno shvatio prednosti socijalizma".
Iako je u pitanju tipično chavezovsko pretjerivanje - koje bi mu, s obzirom na pad cijena nafte uzrokovan tom istom krizom na kraju moglo i prisjesti - ipak valja priznati da se u tim riječima kriju zrnce istine, odnosno da su i SAD i Velika Britanija, kao i većina država zapadnog svijeta danas daleko bliže ostvarenju "proleterskog" proročanstva nego što je to bio slučaj prije mjesec dana.
Naznake toga se mogu vidjeti u paničnim naslovnicama koje govore o "kraju svijeta kakvog smo poznavali", "drugi Velikoj depresiji koja zahtijeva drugi New Deal" te napuštanje desetljeća paradigme o slobodnom, divljem, granicama nesputanom i razgoropađenom tržištu kao rješenju svih svjetskih problema. Tako se Alana Greenspana, koji je donedavno smatrao spasiteljem svijeta i autoritetom čije se svako otvaranje usta shvaćalo kao vrhunaravna istina, sada razapinje kao uzrok sveg zla. Kao spasonosna alternativa se, pak, nudi dobri stari Keynes i drugi zagovornici sustava u kojem će država i njen sveopći nadzor rješavati sve gospodarske probleme i paziti da se nestašna dječica više nikada ne dobiju u ruke tako opasnu igračku kao privatni kapital.
S druge strane bi bilo pogrešno posljednja dramatična događanja na svjetskim burzama shvatiti kao konačni krah kapitalizma ili kao neupitni dokaz u prilog teze o tome da je on – barem u svojoj "čistoj" formi kakva je carevala u zlatnim Clintonovim godinama – inferioran socijalizmu, odnosno svojim "mekim" europskim demokršćansko-socijaldemokratskim inkarnacijama. Još manje bi se kapitalizam koji danas krvari na Wall Streetu moglo smatrati inferiornom samoupravnom socijalizmu bivše Jugoslavije.
Zapravo, ako se malo razmisli, teško se oteti dojmu kako današnja svjetska kriza ima itekako sličnosti s onime što su svojevremeno "uvaženi drugovi" suočeni s redukcijama struje, redovima za crni kruh i nestašicom goriva početkom 1980-ih eufemistički nazivali "stabilizacijom".
Ma koliko se razlog za reprizu Crnih četvrtaka i ponedjeljaka tražilo u zlom Bushu, teksaškim naftašima, ratovima, vojno-industrijskom kompleksu i nezajažljivoj pohlepi burzovnih "gospodara univerzuma", razlozi za krizu se mogu pronaći u banalnoj činjenici da se u SAD i većina zapadnih država godinama i desetljećima živjelo – i to vrlo dobro – na kredit. To se najbolje iskazalo upravo u tome da je okidač za krizu bila činjenica da je, u nastojanju da "svaka šuša" postane kućevlasnik i tako podmaže potrošnja i gospodarski rast, hipotekarne kredite odobravalo ljudima za koje je svakome bilo jasno da ih nikada neće vratiti, a rizik ostavljao na teret budućim generacijama u obliku korporacijskog ekvivalenta "lanca svetog Antuna".
Kada se jednom taj lanac srušio kao kula od karata, osjećaj neugode je vjerojatno sličan onome nakon otkrića da su drugovi popapali dvadeset milijardi dolara stranih kredita te da umire "jugoslavenski san" oličen u danas teško shvatljivoj izreci "nitko me ne može tako slabo platiti kako ja slabo mogu raditi".
Okolnosti u kojima se danas nalazi zapadni svijet su malo drukčije od onih u Jugoslaviji 1980-ih, pa se možemo nadati kako ta spoznaja ipak neće imati posljedice nalik na one koje su dovele do gašenja svjetla u Krležinoj krčmi. Međutim, i za to postoje potencijali, ako je suditi po iskustvima SAD koje iz Velike depresije nisu iščupali ni Roosevelt ni New Deal nego nešto što se zove drugi svjetski rat. Barack Obama, kojemu je ova kriza dala ključeve Bijele kuće na srebrnom tanjuru, bi mogao svijetu biti ono što je nekada bio Gorbačov, ali i ono što je Milošević predstavljao za Jugoslaviju.
Haha, ekipa ce od dobivene pomoci isplacivati dividende. Gdje je kraj bahatosti?!
