Odrastanje Kristine Ružele,preneseno iz Jutarnjeg lista 05.11.2008.
Sjećam se, došli smo u predvečerje 13. kolovoza. Imala sam 15 godina. Otac i stric nestali su u nekoj prostoriji gdje su razgovarali s nekim ljudima. Izmučena od svega, čekala sam ih u predvorju. Došli su i rekli da će mi tu biti dobro jer je dom pun kršćanske topline, i otišli - sjeća se Kristina rastanka s ocem.
Soba u koju su je odveli imala je dva stolca i krevete. Dijelila ju je s još pet djevojaka i djevojčica različite dobi, čijih se imena danas ne može sjetiti. Sva su djeca, kaže, bila prljava i zapuštena. - Ne znam zašto, ali odmah sam primijetila da mališanima nitko ne uređuje noktiće na rukama - kaže Kristina.
Tako je izgledao njezin dolazak u Dom za nezbrinutu djecu u Brezovici, mjesto poznato po brojnim aferama, sudskim presudama zbog zlostavljanja djece, a nedavno i medijski eksponiranim slučajem ozlijeđene djevojčice koja je dva puta tijekom mjesec dana primila liječničku pomoć u bolnici u Klaićevoj.
Danas 22-godišnja Kristina Ružela, apsolventica naftnog rudarstva u Zagrebu, u Domu za djecu u Brezovici provela je pet i pol tjedana tijekom ljeta 2001. godine. Njezini su se roditelji razvodili, cijela je obitelj prolazila kroz teško razdoblje, raspadala se, i Kristina je morala otići iz obiteljskog doma nakon završenog prvog razreda Prirodoslovno-matematičke gimnazije u Klaićevoj. Njezin otac i stric tražili su najbolji smještaj slušajući savjete Centra za socijalnu skrb.
Obratili su se Centru u Selskoj koji ih je prvo uputio udomiteljici na zagrebačkoj Peščenici. Žena je odmah rekla da Kristina kod nje ne bi imala ni svoj krevet, iako je smještaj naplaćivala 1600 kuna mjesečno. Sljedeća adresa bila je ženska kuća pokraj Zagreba u kojoj su živjele zlostavljane žene s djecom. Tamo su im rekli da Kristina ne pripada tom programu i otpravili je natrag radnicima Centra koji su je tada poslali u ustanovu za odgoj mladih delinkvenata u zagrebačkim Dugavama. Ni tom programu Kristina nije pripadala. Treća opcija bio je Caritasov dom u Brezovici.
- Djecu i odrasle štićenike tamo se svakodnevno zlostavljalo. Bilo smo gladni, branili su nam izlazak iz prostorija doma, plašilo nas se zabranom viđanja roditelja i emotivnim ucjenama. Djeca tamo sama ribaju zahode, tuševe i podove. Čistačice to ne rade. Djeca sama iz kamiona istovaruju pakete humanitarne pomoći, a ništa od toga ne dobiju. Sama se brinu o sebi. Njima se nitko ne bavi i zato jesu nesretna.
Kristina nije očekivala da će uz djecu bez roditelja tamo zateći i djecu i odrasle s raznim oblicima mentalne i fizičke retardacije. Na to je nitko nije upozorio. Doznala je to sljedeće jutro kada su zajedno doručkovali.
- Dom nema, barem ih tada nije bilo, odgajatelje i pedagoge ni za zdravu djecu, a kamoli defektologe i psihologe za mentalno zaostalu djecu - opisala je Kristina uvjete u kojima je boravila.
Život u Domu označio je teror odbačenosti i zapuštenosti.
- U 7 sati ujutro moraš se dići, bio zdrav ili bolestan. U 9 navečer moraš ugasiti svjetlo, iako trebaš napisati zadaću iz fizike ili želiš prošetati. Donirani šamponi, kojima se djeca peru, užasno smrde, tako da sam djeci posuđivala svoj gel za tuširanje koji mi je kupio otac.
Dom je bio podijeljen na tzv. kućice u kojima su podove, zahode i tuševe djeca sama morala ribati. Čistačice su prale samo glavni hodnik. Nikada, priča Kristina, nisu jeli u velikoj blagovaonici - To je za televiziju i snimanje, kada u Dom dođu političari - ističe Kristina.
