Postaje mi sve jasnije da raditi u stranoj kulturi na drugom kraju svijeta ponekad uopce nije toliko zabavno, kako se to mozda cini na prvi pogled. Pocetnih nekoliko tjedana dok ti je sve jos novo i dok su svi dragi prema tebi i dok je sve divno i krasno - i palme i kokosovi orasi i plaze prodju brzo i onda nastupa nemilosrdna svakodnevica.
U pocetku sam mislila da ce posao biti olak i da cu ja sa svojim zapadnjackim navikama (ipak smo mi njima ovdje Europa, ma koliko to sami sebi jos uvijek nismo) bez problema
hendlat stvari i da tu nema mjesta stresu kao kod nas. No vrlo brzo me je stvarnost otrijeznila.
Dakle, kao sto sam vec nekad prije spomenula, radim kao Human Resources (
HR) Executive (izvrsitelj za ljudske potencijale) u firmi koja proizvodi i prodaje luksuzni nakit.
Iako je firma pocela raditi u studenom prosle godine, otvaranje prodajnog salona (showroom) se dogodilo tek prosli mjesec. Zanimljivo iskustvo. Nakon radova na zgradi i unutrasnjeg uredjenja (koje je doslovce zavrsilo s dolaskom prvih uzvanika na svecano otvaranje), uslijedila je tzv.
Pirith ceremonija za posvecenje nove firme. Usred showrooma i komada luksuznog nakita posjelo se 5 svecenika u narancastim ogrtacima i zapocelo s molitvom. Svi su se uzvanici rasporedili okolo po podu (bez obzira u koliko fancy odjeci bili) i ponavljali rijeci na sanskrtu. U jednom trenutku jedan od svecenika je razmotao konac od osobe do osobe i onda smo svi to tako drzali i mantrali, da bismo na kraju dobili komadic konca oko ruke kao narukvicu.
Najs.
Uslijedila je zakuska u vrtu pod satorom, caj s mlijekom i kolaci, neizostavna riza i banane. I tako smo otvorili showroom. Tjedan dana kasnije smo imali sluzbeno lansiranje tvrtke u hotelu
Hilton koji je bio show sam za sebe, s manekenkama, plesacima, predsjednikovom zenom, cateringom, novinarima i svom svitom kako to vec prilici. No o tome nekom drugom prilikom.
Vratimo se mom poslu. Pored HR-a trenutno pokrivam odgovornosti osobnog pomocnika glavnog direktora sto bi reklo da radim zapravo dva posla. Al' nije da sam jedina u firmi pa se nemam sto zaliti. Duple funkcije i svastarenja izvan opisa radnog mjesta su uredna boljka tek startanih firmi i treba vremena da se stvari razviju.
I tako, ja kao HR (jedina takve vrste u firmi), za odgovornost imam i regrutiranje novih zaposlenika. Cinjenica da to nikad prije nisam radila za firmu zapravo je najmanji problem. Frustracije se pojavljuju tamo gdje ih najmanje ocekujem i cine situacije urnebesno zabavnima. Najobicnije stvari koje obicno uzimamo zdravo za gotovo ovdje postaju problem. Uzmimo telefonske pozive. U pocetku sam se izbjegavala javljati na telefon, jer redovito ne bih uspjela iskomunicirati sto trebam. A onda smo dosli do situacije da valja npr. nazvat kandidate i dogovoriti intervju. Nemam vise kud.
Uzimam CV i podizem slusalicu. Na CV-u napisano jedno 4-5 imena, ovdje su ludi za redanjem imena, a redovito brat i sestra npr. nemaju nijedno zajednicko (npr.
Pahamunage Irangi Udari Kaushalya). Javlja se muski glas, u CV-u pise (imam srece ovaj put) da je zensko pa trazim Mrs. Pahamunage (doima se kao ime). Glas odgovara nekim zbunjenim zvukom. Ok, greska.
Ak' nije prvo, jamacno je zadnje.
-
Can i get Mrs. Kaushalya?
-
Hold on.
Dobro je. Mrs Kaushalya se javlja. Dobar dan, ja sam ta i ta, zovem iz te i te firme, radim to i to i eto imam vas CV pa bismo vas rado zvali na razgovor, mozete li doci u petak tad i tad. Iz nerazumljivih recenica s druge strane razabirem da zena ne govori engleski (iako u CVu lijepo pise
english working knowledge). Nista. I ovaj put zovem kolegicu da ugovori intervju, bit ce bolje drugi put.
Isto tako standrad za pisanje CV-a je ovdje nesto drugaciji. Do u detalja se navode polozeni ispiti i ocjene. Obrazovnih institucija ima mali milijun, sto meni nikako ne olaksava situaciju procjene tko je kakve razine obrazovanja. Danas mi je na intervjuu dosla djevojka koja totalno nema kvalifikacije za posao koji smo trazili. Bitno da sam ju ja zvala i dogovorila intervju pa tek onda skontala sto cura zna i koja iskustva ima. Mislila sam da ce se pred kraj razgovora rasplakati kada sam joj procitala koji su zahtjevi posla. Moja greska, totalno. Jako suosjecajno s moje strane.
Drugi put mi se dogodilo da su me uhvatili na hodniku da dodjem provesti intervju, dosla je djevojka traziti posao (u to vrijeme
veze nisam znala kako odrzati intervju, tek sam bila na pocetku svog
googlanja na temu “
successful hiring”) pa nek' ja nabrzinu procjenim i kazem sto mislim. To sto nemam profil radnog mjesta, nit' sam vidjela CV, nije to sad bitno, bitno je kakva je ona kao osoba. Ajde. I kazu mi, cura je
School Leaver. Mislim si ja, sta
School Leaver,
left school valjda, curi dosadilo, prekinula skolovanje pa dosla traziti posao… pogledam joj ocjene, sve odlicno, puna nekakvih certifikata i izvannastavnih aktivnosti.
Al' ne mogu da ne pitam zasto je napustila skolu. I tu ona meni odgovori
svasta nista (Sri Lancani su inace majstori u davanju neizravnih odgovora) i ja kao, ajd dobro, ne zeli cura pricati o tome, tko zna sto se dogodilo da je morala otici. Tek nakon intervjuaa, kad sam trazila razjasnjenje kod kolege, objasnili su mi da
School Leaver znaci osoba koja je upravo uspjesno zavrsila skolu i trazi prvi posao.
Eto, na greskama se uci. Meni slijedi regrtuacija jos najmanje 5 ljudi u sljedecih nekoliko tjedana. Do kraja ljeta, nas radni kolektiv (checkirajte sliku) ce porasti najmanje za 20%. A tel onda krecu radosti upravljanja ljudskim potencijalima…
Katty
Muško
Nebitno
Žensko
