Kakva su vaša iskustva sa poslodavcima?

Radim u jednom marketu i neke čudne se stvari dešavaju. Nešto se kuha a nama, radnicima, naravno nitko ništa ne govori. Na početku je bilo sve super, a sad... nekoliko godina kasnije.... katastrofa!
Zanima me koliko ste zadovoljni svojim poslom, svojim poslodavcima....

Isto kao i kod tebe, u početku sve super sve krasno a sad bi najradije pobjegla glavom bez obzira...a ne mogu kad nemam baš previše izbora...

nadasve ako ne i nadasve odlicna iskustva sa poslodavcem....al to je što se tice ovim sad trenutnim...no oni prošli su bili blago receno katastrofa...no zahvaljuci tome sam i došao do ovog sad posla...jer da nisu bili takvi kakvi jesu...još i dansa bi trunio u nekoj firmi gdje sam zarađivao minimalac....

koliko sam primjetio...opcenito je kod nas u Rvata mišljenje tipa...imaš posao, budi sretan da ga imaš i tu ostane dok ne krepaš...no po meni tko god za sebe smatra da može postici više i da vrijedi više...taj ce lako pronaci posao u nekoj drugoj firmi...
jer radnici bez obzira na sve...su se uvijek isticali od ostalih...koji dođu na posao samo da bi docekali kraj radnog vremena....

trenutno ne radim, ali radio sam na par mjesta i imao sam potpuno drukčija iskustva svagdje, pa da krenem od početka...
prvi posao mi je bio kao administrativni radnik u jednoj stolariji, u početku sam samo prekucavao stolarske mjere u jedan program za obradu, javljao se na telefon i naplaćivao račune, kasnije kad sam se ufurao sam i ugovarao poslove, rješavao reklamacije, potpisivao raznu papirologiju i čak popravljao softver na strojevima, desna ruka šef(ovima), posao je unatoč stresu bio zanimljiv a poslodavac odličan (makar su ih bila 3 brata, i onda kad svakom nešt hitno treba, uf, muke), plaća redovita, slobodne dane sam mogao imati kad mi je trebalo, prekovremeni plaćeni +50% posto a i jednom sam radio noćnu, plaćeno +100%, istina, kad sam bio kriv za grešku šef nije bio blag, ali tolerirao je jer sam se tih prvih par mjeseci učio, posao savršen, žao mi je što sam dao otkaz (da sam ostao mjesec dana duže dobio bi povišicu sa 2300 na 3100), eh mladost...
nakon tog sam radio na onim iskopinama za autocestu, 20kn/h + nema pritiska, radiš koliko možeš, šefice super ako ne zabušavaš, ma super posao za na brzinu zaradit novac, al trajno je nezgodan zbog klimatske razlike ledeno jutro-vrelo popodne, slično baušteli al bez velikih tereta i napora...
treći posao je bio na crno, unutarnja uređenja u zagrebu, u početku sve super, kasnije nikako dočekat isplatu, naučio sam lekciju, nikad više, 3 mjeseca i et, bar sam naučio parket lijepo slagat...
kad sam se vratio lega mi je ponudio posao u firmi njegovog oca, sličan onom prvom ali manja plaća i ono što mi najviše smetalo, međusobno pljuvanje radnik<-->šef, loša atmosfera, par puta sam morao ostat sjedit i čuvat sve jer ostale gospođe iz rađunovodstva odu u 4, radnici iz prve smjene u 3, šef i lega na teren, najduže sam ostao do 19h (došao u 6:50h), naravno neplaćeno, brzo sam odustao, nakon mjesec dana otišao i još uvijek u traženju (ova kriza ne pomaže)...
eto, ugl. mislim da tu vrijedi pravilo 100 ljudi 100 čudi, no većina poslodavaca ovdje su robovlasnički nastrojeni, sudeći po omjeru priča ljudi koje sam čuo...

[quote="tamna strana)

koliko sam primjetio...opcenito je kod nas u Rvata mišljenje tipa...imaš posao, budi sretan da ga imaš i tu ostane dok ne krepaš...no po meni tko god za sebe smatra da može postici više i da vrijedi više...taj ce lako pronaci posao u nekoj drugoj firmi...
jer radnici bez obzira na sve...su se uvijek isticali od ostalih...koji dođu na posao samo da bi docekali kraj radnog vremena....
[/quote]
Slažem se s tobom. Ja imam skoro 40 godina i ne usuđujem se dati sad otkaz i tražiti novi posao. Pa ni mladi ga ne mogu dobiti...
Dok sam bila mlađa bilo je upravo to što kažeš, šutjela sam i radila jer sam se bojala da ne izgubim posao iz raznih razloga, a sad je to samo zbog godina.
Inače, već 11 godina radim u trgovini i ovo mi je sad treći poslodavac. I u principu je sve isto kao i kod prva dva.

eh da... promjenio sam pet firmi... od tih pet firmi ostao sam u dobrim odnosima s šefovima iz tri firme... uvijek sam težio ka boljem, a ne mogu reći ni da sam samo šutio i radio... što naravno šefovima nije nimalo odgovoralo... gdje god sam vidio da nešto nije u redu ili pak gdje sam primjetio da me istrebljivaju bzvz odmah sam išao prigovarati i svađati se... ali unatoč tome svemu, mojoj naravi, dobio sam otkaz u samo dvije firme, u tri sam ja dao otkaz... uglavnom, u prvoj i drugoj firmi gdje sam radio šefovi su bili super... moglo se s njima i zezat, šalit, otić na cugu, naravno kad je zagustilo il kad se nešto zasralo bilo je i svađa i dreke, što je naravno normalno, ali sve je to bilo u granicama normale... čak sam i u drugoj firmi došao do poslovođe, što je veliki posao, al eto, plaća mala, nikada cijela, pa sam otišao otamo... zatim je došao na red ukras... isto priča za sebe... dobra firma za privremeno, ali nikako za zaglibit tamo godinama... onda jopš jedan privatnik s kojim sa ostao super... i na kraju, priča o kojoj već skoro svi znaju, taxi cammeo... iako sam planirao ne produžiti ugovor, dobio sam otkaz pod bolovanjem... eto, moja poslovna priča
ugl. stvar je u tome da je u manjim firmama uvijek bolja atmosfera od one u većim firmama...