- Za doručak smo imali ono što su donirale lokalne pekarnice, stari kruh i peciva, te mlijeko u prahu. Doručak djeci nitko ne priprema. Svi moraju raditi sve sami, čak i djeca od pet godina - napominje dok govori o svom životu sjedeći u jednom od kafića nedaleko od svog fakulteta. S gorčinom dodaje da niti jednom za ručak nije vidjela meso, voće ili salatu.
- Sjećam se hladnjaka u kojemu je stajala kanta sa svinjskom mašću. Za ručak su narezali krumpire, namazali ih svinjskom mašću i zapekli u pećnici. To je trebala biti neka musaka. Nisam je ni okusila - kaže Kristina.
Za večeru, pak, ostaci od ručka. Ako se dijete ili tinejdžer iz škole vrati u 7 navečer, nema garancije da će imati što večerati. To ovisi o tome je li taj dan ostalo što od ručka. Samo bi im rekli da su u hladnjaku neki pudinzi, a njima je prošao rok trajanja jer tvrtke uglavnom doniraju stare prehrambene proizvode, opisala je Kristina.
Zbog svega je počela odbijati hranu, svojevrsno tiho samoubojstvo. Sama i nesretna, ubrzo se razboljela. Tražila je da ode svom liječniku na Trešnjevku, ali nisu joj dopustili.
- Htjela sam mu sve ispričati, ne znam ni sama čemu sam se nadala, ali htjela sam mu reći kako je u Domu u Brezovici. Sve moje molbe su odbili. Na kraju su me jedva odveli domskoj liječnici u Remetinec. Žena me nije niti saslušala. Rekla je da mi nije ništa i uspjela mi je prepisati tablete na koje sam alergična - opisala je Kristina kojoj je tada postalo jasno da je Upravi najvažnije onemogućiti komunikaciju štićenika s vanjskim svijetom.
Kada danas o tome razmišlja, čini joj se da su djeca, i ona, bili u zatočeništvu naočigled svih, a bez šanse za pomoć. Svojevrsna grižnja savjesti proganja je otkako je otišla i na neki se način okrivljuje zato što nije pomogla djeci koja su ostala iza nje. Realno, nije niti mogla jer je ona tada bila osoba kojoj je trebalo pomoći da prebrodi traumu Brezovice.
Predstavljajući Dom, njezinu su ocu rekli da djeca imaju sportsku dvoranu za rekreaciju. U nju je, kaže Kristina, ušla jednom kada je stigao kamion s humanitarnom pomoći iz Austrije ili Njemačke.
- Cijeli smo dan istovarivali pakete s hlačama, najlonkama i ostalom robom. Dok su nosila teške kutije, djeca su sricala natpise na njemačkom. Sami smo sve složili u dvoranu - kaže Kristina te dodaje da djeca nikada nisu doznala što se nalazilo u kutijama, niti dobila išta od te pomoći. - Svaki smo dan prolazili pokraj staklenih vrata i svaki smo dan gledali kako je u dvorani sve manje kutija. Djeca nisu dobila ništa - napominje Kristina koja pretpostavlja da su iz Uprave doma stvari očito uzeli sebi ili prodali. - Tako mi je žao što tada nisam imala mobitel kojim bih sve mogla snimiti - napominje Kristina.
Tadašnju ravnateljicu Jelenu Brajšu niti jednom nije vidjela. Svako je jutro Caritasov kombi dovozio njezina dva štićenika koja je ona privatno udomila. Bili su to muška i ženska osoba s fizičkom i mentalnom retardacijom. To dvoje ljudi, priča Kristina, cijeli su dan sjedili na kauču u njihovoj “kućici” i buljili ispred sebe. Nitko se njima nije bavio, a ponajmanje ravnateljica Brajša, iako je bila njihova udomiteljica.
- Dok se igrala tuđim životima, Brajši je sve to bio odličan biznis - objašnjava Kristina, podsjećajući da udomitelji dobivaju novac od države.
Kako su prolazili prvi tjedni, njezina se patnja povećavala, a s njom i prkos 15-godišnje djevojčice koja se željela spasiti, ali i svima obznaniti što se događa u Domu u Brezovici. Tražila je domskog socijalnog radnika, ali on nije pokazao interes. Nije se htio zamarati stanjem djece.
