Ne znam zašto sam se u trenutku kad sam ugledao fontanu na
Bosutskom sjetio njezina smijeha. Smijala se glasno, zvonko, nepresušno. Kada sam ugledao kapljice vode koje lete iz fontane i raspršuju se negdje u zraku, one koje po malo jačem vjetru možemo osjetiti i na koži, u glavi mi je počeo odzvanjati njezin smijeh. Da, fontana je zaista djelovala nepresušno, poput njezina smijeha.
******
Proljeće se ove godine pokazalo u svom najboljem izdanju. Laganim korakom prolazio sam
Ulicom Republike i dalje se iščuđavajući tim ružnim radijatorima, kako ih nazivaju naši sugrađani.
Spomenik braniteljima. Čujem da ima naivaca koji još uvijek vjeruju kako će se dogoditi čudo, zahrđali radijatori napokon će dobiti patinu i zasvijetliti slavom koja je prije petnaestak godina obasjavala naše branitelje. Skrenuli smo prema
Šetaču, supruga mi je nešto rekla, a dijete u kolicima je zaplakalo. Okrenuo sam glavu prema njima, i u tom sam ju trenutku ugledao.
Koračala je sigurnim korakom, lagano njišući bokovima, plešući svoj neki labuđi ples, po sjećanju na davne dane kada je plesala balet. Sjećam se, jednom mi je pokazivala vježbe, kako stajati na prstima, kako bez boli napraviti špagu, obje – i mušku i žensku... Jedne je večeri, uz bocu nekog skupog francuskog vina koje sam donio s puta, pokušavala mene naučiti baletnim koracima. I tada se smijala glasno, zvonko, nepresušno.
Kao što mi je njezin smijeh još uvijek odzvanjao u ušima, nisam mogao zaboraviti ni taj hod. Specifičan, poseban, u tim visokim, tankim štiklama koračala je plešući. Visoko uzdignute glave, ponosno a krotko, s nekim poluosmijehom na usnama. Sjećam se, i prolaznici bi ju uvijek gledali s naklonošću
Je li me voljela? Bezbroj puta sam si to pitanje postavio u proteklu godinu i pol dana, od one večeri kada je rekla da odem. Bez riječi objašnjenja, bez imalo osjećaja, djelovala je hladno i proračunano. Pričala je o životu koji je pred svakim od nas, govorila kako nemamo pravo sputavati onog drugog. Nisam razumio, ni prije godinu i pol, ni jutros kad su mi kapljice vode iz fontane dozvale iz sjećanja njezin osmijeh, a ni u ovom trenutku kad sam ju ugledao kako hoda plešući.
******
Probudila me oštra bol u donjem dijelu trbuha.
„
Ne“, pomislila sam „molim te, Bože, ne ...“.
Osjetila sam toplinu među nogama i prije nego sam stigla do toaleta, znala sam što se dogodilo. Mjesečnica. Ponovno. Ni ovaj put nismo uspjeli. A toliko smo se radovali. Ovo je bilo najdulje razdoblje kad mi je kasnilo, napokon sam se uvjerila da sam ostala trudna, da smo uspjeli stvoriti jedan novi život, naš život. Bio je presretan sinoć kad smo izašli na večeru proslaviti, jer prošlo je već 15 dana. Čak sam u ljekarni kupila test za rano otkrivanje trudnoće. Na salveti smo ispisali razna imena, za djevojčicu i dječaka. Ja sam navijala za dječaka. Željela sam jednog malog, crnog dječačića, s njegovim tamnim, pametnim očima. Očima u kojima sam se utapala. Očima u kojima sam se ogledala. Očima u kojima se zrcalila moja sreća. Neizmjerno sam ga voljela. Stvoriti s njim dijete bio bi vrhunac sreće, vrhunac naše ljubavi. Željeli smo našu bebu, malo biće stvoreno od mješavine naših stanica, ono koje će biti kruna naše ljubavi. Želio je dijete, potomka, nešto što će ostati iza njega. A ja mu nisam mogla ostvariti najveću životnu želju.
Sjedila sam na školjci u kupaonici, misli su mi se rojile glavom, pogledala sam krvave mrlje na mojim butinama i suze su potekle. Zajecala sam odjednom, glasno, zvuk je naprosto izletio iz grla, nisam ga mogla zaustaviti, otplovio je prema spavaćoj sobi, nalik kriku očaja.
Skoro istog trenutka stvorio se na vratima kupaonice.
„
Što se dogodilo?“ upitao je zabrinuto, potpuno razbuđen.
Samo sam ga bespomoćno pogledala i pokazala mu krvave mrlje. Oči su mu potamnile još više. Sada se u njima ogledala bol, tuga, a možda i razočaranje. Ne znam, nisam bila sigurna u tom trenutku što sam sve ugledala. S puno ljubavi čučnuo je ispred mene, zagrlio me i privukao k sebi.
„
Ne brini, princezo, kroz koji dan pokušat ćemo ponovo“ nasmiješio se i stisnuo me.
Ruke su mu bile tople, velike. Utapala sam se u tom zagrljaju, crpla snagu iz tih muških ruku koje su potpuno obavijale moje sitno tijelo. Suza je kapnula na njegovo rame i, osjetivši ju, malo me odmaknuo od sebe. Usnama je upijao suze koje su se slijevale niz moje obraze i tiho šaptao, smirivao me. Jecaji su polako nestajali i dopustiila sam tim velikim rukama da se zatvore oko mene, poput željeznog kaveza, da me zaštite i pruže mi sigurnost koju sam u tom trenutku očajnički trebala.
