Što imam? Za početak, imam ovu čašu vinjaka u desnoj ruci u kojoj mogu vidjeti svoj patetični odraz. Imam sat na polici čije je ritmično gibanje sekundare malo prije dotaknulo jedanaest sati navečer. Imam svjetložutu kožnu preskupu fotelju u koju sam uglavila svoju, još uvijek muškom rodu privlačnu guzu, unatoč trideset šest punih godina koje sam nabrojala u travnju ove godine. A imam i ovaj mali komad plemenitog metala ovalnog oblika na prstenjaku desne ruke. Onaj koji mladi parovi, onog najsvečanijeg dana u životu razmijene uz zavjete vječne vjernosti i odanosti u dobru i zlu, bogastvu i siromaštvu i tko zna što još sve ne dokle god seže pogled prema zvijezdama. Dobro sad, ne želim se ismijavati s tim, ali činjenica je da je to nešto što je bilo i više nije, taj entuzijazam koji smo tog dana u jednom trenutku naše prošlosti dijelili s osobom koja je danas samo sjena, kontura bivšeg sebe izgužvana borama, sa sjedim vlasima prorijeđene kose, s nekoliko desetaka kilograma previše oko nekad vitkog struka, libida koji je odavno rekao laku noć i najobičnije proklete navike koja se glasa kao staro raštimano gudalo bez ijedne skladne note nekadašnje ljubavi.
Ispraznim pogledom piljim u taj prsten koji je još jedina vidljiva spona koja me veže uz Damira. Damir je moj četrdesetogodišnji muž, gotovan, vlasnik jednog poznatog gradskog kafića koji već dugi niz godina vodi dosadan i rutiniran život. Oooo, kako ga poznajem. Sve one sitne stvari koje su blistale s njegovog lica danas ne postoje. I mogu zamisliti što radi čak i sada. I ne sviđa mi se to. Scena kako sjedi pred našim ogromnim televizorom i bulji u sportski program s nogama iritantno stavljenim na mali stolić ispred, pokraj njega stoji štamplica proklete rakije bez koje ne može proći ni jedno jedino veče. Kako kaže, to je navodno čašica zdravlja koja otvara apetit. Nije baš da mu apetit treba kasno navečer. Puno žena zna o čemu pričam, previše njih. Onda kad pretili suprug sjedne u kuhinju, izvadi pola frižidera i onako pohlepno trpa u sebe slaninu s lukom koji umoči u vegetu ili sol. Možda namaže paštetu na stari već pomalo osušeni i tvrdi kruh, peče jaja u jedanaest sati navečer i zasmrdi pola stana. E to, kako da mi se sve ne smuči.
Unatoč mojoj uspješnoj pravnoj karijeri, velikoj kući u hladu zelenila Cesarićeve ulice, crvene sportske Alfe parkirane u dvorištu, zavidnih pogleda susjeda i dvoje prekrasne djece, otišla sam živjeti u malu garsonjeru na drugom katu sivih i oronulih stambenih višekatnica izgrađenih prije pola stoljeća pod čijim prozorima tutnje autobusi, kamioni, auti i sva ostala prometala kojima Vukovarska ulica služi kao prometni most između zapadnog i istočnog dijela Osijeka. Otišla sam možda zbog takvih sitnica kao što je ona rakija, noge na stolu, kasnonoćno prežderavanje uz smrad pečenih jaja s lukom ili rezanja noktiju nad novinama na kuhinjskom stolu. A možda sam otišla zbog krupnijih stvari, izostanka emocija, brige i bilo čega što je nekada postojalo kad smo se, slobodno mogu reći, otisnuli iz bračne luke na pučinu bračnog života i nekako tokom svih ovih godina postupno završili na pustom otoku usred oluje i usred morbidnog, ispraznog bračnog sumraka. Damir se od tada iz vitkog veselog mladog čovjeka na pragu tridesete pretvorio u nezadovoljnu, mrzovoljnu i opterećenu ljudsku kreaturu kojoj se unatoč dobrom životu i poprilično novaca na računu ne da ni ruke oprati nakon što se ispiša.
Garsonjera na drugom katu stambene višekatnice u Vukovarskoj moja je oaza mira koju sam kupila prije nekoliko godina ni sama ne znam zašto. Možda je to bio neki mentalni podsvijesni trik koji kao da se spremao na ovo što je danas. A možda je to bila i razumna odluka osiguranja kroz iskustvo koje sam stekla vodeći mnoge brakorazvodne parnice. U svakom slučaju, stan je moderno uređen, iako mali, velik je po slobodi koju mi pruža, a tu su svakako i zanimljivi susjedi s kojima se ponekad nađem u stubištu noseći nekoliko pretrpanih vrećica osnovnih kućanskih potrepština i ne baš osnovne čokolade od marcipana i sličnih grijeha. Razmijenimo nekoliko rečenica o tomo zašto je struja toliko skupa ovaj mjesec, kako naći izvođača radova za ona dva mjesta ravnog krova koji propuštaju vodu nakon svake jače kiše i što raditi s ventilom koji je otišao na hidrocelu u podrumu. Ima jedan susjed kojeg dosta često viđam, živi taman na mom katu preko puta mojih vrata. Zgodan dečko od cirka dvadeset pet godina, smeđe jako kratke kose i iskrenih plavih očiju. Ne znam čime se bavi i od čega živi, ali njegovo skladno izbildano tijelo raspiruje mi maštu kako zapravo jednoj ozbiljnijoj gospođi i cijenjenoj pravnici ipak ne bi trebalo...
Netko zvoni...
Onaj sat s police čija se sekundara ritmički giba a koji sam spomenula na početku priče sada pokazuje jutarnjih skoro deset sati. A da, subota je, Mia i Marin, moja dva sunca dolaze mi u posjet...
Život može i mora biti bolji, ako ne zbog sebe, onda zbog njih!
Tadijan Klas
Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::
Muško
Žensko