U mom radvom vijeku je bilo svakakih poslova,i na knjžicu i na crno,svakakih iskustava sa poslodavcima,od lijepih,pa do vrlo ružnih.
A zadnjih pet godina sam bio u svojim vodama,dakle sam sebi šef i je***i šljaker,takva priroda posla,osim kad mi je trebala pomoč,pa sam znao uzeti nekog da mi pomogne.mislim da sam sam sebi bio najgori šef.Naganjao sam se da obavim što više posla,što je na kraju i rezultiralo teškim oboljenjem,pa sam sada u mirovini.Dakle po mom mišlenju je bitno nači neki balans u poslu,možda manja zarada,ali ipak čuvati svoje zdravlje,jer previše stresa jako šteti.Ipak nije sve u novcima,to sam naučio na teži način.

Eh... katastrofa... Zadnji poslodavac mi je naravno ostao dužan... onaj prije njega mi je zaboravio reći neke stvari prije nego što sam se spakirala i otišla na otok raditi, pa kad sam već došla, šuti i radi, prije toga radila na crno... i tako, također svagdje atmosfera boli glava, zabijanje jednih drugima noža u leđa.

Trenutno nezaposlena, u potražnji... Baš sam jučer bila na jednom job intervew-u. Pazi uvjete... Rad dvokratno 8-12, 17-20, za plaću od 1 800 kn bez prijevoza, hrane, ničega, u Belom...
MA DAJ... Da smo robovi, onda bi znali da smo robovi i ne bi nam to zamaskirali u radni odnos.

-nella- je napisao/la: › Trenutno nezaposlena, u potražnji... Baš sam jučer bila na jednom job intervew-u. Pazi uvjete... Rad dvokratno 8-12, 17-20, za plaću od 1 800 kn bez prijevoza, hrane, ničega, u Belom... MA DAJ... Da smo robovi, onda bi znali da smo robovi i ne bi nam to zamaskirali u radni odnos.

Katastrofa! Nažalost ima ljudi koji moraju prihvatiti bilo kakav posao, pod bilo kakvim uvjetima, jer nemaju previše izbora.
Prije nego sam počela raditi u trgovini, radila sam i u pekari i kao čistačica i svašta...
U pekari je bila katastrofa. Plaća mi je bila 1000 kn, na crno, putovala sam iz Čepina, a šef kad bi ušao u radnju morala sam biti u stavu mirno. Mislim.... Doduše, to je bilo prije jako puno godina, pa se nadam da su se u pekarama promijenile neke stvari. Kad sam bila čistačica, onda su me gledali sa visoka, kao da su bolji jer rade sa papirima. Jbg, morala sam raditi bilo što.

@meduzza nisu se stvari puno promijenile, nažalost... Razumijem da ljudi moraju raditi bilo što, i ja bih čak radila taj posao, ali za taj šugavi posao prijavilo se sigurno dvadesetak ljudi... Tako da kontam da će ona koju odabere raditi mjesec dana pa će joj naći neku caku jer zna da drugi stoje u redu. Povraća mi se. Sreća pa nemam djecu ni kredite.

-nella- je napisao/la (Pogledaj post): › Povraća mi se. Sreća pa nemam djecu ni kredite.

Nemoj tako, to je vladina pronatalitetna politika. Kada se ženama dovoljno zgadi biti robovska radna snaga onda će poželjeti živjeti od dječjeg doplatka...

Svebor je napisao/la (Pogledaj post): › -nella- je napisao/la (Pogledaj post): › Povraća mi se. Sreća pa nemam djecu ni kredite. Nemoj tako, to je vladina pronatalitetna politika. Kada se ženama dovoljno zgadi biti robovska radna snaga onda će poželjeti živjeti od dječjeg doplatka...

Hahahah... Dobar neki plan, nema šta...

A evo primjera pronatalitetne politike: Samohrani otac troje malodobne djece nema pravo na porodiljnu naknadu na treće dijete jer majka nije dala pismeni pristanak ocu da koristi porodiljnu naknadu, a majka umrla na porodu. Pa ti vidi...

Radila sam i vani i ovdje..o razlikama ne želim..
Ovdje su iskustva različita od firm u kojoj sam odradila većinu radno vjeka je bilo super..ko druga obitelj..žao mi je što je firma otpustila radnike jer više nije bilo posla za nas
Ova druga , šef onak još bi i prošao..ali međuljudski odnosi s radnim kolegicama..katastrofa, tak što nisam doživjela, ni tu ne radim više "manja plaća, neisplata redovita , nema za prijevoz" kao da citiram vas odozgor.
Sad sam na zavodu kao još jedan broj, tražim posao, bilo kakav.

Pa se ti bahati gazdi koji ti ne isplati zarađenu plaću... Neće gazda prljati ruke, nahuškat će drotove i državnog odvjetnika na tebe. Čemu onda plaćati porez?!

http://danas.net.hr/crna-kronika/page/2010/10/05/0840006.html?pos=n0

Tako je to kod nas... Žalosna istina. Žalosna, prljava, odvratna istina.