Mekana mirnoća

Miris sunca na tvojim ulicama ovih dana i mekani obrisi vjetra po trgovima kao dobro poznati znakovi tvoje osobnosti, uspijevaju s mirnoćom parkova probuditi čežnju za vremenom kad su pokraj mene još odzvanjale lepršave crte kukuruzišta sa čijim sam obrisima odrastao. U traženju nekakvih vidljivih promjena koje bi me na trenutak zaustavile u pamćenju primijetio sam koliko si narastao, koliko si se raširio oduzimajući upravo ona ista polja po kojima sam nekada preskakivao brazde ili se potrbuške šuljao pod sjenama hrastova i svih razgrananih grdosija kojih na žalost više nema. Nedostaju mi njihove raščupane krošnje. Nedostaju mi zvukovi šuštanja lišća podno vrta, a pogotovo mi nedostaju nedosanjana mjesta prepuna prašine i neodoljivi okusi dudova.


Tako je s nama ljudima. A kako je s tobom, moj lega? Ima li u tebi svih onih slabosti koje se javljaju u nama? Postoje li u tebi laži ili sumnje!? Postoji li potreba za promjenama i prisjetiš li se ikada toliko dragih ljudi koji više nisu s tobom ili se jednostavno ne javljaju? Čitave slike tako precizno nacrtane i umetnute u tihe otkucaje tvoga bića stvarno odražavaju san točno kako želimo. Ne uvijek, ali barem pokušavamo u pojedinim trenucima uz njegovu pomoć pobjeći od svakodnevnih tumaranja po neispitanim prostranstvima života.

Već pedeset godina nastojim shvatiti mekanu mirnoću kojom natapaš moje biće. Svaki put kad zagrebem ili bolje rečeno samo dotaknem površinu njene osebujnosti podsjeća me na slavnu rubeninu moje bake. Uvijek je imala snage podariti mi dovoljno strpljenja. Njezine su kvrgave ruke bile brižne, njezino je smežurano lice bilo toplo, ali danas kako vrijeme protječe ipak polako nestaju i vrijednosti koje sam svojevremeno nemilice grabio kroz život i sve više shvaćam da se tvoja mekoća prilagodila novonastalom gledanju. Poprimila je vidljive konture neke drugačije realnosti. Ulazeći u tvoje srce i udišući tvoj osmjeh, primao sam to kao dobru namjeru tvoga bića namijenjenu ne samo meni, već svima koji rastemo s tobom. Zato što si oduvijek imao razumijevanje moje sjećanje i seže u najdublje pore tvoga vremena. Iako moram priznati, zbog nespretnosti svojih osjećaja, ponekad nisam potpuno shvaćao sve ono čime si me nudio. Na obali Drave ili u nekoj od tvojih ulica, propustio bih priliku koja se nikada više ne bi pojavila. Takvim propustima napunio sam i svoja sjećanja. Ne žalim zahvaljujući tebi, ali povremeno se uhvatim kako ih nabrajam.

Tekst: Zal Kopp

Fotografija: Marko Berta

Hvala vam na ovim prekrasnim tekstovima.
Iako sam ga napustila, Osijek, taj prekrasni dragulj Lijepe naše, zauvijek je u mom srcu.
Pozdrav!

nemam dara za pisanje,zato rado čitam o tvom i mom Osijeku. Hvala moj lega.

...dobro došao natrag, nedostajali su mi ovi tekstovi....

"A kako je s tobom, moj lega? Ima li u tebi svih onih slabosti koje se javljaju u nama? Postoje li u tebi laži ili sumnje!? Postoji li potreba za promjenama i prisjetiš li se ikada toliko dragih ljudi koji više nisu s tobom ili se jednostavno ne javljaju? Čitave slike tako precizno nacrtane i umetnute u tihe otkucaje tvoga bića stvarno odražavaju san točno kako želimo. Ne uvijek, ali barem pokušavamo u pojedinim trenucima uz njegovu pomoć pobjeći od svakodnevnih tumaranja po neispitanim prostranstvima života."
Predivan tekst,nastavi tako !

svaki puta kad procitam neku tvoju pricu o Osijeku samo ga još više zavolim.....hvala ti.....

4. svibnja 2012. umro je Zal Kopp

zaljubljena u Osijek je napisao/la: › 4. svibnja 2012. umro je Zal Kopp

Osijek je izgubio velikog prijatelja i pjesnika...pocivao u miru, obitelji iskrena sucut...

Platno vječnosti

Jednom ćemo se u obilju vremenu i mirisu pogleda naći,
grliti pučinom u sjajnom zanosu sna i svemirom rasti,
ali prije toga, velikim maštanjima moramo tiho proći,
zaustaviti treptaje i zakoračiti obzirom u otkucaje srca.

Kada u mislima svih naših uzdaha osjetimo milost mira,
kad se na tihim proplancima modrih vjetrova odmorimo,
i slike čekanja iskustvom stoljetnih hrastova prihvatimo,
tada ćemo smjeti vještinu nježnih latica na usne staviti.

Sve dok u drhtanju vrelih kapi mjesečine sami postojimo
i zlatni ples suncokreta beskrajnom posteljom snivamo,
ne smijemo plavetnilo duše glasno iznad duge razbacivati,
već sa palete ljubavi na platno vječnosti sebe slagati.

Zal Kopp