“U Indiji ima bogova koliko i ljudi.” – točno se sjećam te rečenice u tamnoplavom zemljopisnom atlasu kojeg smo osamdeset-i-neke kupili iz Svijeta Knjige. I dok sam vrtila te glatke stranice tvrdoukoričene knjige malo sam znala o tome da ću imati priliku se i sama uvjeriti u šarenilo indijskog duhovnog zivota.
Ova priča neće biti o probranim statistikama i enciklopedijskim činjenicama o raznim religijama, nego ću pokušati ovdje predstaviti moju osobnu kognitivnu mapu o hindusima, sikhima, džanistima, parsijcima, muslimanima i kršćanima koji, kao i sve ostalo u Indiji,
žive isprepleteni zajedno u istom kaosu.
Najraširenija religija u Indiji je
hinduizam. Prva asocijacija su mi religijski hinduski kirbaji:
Diwali - Festival Svijetla,
Ganesh Chatruthi - proslava slonolikog boga Ganeshe,
Navratri – devetodnevni festival na kojem se izvode tradicionalni ples sa palicama,
Holi – proljetni festival boja,
Onam – žetveni festival na jugu zemlje... Hinduse prepoznajem po oznaki na čelu, koja varira raznim bojama i oblicima. Oni sa velikim crtama preko cijelog čela su sljedbenici Shive; oni sa bijelim koncem koji im proviri ispod ovratnika su Brahmini i pripadnici svećenićke kaste (i kao takvi vjerojatno duboko religiozni i vegetarijanci), žene sa crvenim prahom u razdjeljku su udane hinduskinje... Hindusi čitaju
Bhagavad Gitu koja je dio velikog epa Mahabharate te Ramayanu i razlikuju se po sektama. Klanjaju se različitim bogovima i meni je teško pojmiti tko je tko u hindu panteonu. Tri najbitnija boga su -
Brahma (Stvoritelj),
Vishnu (Održavatelj) i
Shiva (Razoritelj Zla).
Shivina žena je
Parvati (koja se u svojim inkarnacijama još naziva i Druga te Kali) i oni imaju sina Ganeshu (bog blagostanja i uklanjanja prepreka). Ganeshine sestre su
Lakshmi (božica bogatstva i prosperiteta kojoj se mole svi poduzetnici) i
Saraswati (božica znanja, glazbe i umjetnosti). Tu je po popularnosti i
Krishna, koji se smatra avatarom Vishnua, često vizualiziran kako mali dječak koji jede mlijeko ili kao mladi princ koji svira frulu.
Netko je pobrojao sve hindu bogove i dosao do brojke od
330 milijuna! Hindusi također imaju duboko poštovanje za
kravu (Nandi), koju smatraju Krishninom pratiteljicom. Slijedom toga, u Indiji je (zakonom) zabranjeno ubiti kravu ili jesti govedinu, pa su krave puštene da slobodno šetaju ulicama i doprinesu prometnom metežu (da, čak i u metro-gradovima). Hindusi vjeruju u
reinkarnaciju,
karmu (zakon akcije i reakcije – gdje dobra djela donose dobar sljedeći zivot) i
dharmu (dužnost u ovom životu).
Iskcon, organizacija koju mi doma popularno zovemo Hare Krisne, ovdje nisu marginalizirana sekta – već su poprilično
mainstream.
Iskcon se jednostavno bavi populariziranjem Krishne i učenja Bhagavad Gite u kojoj je on glavni junak. Iskcon je znan po svojoj odličnoj organizaciji i međunarodnoj mreži, tako da u njihovim hramovima, pored mini biznisa zdrave hrane i religioznih
asesoara, možete pronaći npr. Izdanje “
Drevna Mudrost Indije” na
srpskohrvatskom jeziku, štampano u Vaduzu, 1982.
Svećenik koji me je naučio mantru “
Hare Krishna, Hare Rama, Hare, Hare” pa-izgovori-nebrojeno-puta, je bio sretan da je uspio napokon pronaći kupca koji razumije taj “egzotični” jezik.
I tako se gledamo on i ja, oči u oči, jedno drugom egzotika. Hare Krishna imaju krasne hramove sa multimedijalnim malim muzejima o Krishninom životu. Svećenici su izbrijani i imaju mali pramen na zatiljku te vrte mini
krunice u jednoj ruci. Samo da razrješimo predrasude ovdje – Hare Krishna na Zapadu se često poistovjećuju sa hippie kulturom i uživanjem lakih droga (percepcija koja je možda fanovima došla zajedno u paketu sa filmovima kao što je “Kosa” i Beatlesima).
Marihuana se u Indiji tradicionalno prinosi kao
dar Shivi – što je jedna druga priča – pravi
sljedbenici Hare Krishne žive slijedeći četiri osnovna principa, od kojih je jedan
strogo izbjegavanje bilo kakvih psihoaktivnih tvari – uključujući marihuanu.
I onda su tu
džanisti, sljedbenici drevne religije koja se pojavila najmanje 6 tisuća godina prije Krista i koji prakticiraju put nenasilja (
Ahimsa), a koje znam kao vrlo izbirljive kada je u pitanju hrana.
