Uklanjanje krizeva i sekularizacija Hrvatske

Zahtjev Stipe Mesića da se prekine s praksom isticanja vjerskih simbola u javnim institucijama, da se - na primjer - raspela maknu iz vojarni, policija i općina, sigurno je legalan, vjerojatno i legitiman poticaj za raspravu u mjerodavnim ambijentima, ali me iritira nekim svojim aspektima.

Prvo, Mesić je predsjednik Republike, ustavna institucija, koja ima institucionalne kanale za zakonodavne i slične inicijative, a imao je i vremena za njih, cijeli jedan mandat i devet desetina drugoga.

Zašto se tek sada sjetio toga
Predsjednik je s ovim apelom istupio tek nakon što ga je crkveni list izvrijeđao, a nadležni se biskup od toga odbio ograditi

Kada državni poglavar ulazi u drugu polovicu desete godine svog boravka na Pantovčaku, pa kreće s inicijativama, valja se pitati zašto je čekao sve te godine. On je, na primjer, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga - pa zar zaista mora preko radija dizajnirati unutrašnje urese po vojarnama?

Eto, zato pišem o zahtjevu Stipe Mesića, a ne Predsjednika, jer je Predsjednik odabrao privatni istup bježeći od ingerencija svoje funkcije.

Drugo, Mesić je s tom idejom istupio neposredno pošto ga je neprincipijelno izvrijeđao uvodničar Glasa Koncila i pošto se titular nakladnika tog tjednika, kardinal Josip Bozanić, oglušio o Mesićev zahtjev da se ogradi od uvrede koju je njegov namještenik uputio Mesiću kao osobi, a koju je Mesić shvatio kao uvredu institucije (za drugu priliku ostavljam eventualnu raspravu o tome kako je uvodničar Glasa Koncila, izravno ili neizravno ohrabren Bozanićevom šutnjom, otišao korak dalje i zahtijevao psihijatrijski filtar za buduće predsjednike Republike, što isuviše miriše na sovjetske zloporabe psihijatrije protiv onih koji su se usudili pisnuti, ili na psihijatrijsko svojedobno micanje jednog biskupa u Hrvatskoj).

Politički neoprez

Mesić je sebi dopustio ono što oprezan političar izbjegava: džilitnut se, ne pogodit cilja. Nije iznudio Bozanićevu ispriku, pa je tako ogolio svoju nemoć. Kako se oteti dojmu da ga je ljutnja natjerala na djetinjastu osvetu tipa: ako nećete braniti moj dignitet, ja ću vama poskidati raspela.

Tu se raspravlja, naime, o simbolima i identitetu - a kad je to na tapetu, razbor se povlači na odmor, a emocije kolo vode.

Građani su i te kako privrženi svojim simbolima, vjerskima vjerojatno i više nego inima, smatraju ih svetinjama (što se čovjeku bez vjere, poput mene, može činiti pretjeranim ali mi to ne daje pravo da podcjenjujem tuđa čuvstva dok su ona osobno vjerska, a ne inducirana religijska).

Nije ni razborito ni uljudno čuvstva građana razjariti za osobne ciljeve. Kada to čini neki nogometaški trener, možemo negodovati. Kada to čini političar u potrazi za konsensusom, možemo se zgražati (makar se to opetovalo i opetovalo). Kada to čini institucionalni dužnosnik najvišeg ranga, poput Predsjednika ili premijera - valja se bojati. Ništa manje nego kada to čine vjerski vođe ili organi u njihovoj funkciji. Jer je riječ o vođama, koji imaju veću odgovornost od inih građana.

Svjedočeći pred sudom i ustupajući dokumente sudu Mesić je učinio ono što svaki građanin mora, a na što ga je odgovornost vođe i institucije još više obavezivala. Neprincipijelno durenje oko recepcije tog čina ugrožava njegovu moralnu dimenziju.