Nevjerojebenojatno!
Banks to Continue Paying Dividends
Skriveno:
U.S. banks getting more than $163 billion from the Treasury Department for new lending are on pace to pay more than half of that sum to their shareholders, with government permission, over the next three years.
The government said it was giving banks more money so they could make more loans. Dollars paid to shareholders don't serve that purpose, but Treasury officials say that suspending quarterly dividend payments would have deterred banks from participating in the voluntary program.
Critics, including economists and members of Congress, question why banks should get government money if they already have enough money to pay dividends -- or conversely, why banks that need government money are still spending so much on dividends.
"The whole purpose of the program is to increase lending and inject capital into Main Street. If the money is used for dividends, it defeats the purpose of the program," said Sen. Charles E. Schumer (D-N.Y.), who has called for the government to require a suspension of dividend payments.
The Treasury plans to invest up to $250 billion in a wide swath of U.S. banks in return for ownership stakes, which the government will relinquish when it is repaid.
Among other restrictions, participating institutions cannot increase dividend payments without government permission. They also are barred from repurchasing stock, which increases the value of outstanding shares.
The 33 banks signed up so far plan to pay shareholders about $7 billion this quarter. Companies generally try to pay consistent dividends and, at the present pace, those dividends will consume 52 percent of the Treasury's investment over the initial three-year term.
"The terms of our capital purchase program were set to encourage participation by a broad array of financial institutions so they strengthen their financial positions," Treasury spokeswoman Michele Davis said.
The Treasury's approach contrasts with decisions by foreign governments, including Britain and Germany, to require banks that accept public investments to suspend dividend payments until the government is repaid. The U.S. government similarly required Chrysler to suspend its dividend payments as a condition of the government's 1979 bailout.
The legislation passed by Congress authorizing the Treasury's current bailout program is silent on the issue.
The first nine participants were major banks, some running short on capital, that were told by Treasury officials earlier this month to sign on to the program for the good of the country. Their major shareholders are primarily institutional investors, such as pension funds and mutual funds, although a few wealthy individuals hold large stakes, such as Warren Buffett in Wells Fargo and Prince Alwaleed bin Talal in Citigroup.
Several banks are on pace to pay more in dividends than they get from the government. The Bank of New York Mellon got $3 billion from the government on Tuesday. It will pay out $275 million to shareholders this quarter, and a projected $3.3 billion over the next three years. A spokesman declined to comment.
At least a few banks have committed to reduce dividend payments at the same time they accepted government investments. SunTrust of Atlanta, which accepted $3.5 billion from the government, cut its quarterly dividend payments to about $188 million each quarter from about $272 million. The company described the cut in a statement as "the responsible thing to do."
Zions Bancorp, which accepted $1.4 billion from the government, reduced its dividends by about 26 percent to $34 million.
"This modification to our dividend will allow us to further strengthen our capital base," said chief executive Harris Simmons.
Other banks participating in the government program said that they will not use the Treasury's money to pay dividends. They said dividends will be paid from other capital, primarily from their new profits in each quarter.
Washington Federal, a Seattle thrift, accepted $200 million from the government. The company will pay its shareholders about $18 million in dividends this quarter, which puts it on pace for $216 million over the next three years.
Chief executive Roy Whitehead said the company pays dividends from its quarterly profits, rather than its capital reserves. He said there was only one exception in the past three decades. Last quarter, he said, the company used $11 million in capital to maintain a consistent dividend payment.
Still, Whitehead said "categorically" that the company would not use the government's investment to make dividend payments.
Some experts questioned the distinction drawn by Whitehead between profits and capital.
"Thinking of them as separate things is kind of a spurious argument. It's all capital," said David Scharfstein, a finance professor at the Harvard Business School who has called for the government to require banks to suspend dividend payments. "Money that goes out the door is money that isn't available to shore up the banks' balance sheet."
Scharfstein and others said that many banks clearly need to buttress their balance sheets. Large losses on mortgage-related investments have drained capital, and investors no longer have much interest in giving more money to banks. But several of the institutions accepting government money have continued to pay dividends in recent quarters even as they post large losses.
Scharfstein said many banks should suspend dividend payments voluntarily. Some industry analysts, however, say that cutting dividends will make it even harder for banks to find new investors.
Capital is basically the money a company keeps in its vaults. A dividend is a distribution of some of that money to shareholders. Companies typically pay dividends four times each year.
