audiworld je napisao/la ( Pogledaj post): ›
sve je to lijepo... neka se sretnu u prolazu 2 mužjaka ili 2 ženke..recimo neki bull i ne znam, neki mužjak malo manji.... ajme veselja... Naravno da je dio krivice na gazdama..jer ako zanemaruješ psa ne može ispast normalan.. al ajde ti obuzdaj nekog staforda ili sta ja znam kad se naloži na nekoga a nema lanac, brnjicu... to su OPASNI psi i gotovo, jer da nisu takvi po prirodi ne bi ih tamo bacali u kaveze da se kolju... zašto bih ja morao imat 8 para očiju na promenadi kad šetam svog psa, propisno na lajni, kako me ne bi neka kerusina napala? Tko voli takve pse nek kupi lijepo kuću s dvorištem i neka tamo trči..
|
Mi se u suštini slažemo. Smatram da nijedan pas bez povodca nema što tražiti u šetnji gradom. Postoje mjesta gdje se pas može istrčati.
Ono što mi smeta je taj izraz "opasan pas". Činjenica je da je, recimo, pasmina pit bull godinama uzgajana za borbe i da je neke odlike borbenih pasa u njihovoj genetici teško iskorijeniti. No, to nije ni potrebno jer se takve stvari korigiraju odgojem. Takav pas nije za pasivnog, neupućenog i neiskusnog vlasnika. S obzirom na to da mi u šetnji gradom ne možemo znati kakvi su vlasnici pasa koje susrećemo, razumijem i skepsu i strah.
Pokušati fizički obuzdati razjarenog psa je glupost. Dobro odgojen pas će reagirati na komande i nema potrebe uopće razmišljati o tome kako ga fizički nadjačati.
Moj tada devetogodišnji brat je našeg njemačkog ovčara redovito šetao. Ponekad bi se cura zanijela, ali se na blagi trzaj povodca i komandu uvijek vraćala u položaj u kojem su njezine prednje šape bile u ravnini naših nogu.
Ona je bila itekako svjesna svoje veličine i snage pa se na male lajavce uistinu nije obazirala. Moja prijateljica se prema svome psu odnosi kao da joj je, u najmanju ruku, dijete ali i ona mi je rekla kako je nekoliko puta, dok bi njen mali mješanac napadao ovu moju grdosiju, navijala da mu barem malo zaprijeti režanjem.
Kad bi neki manji pas na nju lajao, ona bi se samo povremeno okretala i gledala ga kao da nije normalan. Nije mi padalo na pamet takvom psu stavljati brnjicu.
Ne govorim to zato što je to bio moj pas, nego zato što sam ga poznavala. Našu prvu njemačku ovčarku nikad nismo ostavljali samu s djecom. Jednostavno, primijetili smo da joj klinci idu na živce. Kada bi ju gnjavili, ona bi se ustajala i odlazila u svoju kućicu ili se premještala na drugo mjesto. Imali smo osjećaj da moramo biti oprezni.
Obje su bile odgajane jednakim metodama, dresirane na istom mjestu i tretirane potpuno jednako. A nisu bile jednake. Dakle, uvjerena sam da pasminu za malo toga možemo okriviti. Najčešće je problem u vlasniku, a ponekad jednostavno u samome psu.