Iako vijesti sirom svijeta izvjestavaju o
bombama, teroristickim napadima i krsenju prekida vatre u Sri Lanci, zivot u Colombu je poprilicno normalan i cini se kao da se nitko ovdje pretjerano ne uzrujava (rat je nesto sto se ovdje dogadja zadnjih 20 godina pa su valjda i Srilankanci razvili visoku toleranciju na LTTE ispade). Tako cu i ja ovaj puta ostaviti vojsku, military checkpointove i tamilske tigrove te pisati o svakodnevnoj temi –
hrani.
Mnogi me pitaju kako sam se navikla na zacinjenu hranu ovdje – zapravo tijekom ova tri mjeseca jos uvijek nisam i uvijek suzice krenu nakon ljute porcije
rize i currya koju jedem za svaki rucak. I istina je da mi je vec dosta rize i da se divim kolegama na poslu od kojih neki rizu jedu triputa dnevno. Kazu da nije da im je uvijek isto i da sve ovisi o razlicitim umacima (curryima). Ja jos uvijek nisam uspjela dosegnuti sto je tu razlicito.
Srilankanci sve svoje objede jedu
rukama. Navodno vrhovi prstiju izlucuju enzime koje daju bolji okus hrani i pribor je u toj prici potpuno suvisan. Svi moji pokusaji su zavrsili s vise prosipane nego pojedene rize pa sam lagano odustala.
Pored rize (koja dolazi u vegeterijanskoj verziji, sa susenom ribom ili sa piletinom, moze biti bijela, przena ili crvena, iako je posljednju obicno moguce pronaci samo u jutarnjim satima za dorucak) – ostala hrana se uglavnom svodi na razlicita przena i masna jela. Tocnije, raznorazne, rekli bismo palacinke koje su punjene mjesavinom povrca (
rotti) pa na to opet razni curryiji. Na slici je rotti u kombinaciji s racicima.
Morske hrane ima dosta, kojekavih riba cudnih oblika i osobito racica. Nekako ja nisam musterija za morsku hranu pa se i nisam uzivljavala previse. Rottiji mogu doci u nasjeckanoj verziji (
kottu) gdje je najzabavnije promatrati kako ih pripravljaju – s dva velika noza sijeku tijesto i povrce przeci mjesavinu na ulju i pri tome stvarajuci ritmicni zvuk. Drugi tipicni srilanski objed je
egg hopper - tijesto na ulju u obliku posude u kojoj se pece, a na dnu przeno jaje. Takodjer su popularni i rezanci, uglavnom Maggy instant (
noodles). Sve u svemu ova vrsta hrane moze biti frustracija za suvremenu Europljanku osvjestenu o vaznosti uravnotezene prehrane i zdravih namirnica.
Zato je voce svjetla strana – preko
banana, ananasa, papaje, guave, marakuje, mango (kojeg jedes cijelim licem) do svih ostalih vrsta cudnih oblika koje jos uvijek istrazujem (tipa
woodapple – gadno,
jack – zanimljivo, jos uvijek nisam nacistu jel smrdi ili je samo egzoticno, pa potom neki bodljikavi cickasti plodovi ruzicaste boje koje zapazih da prodaju kraj ceste, a koji prekrasno mirise). Banane su upola manje nego one na koje smo mi naviknuli i ovdje zapravo postoji nekih 12 razlicitih vrsta banana i nekeod njih bismo prije mogli svrstati u kategoriju povrca.
Voce je poprilicno jeftino (kila banana oko 50 rupija, sto ce rec pola dolara) kao sto je i jefitna gorespomenuta hrana (u prosjeku obilna procija rize i currya je 1 dolar). Nazalost isto se ne moze reci i za hranu koju ovdje nazivaju zapadnjackom (kruh, cornflakes, ketchup, sir i jedina vrsta sirnog namaza – Happy Cow) i plan zivljenja po europskim navikama (a sa srilankanskom placom) vrlo brzo propada. Na slici mozete vidjeti jednu tipicnu trgovinu u susjedstvu. Nije da su sve takve, postoje i supermarketi, al vecina malih kupovina se obavlja u ovakvim trgovinicama. U pocetku mi se cinilo da nemaju nista sto bih pozeljela kupiti.
Upravo dok ovo pisem, cimer Nizozemac je dobio paket od kuce, pa smo se svi sjatili da osjetimo okus
pravog sira. Sretni ko mala djeca za kirbaj. Naime, u ovoj zemlji mlijecni proizvodi su potpuno u drugom planu. Cak se i samo mlijeko vise koristi u verziji praha nego u tekucoj. Jogurt u nasem smislu rijeci ne postoji, ovdje jogurt podrazumijeva okus vanilije ili jagode. I to ne znaci nasi ukusni vocni jogurti. Najblize cistom jogurtu je
curd – nesto kao gusci jogurt, i to ne od kravljeg, vec bivoljeg mlijeka. Acidofili, AB kulture, kisela mlijeka, svjezi sirevi i ostala lepeza mlijecnih produkata ovdje su samo trag sjecanja na dom.
Od sjemenki i suhog voca spadoh na brazilske orahe (
cashew nuts) i
datulje. Nema susenog ananasa, susene papaje i manga, nema oraha, nema spica i inih grickalica o kojima sam kod kuce bila ovisna. Ima nekakvih opet przenih i ljutih grickalica, koje u svakom slucaju dobro idu uz pivo.
Kad smo kod piva i inih alkoholnih tekucina – ovdje je to mali luksuz i valja izdvojiti pokoju rupiju vise. Medju pivima najpopularniji je domaci brand
LION lager (nesto kao osjecko zidarsko, tako i izgleda), iako je i Carlsberg lako dostupan, ali i skuplji. To ne znaci da lokalno stanovnistvo ne pije, naprotiv, alkoholizam je goruci problem, jer ljudi uglavnom piju jefitno zestoko pice, tocnije jednu vrstu napravljenu od kokosa –
arrack (35% alkohola).
Od bezalkoholnih pica Coca Cola kao prava globalna kompanija vlada trzistem. Od ostalih soft pica, postoje lokalni brandovi uobicajenih gaziranih sokova. Jos jedno ukusno pice je – kraljevski kokos (
king coconut), narancaste boje, koji raste posvuda okolo na palmama, uglavnom ne sluzi za jelo vec se probusi mali otvor na vrhu, stavi slamcica i uziva u kokosovoj tekucini (previse je vodenasta da bismo mogli reci da se radi o kokosovom mlijeku).
Topli napitak koji je broj jedan je
caj s mlijekom, i koliko mi je to cudno u pocetku bilo, sada doista uzivam u njemu nekoliko puta na dan. Cajevi su ovdje opet nesto drugaciji od nase koncepcije caja, nema vocnih okusa, nego samo obicnih cajeva koji uz mlijeko (i to je doista bolje ono u prahu) i poprilicnu dozu secera daju poseban okus. I bez obzira sto je vani preko 35 stupnjeva, takav caj totalno daje injekciju energije.
Toliko ovaj puta na temu hrane, ako ste nakon ove kolumne ogladnili i krecete u potragu za kakvom klopicom, zelim vam
dobar tek. Nazalost, isto vam ne mogu pozeljeti na sinhala jer ta fraza niti postoji, niti se upotrebljava u ovom jeziku.
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.
Žensko
Muško
Nebitno