The stability of dividend payments is important to investors. Some treat dividends as a source of regular income, others as a barometer of corporate health. As a result, companies generally try to match or raise their dividends each quarter. Some banks entered the current crisis with unblemished dividend histories dating back 30 years and more.
The resistance to dividend cuts in part reflects the reality that the Treasury program is serving at least two purposes. In some cases, the money is going to companies that need help to survive. In other cases, the government is helping healthy companies to expand.
Ed Yingling, chief executive of the American Bankers Association, said he was increasingly hearing from banking executives who feel they should not be forced to accept money with so many strings attached. He said these banks don't need the money, but they are willing to use it to increase lending, so long as they are not punished for doing so.
"The government really needs to make up its mind what this program is," Yingling said
ovo se zove inflacija...kad za bocu mineralne platiš 9.600 i nešto tisuća dolara...doduše Zibabvanskih...evo linka scrollajte dole i uživajte
Inflacija i to kakva
_________________ Zašto bi se izlagali mamurluku? Ostanite pijani
Kad čovjek umre, ne zna da je umro, i to je samo teško drugima.
Isto je i kada je čovjek glup.
Zanimljiv interview... neki ce reci da je lako danas biti general poslije bitke, ali on je u Sloveniji odavno general, zato Slovenija ima manje problema od mnogih zemalja zapadne Europe, a nisu strancima ni prodali ni telekomunikacije ni dobar dio banaka...
Zato Slovenci nisu konjusari.
Evo par zanimljivih izjava:
Zašto se tako protivite Lisabonskoj strategiji?
Skriveno:
- Ma, to je više-manje papir koji služi nekakvim europskim ceremonijama. Svi su političari, svatko tko je htio postati značajan, govorili o Lisabonskoj strategiji makar je nikad nisu pročitali. A ona je bezveze, kao nekadašnje jugoslavenske rezolucije. Uz to, strategija je postavljena na pogrešnim idejama. Temelji se na ekonomici ponude i pretpostavlja da tehnološki napredak stvara nova radna mjesta. On stvara bolja radna mjesta, a ne nova radna mjesta.
Uz to, ona se temelji na implicitnoj pretpostavci da će Europa biti društvo znanja i da ćemo to znanje izvoziti Kinezima koji će za nas raditi. No, znanja u Šangaju nema manje nego u Bruxellesu ili Lisabonu. Znanje je, naime, sigurno jednako mobilno kao i kapital, pa je bezveze računati na nemobilnost znanja i na neki monopol koji bi Europljani imali. Ali EU je već zaglibio. Unija je trebala, kada su prve multinacionalne kompanije otišle u Kinu, od njih tražiti da poštuju neke socijalne norme koje vrijede u Europi. Tada bismo imali puno manje problema s konkurencijom robe iz Kine. Naravno, ne može se sada u Kini propisati švedski standard, ali neke minimalne norme, nekakvo socijalno osiguranje, mirovinsko osiguranje, neko radno vrijeme... to bi bile norme koje su u Europi prihvaćene i za koje smo trebali tražiti da ih naše multinacionalke koje idu tamo poštuju. Naravno, ne mogu dati iste plaće. Ali, to se nije tražilo radi profita, mi smo uživali u jeftinim kineskim proizvodima i sada smo više-manje uništili industriju u Europi. Dobro, može se to relativno brzo vratiti, samo to će sada značiti značajno zatvaranje. Smatram da je globalizaiji došao kraj, sada će doći do lokalizacije.
Vi ste tvrdili da strana ulaganja nose više štete nego koristi? Razmišljate li još tako?
Skriveno:
- Da, još sam više u to uvjeren nego što sam ikad bio. Prvo, strana ulaganja uglavnom nisu greenfield investicije, nego preuzimanja domaćih tvrtki. Uz to, strana ulaganja su u jugoistočnoj Europi uglavnom išla u bankarstvo, trgovinu i telekomunikacije. A to znači da uopće nisu donijela one teoretski pozitivne stvari kao što je tehnološki napredak. Bankarstvo nije tako težak posao da ga ne bismo znali sami raditi. Ja, naravno, vjerujem da će tvtka postati efikasnija kad postaje dio multinacionalke. Ali ona je efikasnija za multinacionalku, a ne za nacionalnu privredu jer zbog specijalizacije unutar multinacionalke kida veze s ostalim domaćim gospodarstvom. Prema mojem mišljenju, stvar je vrlo jednostavna: ne prodaj ništa što ne moraš prodati. Ili, ako seljak proda zemlju, što mu preostaje? Postaje nadničar, bezemljaš koji se mora zaposliti. Možda će on bolje zaraditi, ali je ipak ostao bez imovine, o njegovoj sudbini odlučuju drugi.
