„
Mumbai nije jednostavan grad za živjeti“ – moj indijski manager je želio potvrditi da sam svjesna u što se upuštam. Da ne bude, nismo znali. Ali valjda, zbog ravnoteže u svemiru ili društvene evolucije, u Mumbaiju će se naći cijela vojska ljudi koja će se potruditi, uz manju napojnicu,
ublažiti okrutnost bombajske svakodnevnice.
Pogledajmo dan jedne indijske kućanice. Već sam
prošli put objasnila kako postoje
kućne pomoćnice za pranje podova, suđa, veša i kuhanje (jedna ili više njih, ovisno kako se pogodite). U obranu Indijaca (Indijki?) moram napomenuti da je održavanje kućanstva ovdje
složenije nego na Zapadu.
Prašine ima više i potrebno je svakodnevno pranje podova;
suđa ima više jer se tipično indijsko jelo sastoji od najmanje
tri do četiri umaka (currya) koji se nerijetko kuhaju satima; a sve tradicionalno bojane tkanine je
potrebno prati na ruke. To sve skupa, pored spoznaje da nekom daješ priliku da prehrani obitelj, je sasvim dovoljno da opravda upošljavanje kućne pomoćnice. I tako ujutro pomoćnice kreću u borbu sa nečistoćom, a naša domaćica to sve marljivo nadgleda. I dok muškarac obitelji zavija svoj turban u pripremi za radni dan, a djeca se oblače za školu; zaštitar u zgradi zarađuje svoj dodatni džeparac
pranjem auta na parkiralištu stanara. Čisti auto svako jutro će vas koštati oko kunu po danu, pa što da ne? Indijske obitelji koje posjeduju auto, također će u većini slučajeva
unajmiti i vozača iz jednostavnog razloga što ili nemaju dozvolu ili se ne žele
zamarati iscrpljujućom vožnjom po bombajskim cestama punim rikši, motocikala, krava i mobilnih štandova koje guraju prodavači voća i povrća. Slažem se. Iako mi ponekad nije jasno čemu kupovina najnovijeg BMW-a ako ga ne planiraš voziti, ali dobro. Potreba za socijalnim statusom se također mora zadovoljiti.
Dakle, nakon što je naša glava obitelji otišla na posao i teta čistačica u zgradi pokupila kante sa smećem ispred svakog stana, te isto razvrstala pred zgradom (da, Indijci odvajaju smeće – ili točnije,
imaju osobu koja će odvojiti njihovo smeće za njih, možda i ne toliko iz ekološke savjesnosti, koliko iz razloga što će se u gradu naći netko tko će iskoristiti dobar dio tog smeća – preradom stakla, papira ili plastike), sa parkirališta zgrade čuje se zvono bicikla. Ne, nisu djeca (oni su davno otišli u školu u svojim ispeglanim uniformama, upletenim kosama i kravatama po uzoru britanskih internata) –
dobavljač jaja javlja da je spreman za dostavu na kućna vrata. Naša domaćica primjećuje da joj, osim jaja, nedostaje i nekoliko drugih namirnica, diže telefonsku slušalicu i poručuje iz trgovine u kvartu svoju šoping listu. Kroz 20-tak minuta, dostava stiže kući. Priprema za ručak može početi.
Indijci su
vrlo probirljivi što se tiče hrane - kombinacija religije, specifične kuhinje regije iz koje potječu (kao i svaka metropola, Mumbai je jedan veliki kupus ljudi iz svih krajeva Indije) i individualnih preferencija - i prosječnom indijskom čeljadetu može postati vrlo komplicirano jesti izvan svoje kuće. Naime,
muslimani ne jedu svinjicu,
hindusi u najmanju ruku ne jedu kravicu, ako ne i meso općenito (pa i bilo koje jelo koje se pripremalo u blizini ne-vegeterijanskih jela ili, ne daj bože, u istoj posudi),
džanisti ne jedu ništa što je raslo u zemlji ... - shvaćate što želim reći. No, grad ima svoje rješenje i za to –
ručak indijske domaćice stiže pun ljubavi ravno na uredski stol njenog supruga! Oko 11 prijepodne, naša će domaćica zgotoviti ručak, po svim pravilima i ukusima, i spakirati ga u metalnu kutiju (tzv.
