Evo, jedna istinita priča, s istinitim likovima... Napisana je negdje početkom 2001., a imena koja se spominju u priči nisam mijenjao, jer ne smatram da bi se netko mogao naći povrijeđen ili oštećen. Način je pisanja takav kakav je, jer je bio prilagođen krugu ljudi koji su znali početne sudionike priče koja slijedi. Dakle, priča...
O jučer!
Kao što i bijaše dogovoreno, nađosmo se Mazić, Jurić, Glava te ja oko 21 sat u "Ruži" (za sve one koji eventualno ne znaju lokaciju te kultne birtije, križanje Ružine i Sv. Ane, ulaz s ugla), a nešto kasnije nam se pridružio i Bilić.
Opet smo vidjeli život u onom svom najizvornijem, preživljavačkom obliku. Jedan nam je lik (sa svoje 42 godine propao, oronuo, čovjek kakvog ne biste vjerojatno ni zamijetili da prođe kraj vas, ili, što je još gore, okrenuli biste glavu na drugu stranu, odvratili pogled s njega; jer, on je nešto što ne želite vidjeti, za što ne želite niti vjerovati da postoji - on je Neuspjeh... on je Nitko... on je Ništa!) pričao što je sve doživio ovih dana u istom ovom gradu u kojem i mi živimo, na ulicama kojima i mi hodamo, od ljudi koje i mi susrećemo... Nekidan su ga, nedaleko od željezničkog kolodvora, premlatila neka četvorica, dok je bio u pripitom stanju, zbog neke vrećice, obične najlonske vrećice, koju je i jučer imao sa sobom, i u kojoj sam nazreo kutiju margarina i još neke namirnice i... ništa više! Jedan drugi dan mu je neki lik, nedaleko od "Ruže", stavio nož pod vrat. I tako dalje. Pokazao nam je svoju
fotografiju, staru nekoliko godina, sa svojom kćerkicom, koja je tada još bila beba. Za neprepoznati ga sada! Prije i poslije! Žena se rastavila od njega, udala za nekog drugog lika, kćerkica živi s njima, negdje u Baranji. Njemu je da je samo još jednom vidi, i onda... Jedna stvarna priča o ljubavi prema svom djetetu i tomu što rastavljenost od tog djeteta napravi od čovjeka! Ili je sam zaslužan za tu rastavljenost? Ne zna više ni sam.
A onda nam se pridružio i njegov prijatelj Boban (navodno za vrijeme rata poznat kao Zloban). On nam je pričao kako je '92. bio zapovjednik specijalaca u Osijeku, čuvao Glavaša, Šeksa i ekipu (tadašnju vlast). Između ostalog, bio zadužen za hvatanje snajperista (petokolonaša) po Osijeku. A onda mu je skinut čin. Zato što ih nije dovodio žive. Kasnije je, navodno prvi u Hrvatskoj, sudski dobio godinu dana u
zatvoru-bolnici (odnosno ludnici) zbog posttraumatskog poremećaja ličnosti, tzv. Vijetnamskog sindroma. "Ali meni je dobro!", zajebava se. Kaže: "Znate kako je bilo u ludnici?! Ludara!". Kaže da su korisnice te ustanove "pušile" za dvije pljuge, a za kutiju pljuga... (bolje da i ne znate šta su sve radile!). Odao nam je i tajnu kako se vrlo jednostavno i lagano, s gotovo ničim, može otvoriti centralna brava na autu (kaže: "Tek sam izašao, a već imam Opel Corsu!";
op. a. sad i vozim Opela Corsu! Slučajnost?! 
). Nešto smo pričali o ratu, ja rekao kako smo mi u to vrijeme bili premladi. Kaže on da je to naša najveća sreća što nismo morali u rat, da ga je to i sjebalo. Pričao je kad su, poslije neke bitke, morali ići pokupiti tijela poginulih. Kaže, dobro je ako te ljude koje kupiš nisi poznavao, ali ako si nekog znao, a ruka na jednoj strani, noga na drugoj, glava nešto dalje, a moraš sve pokupiti u vreću za
mrtvace. Povraćaš i kupiš! Priča nam, a u očima mu vidite gađenje, ali i neki zastrašujući mir, mrtvačku smirenost. Kao kod nekog tko je već davno psihički mrtav, još samo čeka da ga i tijelo izda (ili mu se smiluje!), pa da se napokon smiri. A opet, u drugom trenutku tako živo priča, probija se iskra života u kutovima zjenica, želja za životom. Kakvim-takvim. Sa svom težinom koju nosi prošlost, sa svim nedaćama koje nosi budućnost. Sa svom neizglednošću sadašnjosti. Osnovni instinkt preživljavanja koji ga goni dalje. I dalje. I dalje...
Nastavak sage o Bobanu...
Da još do kraja ispričam šta smo saznali o liku...
Nedavno je bio u Banskim dvorima (kod Remixa), gdje je za šankom nešto razgovarao s vlasnicom, kad, bam, sjekira se zabije u šank pored njega! On se okrene, ono neki lik stoji iza njega (ne znam je li njega ciljao ili šta je bilo). Boban odmah hvata gan, dohvati lika i stavi mu cijev među oči (da, baš sam se sjetio da je rekao da je oko '92. radio i u SIS-u). I tako, drži on pištolj liku uperen u oči, kad s likom jos njih desetak (ili više). Priča on nama: "Kad držiš pištolj nekome na čelu, samo ga gledaš u oči, i gledaš kako se zjenice šire...". Kad je vidio da je taj lik s ekipom, kaže on njemu (još uvijek drži gan): "Je l' znaš di ideš?". "Gdje?", pita lik. "U nebo! Zajedno sa mnom! Ja znam, ako ja ubijem tebe, oni će mene!" Onda je uletila vlasnica, nekako ga odvukla u kuhinju da se smiri, smirivala ga. Bilo je, mislim, nešto o tome i u novinama. (
op. a. ovaj je dio priče provjeren, jer znam tu bivšu vlasnicu bivših Banskih dvora)
Žensko
Muško
Nebitno