Strana ulaganja se rade zbog profita. Znači, nakon izvjesnog vremena profit počinje izlaziti iz zemlje. Znate li da su dobici na kapital stranih banaka u istočnoj Europi čak 25 posto? U Mađarskoj, koja je privatizaciju zasnivala na stranim ulaganjima, u prosjeku je posljednjih deset godina šest posto BDP-a odlazilo preko profita u inozemstvo. U istočnoj Europi su zemlje s velikim stranim investicijama sada zbog krize čak u goroj situaciji. One već imaju velike deficite, a najveći dio deficita stvara se upravo na račun izvlačenja profita.
Priljev kapitala je prestao jer više nemaju što prodati, a kako je zagustilo i na drugoj strani, investitori izvlače novac. Nemam ništa protiv stranaca, ali situacija je vrlo jednostavna. Ako ja nešto znam raditi, stranci mi ne trebaju. Pogledajte bankarski sustav u istočnoj Europi, 90 do 99 posto je u stranim rukama. Sad mi recite, što može vaša središnja banka napraviti kad su sve banke u stranom vlasništvu? Jesu one hrvatske pravne osobe, ali postoje veze između banke majke i kćeri. Što rade majke? Izvlače novac da bi spasile svoju kožu.
Kompletni clanak:
Skriveno:
O ekonomskoj krizi razgovarali smo s poznatim slovenskim ekonomistom, bivšim slovenskim ministrom gospodarstva, potpredsjednikom u prvoj slovenskoj vladi i rektorom ljubljanskog sveučilišta prof. dr. Jožom Mencingerom.
O ekonomskoj krizi razgovarali smo s poznatim slovenskim ekonomistom, bivšim slovenskim ministrom gospodarstva, potpredsjednikom u prvoj slovenskoj vladi i rektorom ljubljanskog sveučilišta prof. dr. Jožom Mencingerom.
Koliko je Slovenija spremno dočekala ovu krizu?
- Slovenija kao i ostatak svijeta nije bila spremna za krizu. Mene su još prije nekoliko mjeseci zbog toga što sam izražavao sumnju u financijsko stvaranje virtualnog bogatstva proglašavali luđakom i fiziokratom. No, Slovenija nije mogla izbjeći krizu. Ona će krizu jako osjetiti, a koliko, ovisit će o tome što će se događati u Europi, pogotovo u Njemačkoj. Naš izvoz čini otprilike 60 posto BDP-a i jako smo vezani uz Njemačku. Jednostavno, ako se dio tog tržišta izgubi, to se ne može nigdje nadoknaditi. Ako radimo neke dijelove za automobile, naravno da ćemo osjetiti pad u proizvodnji automobila. To vrijedi i za proizvode, koji nisu vezani na neku stranu industriju. Na primjer Gorenje. Ljudi jednostavno u ovakvim vremenima ne kupuju hladnjake.
Treći problem je financijski. Mi smo naravno, što se financija tiče, u mnogo boljem položaju od Hrvatske. Ako se uzme vanjski dug prema BDP-u, kod nas je taj neto financijski dug otprilike 22 posto BDP-a. Tu smo bolji, ali nažalost mi smo sav taj financijski dug napravili u posljednje tri godine, kada je privredni rast bio suviše visok. A uz to, došlo je do zaduživanja za kupovanje različitih dionica i papira na Balkanu i po čitavom svijetu. Pošto nije bilo dovoljno domaće štednje, banke su za te kupovine uzimale zajmove na Zapadu. I sad treba vratiti te zajmove. Naša potraživanja su vrijednosni papiri, a oni su malo vrijedni, a imamo kredite koje treba vraćati čak i po visokoj kamatnoj stopi.
Isto tako je više-manje kao i u čitavom svijetu blokiran bankarski sustav. Koliko i kada će se odblokirati, teško je reći. Država za njegovo odblokiranje nudi bankama garancije u visini 12 milijardi eura te neograničene garancije na depozite, no zasad to nije pomoglo. Ono što sad rade pojedina poduzeća, koja skraćuju radno vrijeme i ne otpuštaju radnike, po mom je mišljenju dobro. Treba što manje uništiti poduzeća za vrijeme krize.
