Zlostavljanje djece je posljedica nasilja u porodici koje spada u najteže oblike traumatskog iskustva iz djetinjstva sa trajnim posljedicama u emocionalni, razvoju djeteta.
ovo je istinita priča iz grada Rijeke
Postojao je dječak – predivan dječak. 6 godina, prelijepe
smeđe kovrčice i zelene oči. Obožavao se igrati u dvorištu. Stan mu nije
prostran niti ga je itko doživljavao u njemu od roditelja, a dvorište su mu
dolazili prijatelji. Mogao im je pokazati i reći što ga veseli, što ga ljuti. U
posljednje vrijeme sve više je ljut, ...tužan i prestrašen...
Najviše od svega, volio se igrati u pijesku. Ali upitajmo se, koje se dijete ne voli igrati u pijesku. No, on je za takvo igranje jednog dana strašno kažnjen. Dobio je batina. Crnim vojničkim remenom, po tankim nožicama na kojima su ostali ...krvavi tragovi koji su se tek nakon nekoliko dana pretvorili u kraste. Od tog dana kažnjavanje za bilo koji razlog, ako bi njegov tata procijenio da nije u redu, bio je pretučen. Bio je poput male šibe. Visok i mršav. I imao je strašnu manu. Nervozno je grizao nokte i bojao se. Bojao se tate. Više od mraka, psa lutalice, neobičnih čudovišta zmajeva. Njemu je tata bio najstrašnije mitsko biće. Oslovljavao ga je sa ON. Tata.
Tko je dao tati pravo da na to maleno bespomoćno biće digne ruku ? Tko mu je dao pravo da ga mlati remenom, šibom i šakama od njegove treće godine života ? Tko mu je dao pravo ? On sam. Želio ga je naučiti disciplini. Jer ju on nije imao. Mama. Ona je šutjela. Plakala preko noći jer je bila preslaba da nešto poduzme. Da se suprotstavi manijaku koji je usput znao i nju istući. A trebala je.
Bio je ružan kišni jesenski dan kad je mali šestogodišnjak zajedno s prijateljima pljuskao u tenisicama po cesti. Ulica je odzvanjala dječjim smijehom, vrištanjem i naguravanjem. Pljusnuti u baru na cesti im je bilo toliko zabavno da su nekoliko puta pljuskali po istoj bari dok se ne bi „potrošila“. Bili s mokri do kože. Ali bilo im je lijepo. Djeca, čiji su roditelji htjeli malo mira u kući pa su ih poslali vani. Ali onda ga je pozvao tata. Smijeh je zamro na njegovom licu, noge su mu se počele tresti, ali ne od hladnoće. Nervozno je prstima počeo kidati nokte na drugoj ruci. Od straha je zaboravio pozdraviti i svoje prijatelje. Ušao je u kuću. Zamislio dvorac, prelijep dvorac. S Ben tenom, gormitima. On je tu bio najjači gormit : kralj šume.Sve su životinje bile njegove sluge i napadale su ljude poput njegovog tate.
Udarci su odzvanjali po njegovom tijelu koje se nije moglo prestati tresti. Brojao je udarce, ali nije smio zaplakati. On kaže da samo curice plaću. Tata ne da ni da viče. Susjedi će čuti. Morao je potiho u sebi plakati. Jer mama kaže da tako rade pravi dečki. Onda je osjetio čvrsto hvatanje za ruku. I kako je odletio u zrak. Osjetio je udarac. Nije ga imao vremena izbrojati.
Srce je stalo. Stalo je zauvijek.
Nemojte dozvoliti da se to dogodi i Vašem djetetu. Prijavite svako nasilje u obitelji. Suprotstavite se nasilniku. Nemojte dozvoliti da bude prekasno. |
Nebitno
Žensko
