U usporedbi s ostatkom Europe, posebno sa zapadnim dijelom, takozvani Balkanci nisu na dobrom glasu. Iako su se izrazima Balkanski poluotok ili Balkan još davno mnogi protivili, o današnjim mišljenjima da i ne govorimo, oni su se ipak održali, obuhvaćajući narode koji žive od zapadne Hrvatske do zapadnog dijela Turske
Kako su iz tih uglavnom siromašnih zemalja ljudi emigrirali, a u novim se domovinama bavili uglavnom ilegalnim, ali unosnim poslovima, tako su Balkan i Balkanci došli na zao glas. Osim toga, Balkan je često opisivan kao 'bure baruta', nemirno područje koje će svaki čas eksplodirati. Ako zapadnjaci toga nisu svjesni, mi smo svjesni da narodi na ovim prostorima imaju jednu veliku prednost, koja ipak rjeđe koristi, češće donosi negativne stvari, ali nas usprkos svemu veseli i uglavnom nasmijava, a to je mentalitet.
Još uvijek blizak davno prošlim stoljećima, malom čovjeku i selu, balkanski mentalitet se izdvaja od ostatka svijeta ponajviše uvjerenošću da ništa ne treba puno raditi, da će stvari kad-tad doći na svoje. Nikamo ne treba žuriti. Kad bismo u usporedbi s tim ostatkom svijeta izdvojili neke balkanske tradicije i običaje, dobili bismo one kojima se zbilja ponosimo, ali i one koje bi možda konačno trebalo zaboraviti.
Pljuvanje po cesti
Iako nismo jedini koji to radimo, u tome smo ipak najuvjerljiviji i po broju ljudi koji svakodnevno prakticira pljuvanje po cesti bez sumnje vodimo. Čak i ako se osvrnemo na književnost s naših prostora, sjetit ćete se da u Milčecovom 'Zvižduku s Bukovca' postoji i natjecateljska disciplina pljuvanja u dalj.
Kako to obično biva, a ovu konstataciju čut ćemo još mnogo puta, što istočnije idemo, stvari se postepeno mijenjaju ili bivaju izraženije. Tako u istočnijim dijelovima ne samo da se pljuje, već se stvara prava glazbena ljestvica zvukova koji se proizvode pri skupljanju pljuvačke. Posebno su privlačni oni tuberkulozni kašljevi od kojih na cesti automatski okrećete glavu i bježite. Pozitivna strana pljuvanja po cesti možda je besramnost – kad vam dođe, bez problema izbacite višak iz sebe!
Ispijanje kave
Kako biste vi jednom Balkancu objasnili da se kava pije s nogu, u dva poteza za šankom? Jednom riječju – nikako, jer to nije u našoj kulturi. Davnih smo dana s istoka pokupili kulturu ispijanja kave koja se pretvorila u zbilja zabavan i koristan običaj, posebno ako se prakticira za radnog vremena, a eskiviranje obaveza jedna je od stvari koje nas posebno vesele.
Ispijanje kave je ritual. Prva jutarnja kava je za buđenje, već druga je za priču. U nekim mjestima konobari bi se čak mogli i uvrijediti ako je popijete prebrzo, minimalno što će vam dopustiti je pola sata. Gorka, slatka, sa ili bez mlijeka, nije bitno, ovisi o ukusu, bitno je sjediti i pričati, zapaliti duhan i uživati.
Život s roditeljima nakon tridesete
Možda vam se ovo ne čini kao običaj, ali objasnit ćemo sve okolnosti zbog kojih smo takav način života uzeli kao običaj. Naime, u većini europskih zemalja, a i u mnogim svjetskim, normalno je da se dijete nakon završenog fakulteta (dakle, oko dvadeset i treće, jer zapadnjaci uglavnom u redovnom roku završavaju fakultet) osamostali, počne živjeti samo, bez obzira radi li se o iznajmljenom stanu ili kupljenom na kredit.
Kod nas to, međutim, nije normalno, posebno u zemljama poput Rumunjske, čiji je životni standard još manji nego naš. Ako vam roditelji nemaju nekretnine na raspolaganju ili poveliku svotu u banci (ti su ipak rijetki), a vi tražite posao, čekate ga na burzi ili radite honorarno sve i svašta, teško ćete prije tridesete uspjeti stati na svoje noge. Budući da je na našim prostorima to postalo pravilo i da većina tako živi, moglo bi se reći da nam je prešlo u naviku i pretvorilo se u običaj.
Cjenkanje
Nigdje se u svijetu vjerojatno ne možete cjenkati, ne samo na sajmovima, već i u trgovinama, kao na Balkanu. Opet se ponavlja pravilo – što istočnije, to izraženije, a taj običaj ionako je došao iz arapskih zemalja. Naši se, hrvatski, trgovci pokušavaju stopiti s europskim standardima pa se prave ozbiljni i važni, tako da ćete ovdje rijetko naići na priliku za cjenkanje. U Bosni je već situacija drugačija, a o Grčkoj i Turskoj da ne govorimo.
Koja je točno poanta cjenkanja, ne možemo bezuvjetno odrediti, vjerojatno se radi jednostavno o interakciji između trgovca i kupca. Iako se čini puno jednostavnije platiti napisanu cijenu, cjenkanje ima svoju čar, posebno kad znate da vas netko pokušava gadno prevariti. Neki trgovci se ozbiljno i uvrijede ako se ne upustite u nadmetanje, čime između ostalog pokazujete da vam nije stalo ili da vam fali soli u glavi.
Životna filozofija
Iako se ovaj podnaslov možda ne bi konkretno mogao strpati pod običaje, ipak je jedinstvena karakteristika takozvanih balkanskih naroda. Radi se naime o životnoj filozofiji, a time i o životnom stilu: Kako ćemo? Lako ćemo. Glavno da se u to ne mora ulagati previše napora.