Te sam noći shvatila da ga moram pustiti neka ode. Da, njegove su ruke zaista bile poput kaveza, ali kaveza koji sam ja isplela tim istim rukama oko njega samog, njegovom ljubavlju. Znala sam da ni sljedeći pokušaji neće uspjeti, osjećala sam da mu ne mogu dati ono što najviše želi – naše dijete. Svaka nova mjesečnica ubijala je osmijeh na mom licu i predosjećala sam da bih se ubrzo mogla pretvoriti u ogorčenu ženu, ubojicu ljubavi. Previše sam ga voljela da bih ga zadržala pored sebe, nesretnog.
Kada je odluka već donesena, bilo je lako pronaći riječi koje bole, riječi koje režu poput najoštrijeg noža, čak i bez povišenih tonova. Njegove tamne, širom otvorene i prepune nevjerice, kidale su mi utrobu, njegov me pogled rasijecao poput skalpela, ali maska je već bila namještena i s mojih su usana samo šibale britke i ružne riječi, riječi koje su ga trebale uvjeriti da ode. Još uvijek na ramenima osjećam težinu tuge u njegovim očima dok je gledao kako vadim stvari iz ormara i slažem u torbu. Još uvijek zadrhtim kada se sjetim s koliko je pažnje nosio moju torbu, smjestio ju u auto, nježno mi pogladio kosu i promrmljao nešto kako bih trebala pažljivo voziti. Osjećala sam njegov pogled čak i kada sam skrenula u drugu ulicu i kad me više nije mogao pratiti pogledom. Još uvijek se znam probuditi noću od boli koju sam izazvala ostavivši tugu u njegovim očima.
******
Ne znam je li osjetila moj pogled ili se okrenula zbog dječjeg plača, ali u trenutku su nam se oči srele. Bez obzira na tamne naočale, znam, gledala me ravno u oči, kao što me znala gledati duboko i dugo dok bismo vodili ljubav. Opčinjavale su me njezine zamagljene oči u trenutcima ekstaze, koje su tako znale proniknuti do samog dna mog bića. Predavala se potpuno, nesebično i grabila, kao da je vječito gladna, čak i ono što ni sam nisam znao da mogu dati. U tom sam trenutku poželio da skine te tamne naočale, da pokušam prepoznati moj pogled u njezinim očima.
******
Tog sam se proljetnog prijepodneva, po tko zna koji put, pitala koga bi trebalo animirati da premjesti taj ružni spomenik iz centra grada. Bio je to sretan dan, kada je nabacio da mu liči na radijatore. Tada sam se znala smijati njegovim osmijehom. Zapravo, još uvijek mi ponekad prijeđe usnama taj njegov osmijeh.
******
Kao da me nešto zazvalo, okrenula sam glavu prema
Šetaču, a u istom se trenutku začuo dječji plač. Pogledi su nam se sreli, topli i radosni, bolni i ljutiti, nesretni, optužujući, opraštajući... sve ispod tamnih naočala. Usne su mu drhtale mojim pogledom.
Zastali smo oboje u jednom dugačkom trenutku nedoumice, i tad mi je prišao, gurajući dijete u kolicima. Žena koja je hodala pored njega ušla je u „DM“. Pogledi su nam sijevali ispod tih tamnih naočala, no ni jedno od nas nije ih skidalo. Ovo je bio prvi susret nakon što je odnio moju torbu u automobil kojim sam se odvezla.
******
Naša su srca bubnjala nekim čudnim ritmom, čak je i dijete u kolicima prestalo plakati. Pogledala je prema kolicima, pružila ruku kao da će dotaknuti dijete, a tad ju je naglo povukla. Bez pozdrava, bez drugih riječi, mirno je rekla:
* „
Da, sad napokon možeš biti sretan, dijete je ono što si najviše želio.“
* „
Dijete je trebalo biti naše“ – odgovorio sam – „
ali očito me nisi dovoljno voljela da bi ostala.“
* „
Ne, nisam te voljela dovoljno da bih ostala.“ – izgovorila je...
******
Slušala sam svoje hladne riječi koje su sivo padale oko nas. „
Ali sam te voljela previše da bih ti uskratila mogućnost za ovu sreću“, nastavila sam tiho u mislima prateći pogled prepun ljubavi koji je uputio djetetu u kolicima.....
******
Pratio sam ju pogledom dok je odlazila sigurno hodajući, uspravnih leđa, opet kao da pleše. Ponosna, a krotka, istovremeno toliko sigurna u sebe. Tako sigurna u sebe, tako jaka da mi nije dopustila da joj pokažem koliko me je ustvari povrijedila, da mi ni danas nije dopustila reći joj da ova moja sreća nije ništa jer ju ne dijelim s njom.
******
Hodala sam sivim pločnikom sa svojim sivim riječima, a one su opet sivo bubnjale u mojoj glavi. Tijelo mi se raspadalo, evo ga, povlači se za mnom i po sivom pločniku ostaju njegovi sivi komadići. Prolaznici prljavim cipelama gaze po njemu, neki pljuju, neki bacaju opuške koji žare.... Duša mi vrišti crno poput noći. A na licu mi osmijeh upućen čak i slučajnim prolaznicima.
Njegove su se oči optužujući zabijale u moja leđa i trebala mi je sva snaga ovoga svijeta da ostanem uspravna, sigurna koraka. Bježala sam od njega, jer znala sam, kada bi samo na trenutak osjetio moje misli, pružio bi ruku i povukao me natrag.
Ljiljana Mandić
Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::