Indija je
druga najmnogoljudnija zemlja svijeta. Svaki
šesti čovjek na svijetu je Indijac. Na svaka dva Indijca dodju tri Kineza. Obzirom na kinesku politiku Jednog Djeteta – ova bi se razlika u proporcijama mogla uskoro izjednačiti (trenutno Kina vodi sa razlikom od nekih
150tak milijuna duša).
Sad nakon što smo postavili stvari u perspektivu i načudili se činjenici kako smo
brojčano zanemariva nacija i shvatili da nemamo nogometaše, Ivaniševića i jadranske otoke vjerojatno nitko ne bi ni čuo za nas – pozabavimo se realnim problemima jedne mnogoljudne zemlje:
kako, dovraga, nahraniti 1.2 milijardi ljudi?
Ma koliko bi netko mogao zaključiti na prvi pogled da Indija zaostaje svojim ekonomskim razvojem za pro-zapadnom Lijepom Našom – jednu stvar Indiji se mora priznati – kreativnim načinima zapošljavanja (a kasnije ću pojasniti zašto kreativnim) Indija uspješnije rješava svoj problem nezaposlenosti (7.2%) od Hrvatske (9.6%). I samo još jedna statistika prije nego krenemo u elaboraciju – prosječni Indijac zaradi manje od
5000 HRK godišnje, Hrvat u prosjeku privredi ugrubo
15 puta više.
I dok Indijac radi više za manje, Hrvat sa svojim skoro-zapadnim standardom življenja ipak neće imati priliku uživati
šaroliku lepezu usluga dostupnih u Indiji. Tako je jedan od tih „luksuza“ rijetkih u Hrvatskoj na svakodnevnoj bazi, a veoma uobičajenih u Indiji, čak i kod staleža niže platežne moći –
kućna sluškinja.
Kao što rekoh, ja sam došla ovdje raditi, i to ne u nekoj ulozi fancy expata na plemenitoj misiji u svojoj još plementijoj međunarodnoj organizaciji koja se bori protiv dječjeg rada / siromaštva / AIDSa / zlostavljanja žena ili bilo kojeg drugog problema u indijskom društvu (samo reci, sve imamo) s debelom dolarskom plaćom na računu (da, kanda im malo i zavidim). Ja radim za pristojnu kapitalističku korporaciju koja prodaje pelene i prašak za rublje , kako u Hrvatskoj, Njemačkoj, SAD-u tako i u Indiji i to za jednu sasvim - u redu - lokalnu plaću (i vrativši se na gornju statistku nemam se pravo na bilo što žaliti). Ali po svom prihodu ne svsrtavam se u socioekonomski razred bogatih u Indiji.
Prvi dan kada sam počela raditi teta iz kadrovske mi je rekla „
Nabavi si sluškinju. Samo se raspitaj okolo u zgradi da ti preporuče pouzdanu osobu“. E sad se u meni pobunio moj cijeli sustav vrijednosti i katolički osjećaj krivnje uzrokovan svim bijelcima koji su porobili sve smeđe i crne ljude i igrali se kolonijalističkih gazdi prije par stoljeća (rekla bih da se Indijci nisu nikada oporavili od toga što se danas manifestira strahopoštovanjem i skoro pa obožavanjem bijele kože).
- „Ja? Sluškinju? Pa mogu se ja brinuti sama o sebi. Ja od svoje 18 perem sama svoje rublje i iznalazim načine kako pojesti skuhan obrok. I fala bogu, uvijek je relativno čisto i uredno.“
- „Pazi što ti kažem, za ženu koja radi, teško je uskladiti kuću i posao, uzmi si ženu da ti samo dođe počisti podove, opere suđe i skuha ručak. Ne moraš ju uzet da živi s tobom“.