Otprilike tako razmišlja većina i iako nećete imati problema s pronalaženjem marljivih jedinki (i njih ima) koje su predane poslu, ipak ćete se uglavnom izgubiti u rezigniranoj gomili koja napravi ono što mora, a za sve ostalo ima vremena. Posebno ćete naići na takav način razmišljanja u južnim krajevima, ali to potvrđuju i rijeki ljudi koji točno u podne, u gotovo svakom većem gradu, na glavnom trgu piju kavu. Ako ste mislili da se radi samo o studentima, varate se, to su zaposleni ljudi!
Zastave na svadbama
Pored svih svadbenih običaja, kao što je prošnja mlade, pa izvođenje lažne mlade, pa vožnja u koloni do crkve, pa od crkve do restorana, jedan od najbesmislenijih je ono neprestano mahanje zastavom. Za tu ulogu čak postoji i naziv – barjaktar. Svjesni smo toga da se o ukusima ne raspravlja, dok jedni žele mirnu svadbu s tek nekoliko uzvanika, drugi se bacaju u trošak s dvjesto, tristo gostiju, a na takvim velikim svadbama nezaobilazna stvar je zastava.
Općenito je balkanski običaj da cijelo selo, i šire, mora znati da se sin glave kuće oženio ili da je kćerka dobro udana. Zato pjesma i glazba odjekuju čitavo popodne i čitavu noć, a barjaktari samo potpiruju atmosferu. Međutim, oni koji vole takve običaje pošto-poto ih moraju zadržati, pa i u 'zapadnim' krajevima (Beču i slično) možete subotom nekad vidjeti kolonu kako prolazi centrom grada, vozači 'sjede' na trubi, a jedan je zadužen za zastavu. Tako pokazujemo odakle smo, ali ne moraju baš svi znati... Ali, kao što smo već rekli, o ukusima se ne raspravlja.
Dobrosusjedski odnosi
Jedna od ljepših stvari kod balkanskih naroda je druželjubivost, otvorenost, gostoprimstvo. Međutim, ako niste gost niti došljak, primijetit ćete dobrosusjedske odnose koji vladaju i koji se poštuju. Dobro, odnos se može pokvariti, susjedi se mogu i posvađati, ali to ipak ostaje posebna karakteristika.
To ima i drugu, lošiju stranu medalje, a to je da previše guraju nos u tuđa posla. Lijepo je kad vam susjed donese svježe ispečenu pitu ili burek, pa ga vi pozovete na kavu, malo se raspričate i brže prođe vrijeme. Ali ne sumnjajte da će sutra popodne veći dio ulice znati sve o čemu ste razgovarali, nakon što se vaš susjed u dobroj namjeri raspitao o cijeloj obitelji. To su čari dobrosusjedskih odnosa kod nas.
Psovke
E, tu smo nenadmašivi! Naše psovke apsolutno su bez konkurencije u usporedbi s ostatkom svijeta. Štoviše, više puta smo doživjeli zgražanje kad bi zapadni, ali i puno istočniji svijet čuo naše psovke, koje doista nemaju ograničenja.
Naravno da i drugi narodi psuju, ali ne u tolikoj mjeri i tako 'sočno'. Rijetki bi naime opsovali Boga, majku i slično, a mi takve imenice vrlo uspješno kombiniramo s još maštovitijim atributima i glagolima, pa onda na kraju sve to zajedno strpamo na granu ili neko još bolje mjesto. Vjerojatno se ni najgori vračevi ne bi sjetili takvih kletvi i psovki. Ako ništa drugo, možemo reći da smo maheri u psovanju i da nas nitko ne može stići.
Pušenje
Sve češće oko sebe primjećujemo reklame protiv pušenja, upozorenja koliko je ono štetno za zdravlje, a i velik dio europskih zemalja donosi zakone protiv pušenja na javnom mjestu. Balkanske zemlje u tome su iznimka, iako i Hrvatska razmišlja o tome (tj. oni koji misle u ime Hrvatske). Kao što postoji kultura ispijanja kave, tako postoji i kultura pušenja, što je, naravno, došlo s istoka, a u Turskoj je najizraženije.
U selima i siromašnijim krajevima puši se domaći duhan, koji najčešće nije baš kvalitetan, a u gradovima se puno bolje prodaju kutije cigareta. Pušenje je ovisnost i, ne poričemo, ne koristi zdravlju ni plućima, ali ne možemo zamisliti Turčina koji ispija čaj bez nargile ili Bosanca s kavom bez duhana. Zdravo ili nezdravo, to je običaj s kojim smo se posve stopili.
Gostoprimstvo
Gostoprimstvo ljudi s bilo kojeg kraja svijeta ne može se mjeriti s balkanskim (barem mi tako mislimo) i to je najbolja karakteristika kojom se možemo pohvaliti. Ako izuzmemo hrvatsko ugostiteljstvo (u kojemu, priznajemo, ima iznimaka), stranci i gosti na ovim će prostorima naići samo na uljudnost i prijateljstvo.
Kakvog god materijalnog stanja kuća bila, domaćin će ponuditi sve što u frižideru ili ormaru može naći. Negdje je običaj ponuditi čajem, negdje kavom, na jednom će vas mjestu dočekati sirevi, na drugom burek, na trećem rakija, a na četvrtom pršut. U tome ima puno više od pukog posluživanja gosta, poseban je osjećaj što nekome možete pomoći. Putnici su ovdje na dobrom glasu i uvijek su dobrodošli.
Preneseno sa T- Portal-a |
Žensko
Muško
Nebitno
"jebo babu, i baba je fina, i u babi ima vitamina" op sa sa 