Dhabbu) koju će izvjesiti na za to označeno mjesto u zgradi. Heroj naše priče, zaštitni znak Mumbaija, i pripadnik organizacijskog logističkog čuda,
Dhabbawallah (čovjek koji nosi Dhabbu) će pokupiti kutiju zajedno sa svim kutijama brižnih supruga iz zgrade i otpedalirati na željezničku stanicu. Tamo će ostaviti svoj bicikl za kolegu koji donosi ručak u urede u ovom kraju grada i, balansirajući metalne kutije na dasci na glavi (da, glavi), hrabro se ugurati u bombajski lokalni vlak (već ovdje čovjek je moj heroj, reći ću samo jednu brojku,
6 milijuna ljudi dnevno prođe kroz lokalne vlakove ovog mravinjaka!) Na svojoj odredišnoj stanici, Dabbawallah će uzeti kolegin bicikl i krenuti u dostavu, još uvijek toplog, ručka na adrese ureda. Dabbawalle u Mumbaiju dostavljaju dnevno 200.000 ručkova. Ova organizacija funkcionira gotovo bez greške (kažu 1 pogreška u 6 milijuna dostava!) i bez ijednog papira koristeći sistem kodova u bojama.
No, vratimo se našoj domaćici. Ona će provesti popodne u rješavanju muževih uredskih košulja. Utorak je, i dan je kada njenu zgradu posjećuje
Dhobiwallah, čovjek koji kupi prljavi veš iz svih stanova i vraća isti, opran i opeglan. Popratimo na trenutak njega. Dhobi će pokupiti svo rublje iz kvarta i ukrcati ga u kombi, te prevesti u tzv. veš-mašinu grada –
Dhobi Ghat. Mumbaikeri očito nisu od onih koji vjeruju u skrivanje prljavog veša od javnosti. Vrijedne ruke 200 obitelji iz
kaste perača rublja izbijaju prljavštinu Bombaya u preko tisuću kamenih kada u srcu grada. Dhobiji će nakon toga izvjesiti veš po cijelom Ghatu, već naviknuti na objektive radoznalih turista. Nakon toga, rublje će biti ispeglano teškim peglama na ugalj i dostavljeno nekoliko dana potom na kućnu adresu.
Do sada ste već mogli uočiti obrazac dostave na kućna vrata. Prodavači mlijeka, peciva, pitke vode, plinskih boca i novina, dostavljači hrane i kupci starog papira, odjeće i namještaja – svi će vam rado pozvoniti na vrata kako bi odradili svoj posao s vama. Mumbai me ne prestaje iznenađivati kreativnošću i dosegom svojih usluga i izvan kućnog praga: od žene koja dodaje papirnati rupčić za ruke u toaletu restorana, preko čovjeka koji iznajmljuje slamnate ležaljke na plaži do mladca u kinu koji spremno čeka na vašu narudžbu kokica i CocaCole, u slučaju da ste podcijenili vaš kapacitet grickanja tijekom projekcije filma.
Moram priznati da se ne osjećam uvijek ugodno okružena svim tim ljudima koji bi me rado uslužili – i još uvijek sama kopirama i klamam svoje uredske dokumente, perem sama svoje podove i svoje rublje (na opće zgražanje svih mojih kolega). Priznajem, rob sam vlastitih navika. No,
možda život u ovom gradu i nije tako težak, poslije svega?
Photo credits: Dabawallah by Baba Steve, http://www.flickr.com/photos/babasteve; Eggwallah by MeanestIndian,
http://www.flickr.com/photos/meanestindian
.
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.
Žensko
Muško
Nebitno