Uf, to me je pogodilo direkt u moje
marljivo slavonsko srce i nađoh se gotovo uvrjeđenom ovom rečenicom. Tipa – „ti misliš da ja nisam sposobna vodit svoje kućanstvo i ići na posao? E moja ti,
moja mama je svakom od nas troje kuhala posebno jelo, držala čistom cijelu kuću i imala posao na puno radno vrijeme;
moja prabaka je imala njih 12-ero djece, kuću s avlijom, bašću, imanje, krave, svinje i kokoši i ti sad meni da ja ne mogu očistiti 60tak kvadrata! Pih!“ I zareknem se ja da dok u Indiji živim, neće neka siromašna žena rifljat moje podove i namakat' moj veš. Dabome. Pa ja sam odgojena u post-komunističkom svi-smo-jednaki duhu s rečenicom „Počisti za sobom, gospojice, nećeš imat sluškinju koja će ići za tobom i spremati“. I sad kad zapravo mogu imati jednu (i čak je društveno poželjno da imam) – cijelo moje JA se
opire rukama i nogama i pri samoj pomisli.
E, da.
Prva amaterska pogreška zapadnog čeljadeta u percepciji funkcioniranja stvari u velikoj postkolonijalnoj zemlji. Neki dan mi je žena pozvonila na vrata. Čula je da se bijela madam uselila u stan C-302 pa se došla ponuditi da čisti. I dok sam ja zatvarala vrata zadovoljna što sam ju odbila i poštedila ovog ponižavajućeg posla, ona je vjerojatno otišla
razočarana što nije dobila priliku da zaradi koju rupiju i doprinese kućnom budžetu.
Nakon što sam malo porazgovarala s indijskim kolegama koji imaju cijelu armiju sluškinja, kuharica, vozača, vrtlara i ostale posluge – počela sam stvari promatrati u drugom svijetlu. Nijedno od njih nije imalo loših riječi za svoju poslugu i svi su izveli zaključak u kojem oni zapravo
čine dobro djelo dajući im posao. Ono što sam od njih čula bilo je daleko od moje slike zlih debelih bogataša koji izrabljuju ubogu poslugu prisiljenu na slijepu poslušnost.
Cijeli odnos je zapravo pravi poslovni u kojem ti daješ priliku nekome tko je bio
manje sretan od tebe i nije dobio obrazovanje ili mogućnost da nauči engleski jezik i dobije bolji posao. Za mali iznos (jedna sluškinja će ti doći počistiti cijelu kuću dvaput tjedno i oprati prljavo suđe za 50tak kuna mjesečno) daješ pokoju mrvicu svog komada ekonomskog kolača onima koji nemaju drugi način da dođu do njega. Što je zapravo zgodno rješenje uzevši u obzir da je ovaj grad jednostavno prašnjav i kućanstvo zahtjeva češće održavanje. Ovaj poslovni odnos ima i nekoliko implicitnih pravila – ti nju kao sluškinju
poštuješ i ponekad nagradiš s više nego što ona očekuje, a ona će biti marljivi i pošteni radnik, lijepo će ti počistiti i neće te okrasti. Često čujem priče u kojima se ovi poslovni odnosi proširuju na više i „poslodavac“ pomaže svog uslužitelja u situacijama nesreće kao što je bolest ili smrt u obitelji, donira novac za školovanje djeteta svoje sluškinje ili vjenčanje kćeri. Uspješni parovi gazda i sluga će potrajati godinama, razviti će se
odanost jednog drugom i posluga doista postaje dio proširene obitelji. Prvi su sretni što su našli pouzadnu osobu na koju se mogu osloniti, a drugi su sretni što su našli poslodavca i štićenika. I tako funkcionira taj krug razmjene usluga i sigurnosti.
I ma koliko to meni ne imalo logike i išlo protivno svim mojim osnovnim uvjerenjima – Indijci zapošljavanjem cijelog sijaseta pojedinaca koji im obavljaju kojekakve usluge zapravo
nesporedno pomažu veliki broj manje sretnijih obitelji. Sljedeći puta ću vam opisati dokle idu sve te čudnovate usluge koje su ljudi sretni da ih obave za tebe za malu paru.
A sad moram ići objesiti veš i skuhati ručak.
Sama sam si kriva.
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.
Žensko
Muško
Nebitno
samo uz detalj da bi ti i sebe outsourcao ovdje. 