- Pred očima mi je mahao papirom koji su poslali iz Centra. Iako je na njemu pisalo da smijem uspostaviti kontakt s majkom, urlao je prijeteći da ne smijem viđati majku! Tako je radio svoj posao. Tako su svi tamo radili svoj posao. Tamo nikoga ni za što nije bilo briga - ogorčena je Kristina.
Svaki je dan bila sve nesretnija. Bjesnila je kada bi se sjetila da su njezinu ocu Dom opisali kao mjesto puno ljubavi, mjesto koje njeguje katoličke, kršćanske vrijednosti i promiče obiteljski način života. Bjesnila je kada bi se sjetila da otac za njezin smještaj Domu plaća 2450 kuna mjesečno. Vidjevši da se u Domu nema kome obratiti, Kristina je počela tražiti da dođu socijalni radnici iz Centra iz Zagreba.
- Došli su, ali moje nade su se ubrzo rasplinule. Sve što sam im prijavila, ocijenili su kao pretjerivanje. Pitala sam ih kako je moguće da moj otac plaća 2450 kuna mjesečno, a ne mogu dobiti tri osnovna obroka i normalan šampon - naglašava Kristina.
Ubrzo je shvatila da domskoj Upravi predstavlja problem. Smetala im je jer je jedina postavljala pitanja. Ostala zdrava djeca, kaže, tamo su zatupjela jer nemaju nikakva prava. Peru im mozak. Ucjenjuju ih riječima “ako ne budete dobri, nećete više nikada vidjeti mamu”, i to posebno djecu za koju znaju da su roditelji potpisali da se po njih više neće vraćati. Ili im, opisuje Kristina, tumače da ih nitko neće. “Imate samo nas i ako vas izbacimo, završit ćete na ulici” govorili su im svaki dan. Starije od 18 godina posebno ucjenjuju. Oni prema zakonu ne bi smjeli biti u Domu, ali nemaju gdje. U zamjenu za smještaj rade na porti ili nešto u Domu.
- Oni zbog toga neće niti zucnuti kakvo je tamo stanje - objašnjava Kristina.
Njezin je prkos polako prešao u apatiju. Neprekidni mobbing, gladovanje i bijedni uvjeti učinili su svoje. Razočarana i oslabljena, Kristina je odustala od svega. Tamo nije stekla prijatelje s kojima se mogla boriti, nikoga tko bi je podržao. Školska godina je počela, a ona se dva tjedna nije pojavila na nastavi. Tadašnji profesor matematike Petar Mladinić, danas ravnatelj škole, i njezina razrednica Dubravka Turčinović sve su uzbunili. Uspjeli su je izvući iz Brezovice i smjestiti u učenički dom u Zagrebu. Cijelu su joj godinu davali psihološku podršku.
Te je godine Kristina u Dom otišla još dva puta. Željela se javiti ljudima s kojima je podijelila taj dio svog života. Željela im je poručiti da su lijepi, da su najbolji i da zaslužuju najbolje.
- Godinama me peče savjest zato što nisam javno progovorila zbog djece i ljudi koji su tamo ostali zatočeni. Otupjeli i zlostavljani, nisu ni svjesni da dobivaju samo krevet, bijedne obroke i malo zraka. Ako je istina da se sami ozljeđuju, to dokazuje da nitko ne pazi na njih. To dokazuje da su traumatizirani - s bolom u glasu naglašava Kristina.
Iako je ta priča iza nje, boli je što se i nakon brojnih afera nitko nije pokušao “ubaciti” u Dom te iznutra vidjeti što se događa.
Vjerujte mi, toj djeci treba psihološka pomoć, ali neovisna, izvan tog doma. Prestrašeni, ucijenjeni i uvjereni da imaju samo taj krov nad glavom, oni će teško progovoriti - gorko je zaključila Kristina koja i danas osjeća posljedice boravka u Brezovici.
Evo šta reći poslije ovoga pročitanog,osim s velikom dozom gađenja okrenuti glavu na drugu stranu il dati svoju lovu Caritasu,jutros kad sam ovo pročitao nisam mogao vjerovati.žalosno je što još uvijek nije ništa napravljeno u vezi svega toga lošeg što se događalo u Brezovici i što još uvijek Jelena Brajša nije osuđena na nekakvu žestoku kaznu... |
Muško
Žensko
Nebitno
