Nema državnog velikodostojnika ili političkog vođe koji se od
uspostave samostalne i suverene države polovicom devedesetih nije obogatio. Nitko, međutim, a ponajmanje oni, ne odgovara na pitanje: kako se to može zakonito obogatiti političar ili državni službenik? Milijuni pitaju, a oni koje su izabrali kao svoje predstavnike ne odgovaraju ili se razmeću doskočicom smišljenom za kavanskim stolom.
Ljetnikovci, vile, avioni, jahte, automobili…, u vlasništvu su naših demokratski izabranih predstavnika ili kriminalaca s kojima se druže. Njih nitko ne privodi dok se mirno provode, ali se u antikorupcijskim akcijama privodi sveučilišne profesore i liječnike.
Tko im to dijeli lekcije?
„U cijelom gradu nisam poznavao poštena čovjeka. Moj je otac primao mito i uobražavao da mu ga daju iz poštovanja prema njegovim duhovnim kvalitetama. Kako bi prešli iz razreda u razred, gimnazijalci su stupali u internat kod svojih profesora, a ovi su im naplaćivali dobre pare. Za vrijeme regrutiranja mito su primali i liječnici, a gradski liječnik i veterinar oporezovali su za svoj račun sve mesnice i kavane. U školi su prodavali svjedodžbe što omogućuju skraćeni vojni rok. Više svećenstvo uzimalo je mito od klera i crkvenih tutora, u općini, bolnici i svim drugim nadleštvima, za svakim moliocem vikali su: 'Treba zahvaliti!', i molioc bi se vraćao…“
Napisao je to u pripovijetki „Moj život“ glasoviti
A. P. Čehov prije više od stotinu godina, a piščeva sumorna gorčina i danas nam je bliska. Baš smo napredovali.
I u onim davnim vremenima kada sam studirao, pojedini su drugovi po partijskoj liniji završavali večernje škole. Ali, bile su to
škole za organizaciju rada, općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu te slične paradne škole za polupismene rukovoditelje i tim se diplomama nitko od njih ne hvali.
Neki od povlaštenih upisivali su i fakultete koje su htjeli, a ispite polagali na način koji je nama, običnim studentima (po imetku, društvenom statusu, naciji i vjeri, ali ne i po znanju) bio nedostupan, ali za slučajeve za kakve se danas optužuje profesore, nije se znalo. No, pogledamo li tko im to dijeli lekcije s pozicija vlasti ili nevladinih udruga, vidimo i one koji kod liječnika ne čekaju red, a profesorima šalju indeks i ne pristupajući im na ispit.
„Važno da su ljudi siti“
Osim fizičkih i uslužnih radnika, u kriminalnom kolopletu društva u kojem živimo najpodcjenjenije je medicinsko i nastavno osoblje. Doduše, slijedimo li
nobelovsku misao našeg premijera kako je
važno da su ljudi siti, nemaju se niti razloga buniti.
Danas malo koji liječnik ili profesor ima plaću veću od primanja osrednjeg državnog službenika, pa i vozača tog istog premijera. I dok su oni siti, neki moćnici koji traže liječničke usluge preko reda ili su zapeli na prvoj godini studija, u skupe restorane dolaze najskupljim automobilima.
Zaboravili smo mudrosti starih Atenjana, koji su govorili da
ako postolar jednom Atenjaninu napravi uske cipele, one će žuljati samo njega, no odgoji li učitelj loše jedan razred, to će žuljati cijelu Atenu!
Podcijenjeno zvanje osvećuje se društvu gaženjem moralnih i pisanih zakona. U nas se znanje što ga nastavnici daju učenicima i studentima ne cijeni, vrsni među njima ne nalaze posao, a rodbinske veze i pripadnost kriminalno-prijateljskom klanu ili tajkunskoj obitelji vrijede više od stručnosti i odličja. Studente nagovaramo na pristupanje političkim strankama kako bi se uz pomoć njihovih moćnika lakše probijali kroz život, a nesretnik koji je učeći pribavio podrugljiv nadimak
štrebera, ne može računati na radno mjesto na kojem bi pokazao svoje znanje i zaradio za kruh.
Krupne i sitne ribe
Najkrupniji kriminalci su među onima s najviše moći i oni ne prežu od zloporaba. Liječnik koji je primio novac kako bi na nečiji – izričit i nametljiv? – zahtjev preko reda obavio osjetljiv zahvat, kažnjava se poput ratnog zločinca. Onaj, dakle, koji je spasio stotine života, stradava poput onoga koji ih je oduzimao!
Uostalom, zašto bi baš liječnici i sveučilišni nastavnici morali biti moralno besprijekorni, kada to nismo mi sami, niti oni koji nas predstavljaju? Jer, da kod tih istih liječnika nisu privilegirani, zar se već ne bi zauzeli za popravak ruševnih stropova u bolnicama, potrudili da se pacijentima zamijene poderane plahte, nabavili lijekove koji nedostaju? U nas izabrani predstavnici građana, vlastodršci i uspješni poduzetnici, većinom mračne prošlosti, ne čekaju pred ordinacijama ili jednostavno odu na liječenje u inozemstvo.
Sve je na prodaju
Traži li neznalica ili lijenčina profesora, preklinje li ga nudeći mu mito ili profesor sabire takve po fakultetu i s njima trguje ispitima? Hoda li liječnik po bolnici i nudi prekoredni zahvat, ili ga pacijenti i njihova rodbina spopadaju na svakom koraku tražeći pomoć, jer
u pitanju je zdravlje i život?
Sami, dakle, potičemo nezakonitost i sudjelujemo u njoj želeći po svaku cijenu biti zdravi i školovani, a onda se prijetvorno čudimo što se to događa. Sve je na prodaju! Stvorili smo društvo neoliberalnog tržišta u kojem ništa nije sveto i ljudi se mjere imetkom, a ne moralom ili znanjem. Zašto nas onda smetaju posljedice i od liječnika i profesora tražimo da budu bolji od drugih?
Istodobno, za pronevjere onih koji nas predstavljaju i odlučuju o našim sudbinama, za troškove njihovih beskorisnih putovanja i paradnog predstavljanja, nas – kako ono reče jedan sudac – „boli đon“.
Što se, pak, skrbi o sirotinji tiče, na čija se prava zaštitnički pozivaju neka politička gospoda užasnuta događanjima s liječnicima i profesorima, jesu li pomislili kako su upravo su oni te ljude doveli u stanje nad kojim se sada zgražavaju.
Piše: Ivan Vekić
Nebitno
Muško