Na taj način se i rasprava o vjerskim simbolima u javnim prostorima, koju je Mesić ovako (ponovo) otvorio, doima instrumentalizirano - iako je riječ o važnoj simbolici. Razlog više da se o njoj raspravlja u maksimalno smirenom i neutralnom kontekstu (jer je ionako vezana sa strastima), i da se o njoj odlučuje u Saboru, jamačno ne u ovom i ovakvom sastavu.

Nenametanje bilo čije vjere

Da bismo izbjegli nesporazume: meni nijedan vjerski simbol ne smeta. Ni menora, ni raspelo, ni bismilla itd. Sklon sam vazda u njima gledati plemenita stremljenja koja su ih iznjedrila kroz povijest. Isto mislim i o svjetonazorskim simbolima. To mi prevladava nad eventualnim povijesnim zloporabama tih simbola. Žacam se samo onih simbola koji izražavaju ideju zla već u svojoj osnovi, poput sotonističkih ili nacističkih.

S druge strane, sami simboli mogu malo ili ništa ondje gdje nema vjere odnosno uvjerenja, ondje gdje privrženost ne izbija iz nazora pojedinca. Vanjski znaci kršćanstva, na primjer, kojegdje nisu dovoljan poticaj vjernicima da žive kršćansku praksu, pa čak ni u njezinim minimalnim manifestacijama, kao što su nedjeljna liturgija i euharistija. I u zemljama gdje su raspela istaknuta na javnim mjestima i gdje gradski centri obiluju crkvama, prekrasnima i bogatima, sve manje katolika ide na misu, a još manje ih se pričešćuje.

Onaj koji u nešto iskreno vjeruje, koji iskreno vjeruje u djelotvornost (ili čak spasonosnost) ideje koju zastupa, ima potrebu to svjedočiti, ali nema potrebu to nametati.

Zato ne smatram da treba nametati vlastite simbole na mjestima gdje bi se morala ravnopravno ostvarivati prava i drugih i drukčijih, jer u tom slučaju oni taj prostor možda neće osjećati kao svoj.

Odnosi se to ponajprije na sudnice, učionice, vijećnice, te ina mjesta gdje se odlučuje o svima, obrazuje razne, ili sudi svakome. Nisam za to da se vjerskim ili ikakvim sličnim simbolima jednosmjerno orijentira javna prostorija (učionica, sudnica, rađaonica itd.) u kojoj bi svi građani morali biti jednaki, bez obzira na vjerozakon ili svjetonazor.

Strah od zanosa

Ne odnosi se na osobne urede u nadleštvima, gdje svatko pred sobom i na sebi može imati simbol koji hoće, sve do portreta bračnog druga. Potpisanu novinaru se čini da je svatko slobodan po sebi kačiti simbole svoje vjere (prosvjedovao sam još onda kada je u Makarskoj neki bjesomučnik strgao vjernici lančić s križem) ili svog uvjerenja.

Ako je oko ičega Evropa razjedinjena (a jest oko mnogo čega), onda je to mjesto vjerskih simbola u javnom životu i javnim prostorijama, kao što sam ovdje to već pisao. I naveo: U Italiji većini smeta kad simbola nema u školi (pod uvjetom, naravno, da ih je netko upozorio da ga nema). U Francuskoj većini smeta ako netko u školu donese na samome sebi nekakav vjerski simbol, pa je muslimankama zabranjena marama preko kose, jer u njoj prepoznaju tzv. “čador”. Njemačka, navikla od Tridesetogodišnjeg rata da te rasprave ne vode dobru, drži se uglavnom po strani - a pripadnost vjeri pretvorila je u porezno pitanje, što djelotvorno hladi strasti.

Smiješno mi je kad se državni simboli stavljaju u privatne prostorije i skloniji sam povjerovati da je posrijedi strah a ne zanos. A zanosa me strah.

Preuzeto od izvora: Jutarnji.hr