Džanisti ne jedu ništa što je
moralo umrijeti da bi bilo pojedeno što uključuje bilo što mesno pa čak i ono sto je raslo ispod zemlje (čupanje krumpira ili korjenastog povrća džanisti isto smatraju vrstom ubojstva).
Visoki džain svećenici nose gazu preko usta kako bi izbjegli
slučajno gutanje sitnih insekata i imaju slugu koji im mete put pred nogama kako ne bi
nehotice zgazili kakvog mrava ili bubicu. Oni duboko posvećeni, kada zaključe da su odradili svoju ulogu u ovom životu i kada ih tijelo počne izdavati se odluče prestati jesti dok im se život jednostavno ne ugasne.
Džanitski post ili
Santhara je danas kontroverzno pitanje u Indiji i mnoge nevladine udruge se bore protiv ove tradicije koju
smatraju vrstom samoubojstva. U nekim indijskim državama zakon nalaže obitelji prisilno hranjenje isposnika. U praksi, obitelji su nerijetko vrlo ponosne ovakim izborom svog najstarijeg člana. Džanisti ne vide Santharu kao samoubojstvo nego kao pripremu tijela da se mirno i dostojanstveno suoči s najbitnijim dijelom života – smrću.
Sikhe je lagano prepoznati po karakterističnom
turbanu pod kojim skrivaju svoju dugu, nikad ošišanu kosu i po urednoj bradi koja prekriva cijelo lice. Oni tradicionalno pripadaju
kasti ratnika i kao takvima im je
dopušteno nositi oružje. Štoviše, svaki Sikh ima 5 stvari koje u svako vrijeme mora imati uz sebe –
bodež,
turban,
narukvicu,
specifično donje rublje i
češalj.
Njihov učitelj
Guru Nanak je propovijedao o egalitarnosti svih religija i bio protiv dijeljenja društva na kaste. Kao i mnoge druge spomenute religije, Sikhi takodjer ne piju alkohol, ne kozumiraju duhan i ne jedu govedinu. Kada posjećujete hram Sikha –
gurudwaru – morat cete ostaviti obuću vani i prekriti kosu maramom ili kapom.
I onda krenu oni koje ja smatram
“ekstremnim” hindusima – raznorazni
sadhusi, "sveti ljudi", koji u oskudnoj odjeći ili bez nje imaju cijelo tijelo namazano svetim prahom i koji u tisućama dolaze na događaje kao što je
Kumbh Mela, ritualno kupanje u svetoj vodi. Hindusi imaju povezanost s vodom – osobito
Gangesom, koji se smatra svetom rijekom i gdje se prosipa prah kremiranih tijela. Volim sadhuse, čak i kada je očito da su tu samo da se poslikaju za 10 rupija nekog razdraganog turista. Čudnovati kakvi jesu pridonose indijskom kaleidoskopu religioznih rituala.
Pa zatim kategorija “
komercijalnih”
religija. Među brojnim hramovima koji nude spiritualno utočište u prvom redu zapadnim turistima koji stižu u Indiju u potrazi za duhovnošću, svakako se ističe
Osho Temple, “
Armani medju hramovima” kako ga nazivaju u turističkim vodičima.
U ovom
templu pri registraciji koja će vas koštati par stotina kuna dobijete svoje tamno crveno ruho i plišane japanke, te možete izabrati medju
brojnim programima meditacije. Nakon toga opustite se uz
Osho novine i prigrizite štogod od izabranih jela
Osho kuhinje. Posjetite
Osho shop u kojem možete kupiti jednu od stotina knjiga izdanih u
Osho Publishingu ili bilo što drugo od brandirane
Osho-robe. Navodno u
Osho-svijetu postoje i sesije na temu slobodne ljubavi i oslobađanja tijela i duha ovozemaljskih spona. Bilo to istinito ili ne, činjenica je da na ulazu morate predati
potvrdu o negativnom rezultatu HIV testa.
Druga priča je ona recentna, o
Swamiju Nithyanandi, jedan od popularnijih mladih gurua u južnoj Indiji. Swami je propovijedao tisućama ljudi o
Prosvijetljenju i Vječnoj Blaženosti dok nije nedavno uhvaćen
u seksualnom skandalu sa tamilskom glumicom i optužen za slične svjetovne aktivnosti i sa drugim sljedbenicama. I dok je Swami racionalizirao metodu seksualne terapije, novinari su uspjeli pronaći brojne
bankovne račune izvan zemlje gdje je navodno štedio za svoj prvi polinezijski otok. Nakon što je pušten iz pritvora uz jamčevinu i nakon što mu je oduzeta putovnica, Swami je dao ostavku na mjesto duhovnog vođe i povukao se u osamu astetskog života uz uvjet da će se svaka dva tjedna javiti policijskoj stanici.
U komercijaliziranu kategoriju bih se usudila utrpati i sljedbenike
Sai Babe. Samo da objasnim prvo jednu stvar – hindusi duboko poštuju, kako ga oni nazivaju, „
starog“, „
prvog“
Sai Babu – čovjeka koji je krajem 19. stoljeća bio duhovni vođa hindusa i muslimana i za kojeg se tvrdilo da je inkarnacija samog Shive.
