Prosli vikend je bio dugi vikend za radni narod Sri Lanke. Inace, ova zemlja je
rekorder po broju praznika, tako da rijetko kada prodje mjesec bez barem 2-3 neradna dana. Pored
Poya dana – dana punog mjeseca koje budisti stuju svaka 4 tjedna, pojavljuju se jos ti random praznici, kao npr.
Sinhala Nova godina usred travnja, pa cijeli tjedan neradan, pa 1. svibanj, pa Dan Nezavisnosti, pa opet Poya, itd. Uglavnom, ovaj mjesec je bio najveci Poya dan kada je Buda dozivio svoje rodjenje, prosvjetljenje i smrt sto ce reci – 3 neradna dana, plus cetvrtak navecer. Cimeri i ja jedva docekali, rezervirali kombi i uputili se na
Arugam Bay koji slovi medju top 10 svjetskih destinacija za surfanje. Uostalom, na Sri Lanci ljeto je pocelo vec u 4. mjesecu i valja otici na plazu.
Jedino lose u cijeloj toj prici je da je Arugam Bay 300km od Colomba na istocnoj obali otoka. 300km po srilankanski znaci
10h voznje, jer je zbog ceste i brdovitog dijela otoka koji moramo prijeci (
Hill country) prosjecna brzina vozila
40 km/h. Jupi. Druga krasna stvar vezana uz nas izlet je da je plaza iz snova upravo na zloglasnom istoku s kojeg u zadnjih nekoliko tjedana sve lose vijesti dolaze, tako da je neizvjesno hoce li kakav
LTTE terrorist iskocit iz dzungle i omesti nas u nasim planovima.
Al' mi eto bas idemo.
Krenuli smo u cetvrtak u noci u 23h. Ja jedva docekala nakon kaoticnog tjedna na poslu u kojem smo imali otvaranje trgovine, tj. showroom-a i stampeda ljudi zeljnih nakita koji su nam prosli firmom. Uspjeli smo prevaliti Hill country do zore. I ostatak puta je prosao ok – nekoliko vojnih checkpointova, al cim vide kombi pun bijelih mladih ljudi sa daskama za surfanje svi se smjese i masu. Turisti su nesto veoma dobrodoslo i potrebno ovoj zemlji, tako da nitko nije postavljao nikakva pitanja. Mislim da bi prije trazili grupnu fotografiju nego putovnice. Napokon smo stigli oko 7h ujutro.
Najpopularniji smjestaj u Sri Lanci su takozvane
guesthouses – privatni apartmani, pristojne cistoce i povoljne cijene (cesto manje od 10 dolara dvokrevetna soba), uvijek gostoljubivih vlasnika s kojima mozete popiti caj, a nerijetko nude i usluge svoje kuhinje. Nas Arguam Bay Hillton Guesthouse (zamijetite duplo L) bio je smjesten 10tak metara od oceana. Srce mi je zaigralo kad sam vidjela pijesak, plazu, palme, sarene ribarske brodice i zeleni ocean. Direkt na plazu.
Kad si 6 stupnjeva od ekvatora, nista od navike izlezavanja na pijesku i citanja knjiga. Sto zbog toga sto je sunce prejako (da, cak i u 8 ujutro), sto zbog toga sto nikako nije preporucljivo biti
bijelo zensko celjade u kupacem kostimu u zemlji gdje se zene uopce ne kupaju na plazi ili to cine u odjeci. Isto vrijedi i za djecu i muske. Uostalom, od domacih se ovdje nitko nije kupao, jedino su ribari obilazili brodice, zainteresirani za rijetke turiste i osobito turistkinje koje su se golisave setale okolo.
Kupanje, spavanje, klopa, citanje u hladu i kvalitetno drustvo – sve me to podsjetilo na ljeto, ekipu i more. I jos pri tom svi ti ceski praktikanti oko mene koji naravno pricaju na svom jeziku – atmosfera neke dalmatinske konobe usred kolovoza. Sve mi je
pocelo faliti – i drustvo i hrvatski jezik i more i obitelj i domovina. I taman usred te nostalgije cekajuci veceru cujem za susjednim stolom netko prica na mobitel “I pozdravi sve drugove kod kuce…” i ja ni 5 nit 6 preko stolica “Izvin’te odakle ste?” vec misleci da haluciniram i cujem jezik koji zelim cuti.
Postoji taj fenomen koji se dogodi da
sto si dalje od svog doma to si bolji sa ljudima koji su iz istog kraja. Tako sam se u Zagrebu bila sklona uvijek druziti i s Osjecanima koje sam znala tek iz vidjenja i kojima kod kuce mozda ne bih prisla, al veliki grad te natjera da trazis svoje. Tako da sam i ovdje bila sretna kad sam zacula poznati jezik i bez razmisljanja sam se odmah odlucila javiti.
Nenad iz
Beograda i Amir iz
Sarajeva (dobro, skoro pa iz "nasih" krajeva) rade u nekom americkom NGO-u i grade kuce na sjeveroistoku zemlje u sklopu projekta obnove poslije tsunamija. I od svih restorana u Arugam Bayu, eto njih bas u mom. Savrseno. Odma smo narucili salicu piva (da, salicu) pod sifrom “special tea” jer je bio Poya dan na koji je
zabranjeno tociti alkohol i raspricali se kako je tko zavrsio na ovoj strani planete. Nakon jedno sat vremena, zena za susjednim stolom se okrene i kaze “jesu li ovo vasi kljucovi?”. Ne biste vjerovali, al za susjednim stolom sjedio je
slovenski par koji je dosao na odmor u Sri Lanku. Pridruzili se i oni na pivu. Zezali se da nam sad samo fale
Makedonac (za kojeg kasnije ispostavilo da doista i postoji, samo je otisao gledati neke hramove na sjeveru) i
marsal Tito na celu stola.
Bilo je
neobicno pricati hrvatski nakon mjesec i po' dana, i odjednom je postao problem posloziti neke recenice. Cudno je to kako se covjek brzo navikne na drugi jezik. Zaboga, nadam se da za godinu dana necu zavrsiti s oronulim hrvatskim i engleskim sa srilankanskim naglaskom. Obecajem da se vise nikad necu smijati gastarbajterima kad pricaju hrvatski.
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.
Žensko
Muško
Nebitno
svaka cast na tekstu....