Neke slovenske tvrtke već jesu u problemima?
- Da, jesu, već se žale da ne mogu dobiti kredite i da su im jako smanjene narudžbe. Na to se više-manje žale gotovo sve tvrtke.
Što se očekuje da će slovenska vlada napraviti?
- Zasad još ne vidim neki konzistentni plan. Dobro, vlada je počela raditi u ponedjeljak. Ministri pričaju različite stvari. Neki ponavljaju stare parole koje sa situacijom nemaju nikakve veze. Neki najavljuju da će spašavati firme, drugi govore da neće. Ja mislim da bi trebali, jer ako uništiš firmu, kada kriza završi, tu firmu više nemaš. Ono što radi središnja banka je dobro, a ona opet nije naša, nego dio europskog sistema, pa je u djelovanju jako ograničena. Već sam spomenuo državnu garanciju za zaduživanje banaka. Druga je mogućnost da država sama uzme kredit i u banke stavi depozite, uz uvjet da banke kreditiraju privredu. Hoće li to uspjeti ili ne, teško je reći jer, koliko znam, čak ni Njemačka nije sasvim uspjela u tome, nije dobila dovoljno ponuda za to zaduženje.
Prema mojem mišljenju, treba biti jako pragmatičan i podržati svaku tvrtku. Ja sam čak za to da država tvrtke dokapitalizira. Mi još imamo onaj KAD, Kapitalsku družbu, koja je u privatizaciji dobila 10 posto dionica svakog poduzeća, a što je trebalo biti namijenjeno umirovljenicima. KAD vjerojatno može dobiti kredite uz državnu garanciju i dokapitalizirati neka poduzeća koja su u lošem položaju. Kako je on u državnom vlasništvu, indirektno se vraća državno vlasništvo. Ali to sada rade u cijelom svijetu, Amerikanci i drugi, pa nema razloga da mi budemo drugačiji. Jer u neku ruku rješenja koja smo imali u samoupravljanju, po mom mišljenju, sada su prilično relevantna. Tada se nije otpuštalo radnike, ako je ikako bilo moguće zadržavalo ih se, i svijet će sada opet morati ići u tom pravcu.
Je li lakše prebroditi ovu krizu ako ste u eurozoni?
- Budući da imamo euro, mi nemamo tečajni rizik koji imaju druge istočnoeuropske zemlje. Uzmimo da se vaša država hoće zadužiti. Ona ima kunu, a kako ima velik deficit, možda će morati devalvirati valutu . Znači, ako uzimate neki kredit, onda vam je jasno da bi, kad ga budete otplaćivali, to moglo biti puno više kuna nego sada kad uzimate kredit. Mi taj rizik nemamo. Uz to, ako si u eurozoni, smatra se i da si razvijena Europa, pa je kredit možda lakše dobiti.
Možete li objasniti zašto neke države povećavaju javnu potrošnju, a druge je smanjuju?
- Djelomično na to utječe početno stanje. Uzmimo Mađarsku, Bugarsku i baltičke zemlje, koje su sada u najvećim teškoćama, imaju vanjski dug jednak društvenom proizvodu. I ne mogu više ići dalje sa zaduživanjem, dok, da taj dug nemaju, ni unutarnji, ni vanjski, imale bi mogućnost ići u deficit i mogle bi vani posuditi novac da bi zadržale rast. Dakle, djelomično je to zbog stanja u kojem je nekog zatekla kriza. A djelomično ovisi o ekonomskoj doktrini. Znate da neoliberalizam postoji nekih 40 godina i neki moji kolege u Americi vjeruju da država ni sada ne smije intervenirati u ekonomiji. Sada je očito došlo do preokreta, iako je on negdje sporiji. Negdje političari, budući da ništa ne znaju, još ponavljaju neke fraze iz neoliberalističnog razdoblja.
