Hrvatski, a time i slavonski
seljak, vjerojatno je najtragičniji lik
tranzicije na hrvatski način. Ranih devedesetih otišao je u rat. Kada se vratio, zemlja mu je bila zakorovljena ili zasijana minama. U kasnim devedesetima, nakon što je vlast namirila sve zaslužne šofere i šalterske činovnike stvarajući od njih preko noći tajkune, u
Hrvatsku su ležerno ušetale strane banke, a ekonomija se od kakve-takve proizvodnje i izvoza preorijentirala na trgovinu i sumanuti uvoz. U tim je okolnostima domaći seljak postao suvišan, a njegov proizvod skup i nekonkurentan.
Majka i maćeha
Kada je u prošloj dekadi do kraja uspostavljena
neoliberalna ekonomija s mnogo jačim igračima, a država zatražila pristup
Europskoj uniji, počelo se plašiti seljake da nisu pripremljeni za konkurenciju koja ih ondje čeka i da više nije dovoljno uzgajati samo kukuruz i pšenicu. Tržišno nepripremljeni domaći seljak hvatao se za skute vlasti koja bi ga najprije majčinski tješila, a zatim maćehinski kažnjavala. U takvim ciklusima svako je malo dizao bune.
Uzeo je kredite kod domaćih banaka u stranom vlasništvu kako bi kupio nove traktore i sagradio farme, ne bi li držao kakav-takav korak s vremenom. Država mu je obećavala, malo uzimala pa malo davala, ali ga najčešće prevodila gladnog preko njive. Dok su politički gazde malo čuvali leđa
Zagrebu, malo ga pljuvali,
Slavonija je polako i sigurno propadala, iako joj je zemlja i dalje bila plodna kao u vremenima kada joj se tepalo da može „nahraniti pola Europe“.
Seljacima prekipjelo
Nedavni nestanak žita iz silosa
Đakovštine bio je – simbolički i stvarno – vrhunac maćehinskog odnosa prema slavonskom seljaku. K'o mraz na pšenicu sjela mu je najava smanjenja poticaja za prošlu godinu (!) za
40 posto, zbog čega je danima trajala nova seljačka buna. Seljacima je još jednom prekipjelo. Traktorima su opet izišli na ceste i spremali se za još jedan pohod na Zagreb. Igra živaca s
Vladom i ministrom
Čobankovićem završila je tek nakon početka fizičkih sukoba s
policijom, što je prijetilo većim neredima, prolijevanjem krvi i materijalnom štetom, pa su obje strane pronašle dodatni prostor za kompromis.
HDZ, koji je na ljetošnjem valu lanjske seljačke pobune izmaknuo stolac
HSS-ovcu
Pankretiću i vratio Čobankovića za ministra poljoprivrede, prilično ležerno promatra što se zbiva. Čobanković je, naravno, olako obećao poticaje, ali ključ državne blagajne ionako je kod ministra
Šukera.
Kosor ima prečih poslova u
Moskvi,
Ljubljani i
Bruxellesu, pa je seljacima tek kratko poručila da se proračun neće povećavati zbog njihovih poticaja. Odgovornost za obećane nerealne poticaje svališe na
Sanadera, koji ih je na taj način samo htio ukloniti s ceste, pa ih to onda ne obvezuje na poštivanje preuzetih obveza.
Na čistini pred seljacima ostaje njihov HSS – stranka koja bi se, da nije nezgodne asocijacije na bivšu stranku
Vuka Draškovića u
Srbiji, mogla komotno preimenovati u
SPO (Stranku pogaženih obećanja). Od onih da će nepokolebljivo ustrajati na primjeni
ZERP-a i referendumu za ulazak u
NATO, do lanjskog
Friščićeva obećanja da će, ne ispune li se obećanja seljacima, prvi sjesti na traktor i povesti ih u novi prosvjed. Ne da nije sjeo, nije se niti oglasio puna tri dana, da bi napokon ispalio kako se „zahtjevi ne rješavaju na cesti“! Očito mu je milija meka saborska fotelja, nego tvrdi traktorski sic.
Seljaci – nužno zlo
Istodobno, seljaci ljutito kidaju i bacaju iskaznice HSS-a koji nije stao uz njih makar i načelno.
- Dok su bili opozicija poticali su nas na prosvjede, a sada govore da se naši problemi ne rješavaju na cesti… ističe jedan pobunjeni seljak i bivši HSS-ovac u
Dnevniku HTV-a.
U HSS-u, naravno, nemaju pametnijeg odgovora do li da iza seljačkih prosvjeda stoji
HDSSB, koji pobunjenim seljacima daje „punu moralnu, političku i materijalnu potporu“. Istim je floskulama baratao i HSS u opozicijskim danima, kada njegovi čelnici nisu zazirali od sjedanja na traktore.
Svakoj dosadašnjoj, a vjerojatno i budućoj vlasti, mali seljak-poljoprivrednik proračunski je
teret i nužno zlo. Političar na vlasti i seljak jednostavno ne sjede u istim kolima, a kamoli na istom traktoru, osim dok to nije politički isplativo i medijski efektno. Svaki iole jači političar zna da ga seljak treba kao što i on treba seljaka. S tim da ga jedan treba do izbora, a drugi kada izbori prođu. U tom odnosu u pravilu gube seljaci. Za njih bi bilo najbolje kada bi mogli reći: Nema stranke za seljake! Ali, eto, ne mogu.
Piše: Jaroslav Bradica