Sai Baba je propovijedao o
moralnom kodu ljubavi,
oproštanja,
pomaganju drugima i
milosrđu, kombinirajući elemente hinduizma i islama i pokušavajući tako pomiriti ove dvije grupe koje bi se nerijetko našle u konfliktu. Ovaj suvremeniji, koji za sebe tvrdi da je njegova inkarnacija - s afro frizurom,
jakim marketinškim timom i okupljanjima na kojim pred tisućama ljudi
materijalizira Citizen satove iz pepela je nešto kontroverzniji i nerijetko ga prate slične glasine o seksualnom zlostavljanju i korištenju mađioničarskih trikova. No, na stranu vjerodostojnost njegove reinkarnacije i gdje nabavlja satove – da budem pravedna u svom opisu – cijenim činjenicu da je njegova zaklada uspostavila mnoge bolnice i škole širom Indije.
Muslimane, najveću religijsku manjinu u Indiji, znam po tome što u vrijeme
Ramazana poste 30 dana sve dok sunce ne zađe. Mnogi muslimani su mi rekli da je to test snage duha i razvijanja empatije prema onima koji nemaju za jesti i piti. Znam da se mole pet puta dnevno i da jednom u životu trebaju posjetiti Meku (Meccu).
Nije istina da se musliman može razvesti od žene jednostavno izgovarajući tri puta riječ “
Talak”.
Suvremeni muslimani potpisuju predbračne ugovore i ako se žele razvesti,
razvod traje 6 mjeseci nakon kojih moraju, prema muslimanskog zakonu, isplatiti odštetu ženi. Dio današnjih muslimana u Indiji su
potomci Moghula koji su u naslijeđe ostavili prekrasne gradjevine po sjeveru zemlje. Između ostalih i
Veličanstveni Taj Mahal. Muslimani ne jedu svinjicu i konzumiraju samo
Halal meso koje je ritualno ubijeno na način da se životinja ne pati.
Značajno manja skupina su
budisti – uglavnom koncentrirani oko sjevera zemlje i naseljima
izbjeglih Tibetanaca. Ovi budisti su nešto drugačiji od onih šrilankanskih (koliko razumijem i tu ima nekoliko različitih pravaca) i u svojim svetim artefaktima zmajevih masaka i zlatnih Buddhinih statua podsjećaju na kineske motive.
Dalai Lama jos uvijek živi u izgnanstvu na sjeveru Indije, putuje po zemlji i svijetu i ambasador je budizma i pitanja
slobodnog Tibeta.
Meni najegzotičniji su svakako
parsijci – potomci su ljudi koji su u 8. stoljeću izbjegli iz današnjeg Irana, a ondašnje Perzije, nakon što su odbili se preobratiti na islam. Parsiji su danas znani kao
dobri biznismeni i
vrlo su poštovani. Njihova brojka u Indiji doseže tek 80tak tisuća i u stalnom je opadanju jer
Parsi se postaje samo rođenjem. Oni štuju vatru i slijede učenje proroka
Zaratrustre. Svoje mrtve ne spaljuju niti pokapaju nego – predaju “
nebeskom sprovodu” –
orlovima lešinarima na “
tornjevima šutnje”, visokim objektima podignutim u parku ili šumi. O njima još znam da je
Freddie Mercury isto bio Parsi, ali u Indiji rijetki znaju za Fredija.
I na kraju –
kršćani – koji, koliko jesu najsličniji mojim religijskim konceptima, su opet poprilično čudnovati. Kršćanstvo u Indiji se proširilo kroz misionare (prvi od njih -
Apostol Toma, koji je, nakon epizode u kojoj nije povjerovao u Isusovo uskrsnuće, otišao u Indiju i širio kršćansku riječ).
Neki izvori svjedoče o
Isusovim putovanjima u Indiju u dva navrata – u prvom kao mladić između 12 i 30 godina koji je došao na studije u Indiju (pružajući tako objašnjenje za taj period Kristovog života o kojem Biblija malo piše) i drugom, nešto kontroverznijem, u kojem je nakon svoje smrti i uskrsnuća otišao u
Kašmir i tamo naučavao Evanđelje. Vizualno, kršćanska zajedinca malo je i nekako drugačija od ovog našeg rimokatolicizma i raskošnih gotičkih i baroknih crkava te postoje mnoge druge različite kršćanske skupine od kojih sam odustala razumjeti po čemu se to točno razlikujemo.
Djevica Marija nosi sari i
mali Isus oko vrata ima vijenac od cvijeća, isti onaj koji se vješa oko vrata hinduističkih bogova.
U Bombayu ima izreka koja kaže da se srijedom ide
na misu u Mahim kršćansku crkvu, četvrtkom
na puju u Siddhivinayak hinduistički temple, a petkom
klanja u Haji Ali džamiji. Sve tri građevine su prominentne znamenitosti grada, a ova izreka upravo savršeno ilustrira
toleranciju u oceanu različith indijskih religija.
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.