Kao, neću ja spašavati loše nego dobre i slično, što je bezveze. Mislim da je sada vrijeme za vrlo pragmatičnu politiku, da moramo zaboraviti na ekonomske dogme. Ako zagusti, onda jednostavno moramo nešto promijeniti. EU je sasvim promijenila svoj nauk u dva mjeseca. Iako ne eksplicitno, ona je u stvarnosti odustala od Pakta stabilnosti, ne govore više o Lisabonskoj strategiji i društvu znanja. EU koja se toliko bavila problemom konkurencije, sada dozvoljava da se daju subvencije bankarskom sustavu. Da ste vi to napravili prije četiri mjeseca, Europska komisija bi poludjela od bijesa. Sad je sve to dopušteno. Sad i oni predlažu da se ide u veliki fiskalni paket iako EU to ne može napraviti jer ona fiskalnu politiku jednostavno nema s tim proračunom od jednog postotka BDP-a.
A čak i je središnja banka ipak shvatila da je deflacija opasnija od inflacije. I ona sada ubacuje novac u banke, ali još na neodređeno vrijeme, pa bankarski sustav ni ne zna koliko će to trajati, što produžava blokadu bankarskog sustava. Europska Unija se naravno, koristi tipično europskom reakcijom, napuštanjem vlastitih pravila kada to zatreba. Mislim da je to pametno, to drži Europsku Uniju zajedno, jer da se pridržava pravila, već bi se davno raspala. Ako se radi u velikim zemljama, onda EU prilagođava pravila, iznova određuje što ulazi u deficit, a što ne, ili jednostavno progleda kroz prste. Naravno, za male su pravila malo tvrđa.
Pretpostavljam da ste čuli za poteze hrvatske vlade.
- Dobro, ono što sam ja čuo, nije mi zvučalo naročito uvjerljivo. Ali moram reći da mi hrvatska ekonomska politika uvijek bila čudna. Vi ste se trudili oko stabilnosti kune, a mi smo se, za razliku od vas, trudili da naš tolar bude što slabiji, a ne što jači. Ali naravno, treba uzeti u obzir da ste vi krenuli s drugačije pozicije. Mi smo imali mnogo pogodniji položaj, vi ste ipak imali rat. Svjedeno, ekonomsku politiku Hrvatske ja nikad nisam dobro razumio no vjerujem da ono što treba napraviti najbolje znaju domaći ekonomisti.
Znate li da je naš premijer poručio da treba ukinuti božićne domjenke i božićnice? Je li to bila pretjerana reakcija?
- To sam čuo. Osobno mislim da o tome političari ne trebaju mnogo govoriti. Netko može dati božićnice, netko ne može. Ali govoriti to možda i nije bio najsretniji politički potez. Moguće je da se radilo o nekom upozorenju o teškim vremenima, to je u redu, ali inače mislim da to nije pametno govoriti.
U stvari, problem suvremenog svijeta, a pogotovo sadašnje situaicije jest u tome što moramo trošiti da bismo mogli raditi. Cijelo gospodarstvo sada je osmišljeno na taj način. Jedino što svijetu nedostaje je rad, odnosno radna mjesta. To je opet vezano uz tehnološki napredak koji izbacuje ljude iz proizvodnje pa moramo stalno izmišljati nove usluge. Na kraju krajeva, i kad idete na aerodrom pa skinete cipele, čak i to pridonosi društvenom proizvodu jer su tamo kontrolori koji su plaćeni. Ako smo malo cinični, sigurno je da je za stvaranje radnih mjesta u svijetu najzaslužnija al-Qa’ida, koja je posljednjih godina sigurno stvorila više od sto milijuna novih radnih mjesta - bez nje ne bi bilo toliko zaštitara i sličnih radnika. Nije ih stvorila Lisabonska strategija.
Zašto se tako protivite Lisabonskoj strategiji?
- Ma, to je više-manje papir koji služi nekakvim europskim ceremonijama. Svi su političari, svatko tko je htio postati značajan, govorili o Lisabonskoj strategiji makar je nikad nisu pročitali. A ona je bezveze, kao nekadašnje jugoslavenske rezolucije. Uz to, strategija je postavljena na pogrešnim idejama. Temelji se na ekonomici ponude i pretpostavlja da tehnološki napredak stvara nova radna mjesta. On stvara bolja radna mjesta, a ne nova radna mjesta.
Uz to, ona se temelji na implicitnoj pretpostavci da će Europa biti društvo znanja i da ćemo to znanje izvoziti Kinezima koji će za nas raditi. No, znanja u Šangaju nema manje nego u Bruxellesu ili Lisabonu. Znanje je, naime, sigurno jednako mobilno kao i kapital, pa je bezveze računati na nemobilnost znanja i na neki monopol koji bi Europljani imali. Ali EU je već zaglibio. Unija je trebala, kada su prve multinacionalne kompanije otišle u Kinu, od njih tražiti da poštuju neke socijalne norme koje vrijede u Europi. Tada bismo imali puno manje problema s konkurencijom robe iz Kine. Naravno, ne može se sada u Kini propisati švedski standard, ali neke minimalne norme, nekakvo socijalno osiguranje, mirovinsko osiguranje, neko radno vrijeme... to bi bile norme koje su u Europi prihvaćene i za koje smo trebali tražiti da ih naše multinacionalke koje idu tamo poštuju. Naravno, ne mogu dati iste plaće. Ali, to se nije tražilo radi profita, mi smo uživali u jeftinim kineskim proizvodima i sada smo više-manje uništili industriju u Europi. Dobro, može se to relativno brzo vratiti, samo to će sada značiti značajno zatvaranje. Smatram da je globalizaiji došao kraj, sada će doći do lokalizacije.
Kako će to izgledati?
- Poslije rata svatko je kod nas još imao kokoši i poneku svinju. Ne mislim da će doći do toga, ali na nekoj razini doći će do zatvaranja, oslanjanja više na ono što možeš napraviti kod kuće, a ne što uvoziš. Čuo sam već na HTV-u priču o uvoznoj supstituciji, znači: ovo ćemo napraviti kod kuće da ne bismo trebali uvoziti. To je bila priča koju smo nekad imali u Jugoslaviji 60-ih i 70-ih, novine su često pisale o tome da smo opet nešto počeli proizvoditi kod kuće pa ne moramo uvoziti. Mislim da će doći do toga na neki način, iako nitko to neće službeno proglasiti.
Ne mislite da će onda trgovci i kupci reći da ta domaća roba nije jeftina kao ona iz uvoza?
- Da bi mogao kupovati popodne, prijepodne moraš imati posao. Ako nemaš posao, ne možeš kupovati niti jeftinu robu. Sve je to povezano.
Vi ste tvrdili da strana ulaganja nose više štete nego koristi? Razmišljate li još tako?
- Da, još sam više u to uvjeren nego što sam ikad bio. Prvo, strana ulaganja uglavnom nisu greenfield investicije, nego preuzimanja domaćih tvrtki. Uz to, strana ulaganja su u jugoistočnoj Europi uglavnom išla u bankarstvo, trgovinu i telekomunikacije. A to znači da uopće nisu donijela one teoretski pozitivne stvari kao što je tehnološki napredak. Bankarstvo nije tako težak posao da ga ne bismo znali sami raditi. Ja, naravno, vjerujem da će tvtka postati efikasnija kad postaje dio multinacionalke. Ali ona je efikasnija za multinacionalku, a ne za nacionalnu privredu jer zbog specijalizacije unutar multinacionalke kida veze s ostalim domaćim gospodarstvom. Prema mojem mišljenju, stvar je vrlo jednostavna: ne prodaj ništa što ne moraš prodati. Ili, ako seljak proda zemlju, što mu preostaje? Postaje nadničar, bezemljaš koji se mora zaposliti. Možda će on bolje zaraditi, ali je ipak ostao bez imovine, o njegovoj sudbini odlučuju drugi.
Strana ulaganja se rade zbog profita. Znači, nakon izvjesnog vremena profit počinje izlaziti iz zemlje. Znate li da su dobici na kapital stranih banaka u istočnoj Europi čak 25 posto? U Mađarskoj, koja je privatizaciju zasnivala na stranim ulaganjima, u prosjeku je posljednjih deset godina šest posto BDP-a odlazilo preko profita u inozemstvo. U istočnoj Europi su zemlje s velikim stranim investicijama sada zbog krize čak u goroj situaciji. One već imaju velike deficite, a najveći dio deficita stvara se upravo na račun izvlačenja profita.
Priljev kapitala je prestao jer više nemaju što prodati, a kako je zagustilo i na drugoj strani, investitori izvlače novac. Nemam ništa protiv stranaca, ali situacija je vrlo jednostavna. Ako ja nešto znam raditi, stranci mi ne trebaju. Pogledajte bankarski sustav u istočnoj Europi, 90 do 99 posto je u stranim rukama. Sad mi recite, što može vaša središnja banka napraviti kad su sve banke u stranom vlasništvu? Jesu one hrvatske pravne osobe, ali postoje veze između banke majke i kćeri. Što rade majke? Izvlače novac da bi spasile svoju kožu.
Rekli ste da vas inflacija kao takva inače ne zabrinjava?
- O inflaciji se uvijek raspravlja kao o nečem jako negativnom. Ali, inflacija u nekoj mjeri korisna jer zapravo automatski korigira pogreške ili stvara normalnu situaciju. Ako povećavamo nominalne plaće više nego što je realno moguće, inflcija to korigira vraćanjem na pravi realni nivo. Uzmimo na primjer da je cijena nafte jako narasla. Sasvim je jasno da moraš dopustiti da troškovi koji su zbog toga nastali prelaze u ostalu ekonomiju.
Ako to ne dopustiš, onda imaš neke druge probleme, u dijelovima gospodrastva nastaju gubici. Dok imamo tržišnu privredu, imat ćemo i inflaciju, bez inflacije nema tržišne privrede. Mi smo nekako navikli na nisku inflaciju jer je ona posljednjih 20 godina bila takva, ali pogledajte podatke 30 godina, kada je i u Americi i u Europi 10-postotna inflacija bila sasvim prirodna stvar. Naravno, problem inflacije jest u tome što je vrlo asimetrična, posebno ova u kojoj je poskupila hrana.
Ta je inflacija više pogodila siromašne, koji veći dio dohotka potroše na hranu, nego nekog bogatog čovjeka, koji na hranu potroši pet posto dohotka i kojeg se to zapravo i ne tiče. Znači, udar je bio nesimetričan. Inače, ja to uopće ne vidim kao problem. Naravno, ako imate hiperinflaciju, to je nešto potpuno drukčije. Ali inflacija od pet-šest posto nije toliki problem, riječ je o korekcijama.
eto da se nadovezem na leteceg mungosa: dva prilicno jasna i nepretenciozna prikaza financijske situacije u nasoj dezeli, procitajte i komentare, mislim da ljudi znaju sto pisu:
evo jos malo pa se zamislite: ovakve se stvari ticu svih nas - i onih koji jesu blesavi i onih koji se samo prave blesavi...
btw,nisam znala u koji thread da stavim link, a buduci da mi je zlo svaki cas otvarati nove teme neka sjedi ovdje
Kolaps na Islandu: Građani jedino mogu bacati skupa jaja na zgradu parlamenta
Skriveno:
Kolaps na Islandu: Građani jedino mogu bacati skupa jaja na zgradu parlamenta
Island je bio poznat kao bogato geološko čudo u sjevernom dijele Atlantika, a danas je "tek" prva žrtva globalne gospodarske krize, pa je odličan primjer za druge zemlje diljem svijeta koje bi se bez po muke mogle naći u sličnoj situaciji.
Islandski financijski sustav i nacionalna valuta survali su se tako brzo i neočekivano da su sadašnje gospodarske i socijalne prilike u zemlje više nego nadrealne. Država i društvo su osiromašili do te mjere da više jednostavno nema novca za uobičajenu uvoznu robu (podsjećamo, islandska privreda je izuzetno malo toga proizvodila), gradilišta su napuštena, a građanima dovedenima na prosjački štap ne preostaje ništa drugo nego da skupim jajima ciljaju zgradu parlamenta.
Većina stanovnika tog sjevernog otoka je doživjela psihički šok, jer se njihov svijet praktički srušio preko noći. Po svemu sudeći, neće dobro proći ni oni građani koji su uspjeli zadržati svoja zaposlenja, jer i njih čeka godina puna neizvjesnosti.
Eh, a samo prije godinu dana se ovo govorilo za Island...
Today, Iceland has some of the world's highest levels of economic and civil freedoms. In 2007, Iceland is ranked as the most developed country in the world by the United Nations' Human Development Index. It was also the fourth most productive country per capita, and one of the most egalitarian, as rated by the Gini coefficient.
Subpolarni tigar od papira, reklo bi se... ekonomija temeljena na prodavanju magle [gejzirske pare] od financijskih derivata...
Zanima me koliko ce godina proci dok se u udzbenike ekonomije ne uvede ova visegodisnja obmana.
Do tada vrijedi jos jednom procitati interview s Jozom Mencingerom (vidi par postova iznad).
Nebitno
Žensko
