Svijet Georga Orwella

George Orwell
Tko je Georg Orwell?
George Orwell (1903-1950), pravim imenom Eric Arthur Blair. G.Orwell se rodio u Indiji (tadašnja britanska kolonija). Orwell nije nastavio školovanje studijem nego se zaposlio u britanskoj imperijalnoj policiji u Burmi,gdje je služio pet godina do početka 1928. Služba u imperijalnoj policiji uvjerila ga je u negativnost imperijalizma kojemu više nije htio služiti nego se želio posvetiti književnom radu u Engleskoj. Stanovao je neko vrijeme i istočnim dijelu Londona kako bi bolje upoznao život sirotinje, a kasnije odlazi u Pariz s istom namjerom. Književni rezultat tog dvogodišnjeg istraživanja je prva knjiga-Nitko i ništa u Parizu i Londonu(1933) a 1934. Na temelju iskustava u imperijalističkoj policiji izlazi knjiga-Burmanski dani-oštra je to kritika britanske kolonijalne politike. G.Orwell je uvijek držao da njegovo pisanje mora imati jasnu svrhu koja ne može biti odvojena od kriza njegova vremena. A socijalnih i političkih potresa u to je vrijeme bilo na pretek! Bitno je naglasiti da 1936. odlazi u Španjolsku da se bori na strani republikanaca, ali se ubrzo razočarao politikom komunističke partije o čemu je pisao u svojoj knjizi Homage to Catalonija-1938. (Kataloniji u čast). Teško ranjen i razočaran vratio se u Englesku. Prije nekoliko godina je otkriveno je, da ga je pratila britanska tajna služba!
Vizionar,pisac,borac,anarhist… sve u jednom. Iako se nikad nije izjasnio kao anarhist,borio se je u španjolskom građanskom ratu (koji je poznat po sudjelovanju velikog broja anarhista), pa mu anarhističke ideje nisu bile strane. Sebe je uvijek smatrao "demokratskim socijalistom". No, znao je dobro i kako funkcioniraju imperijalisti. Radio je u imperijalnoj policiji, ali u Engleskoj se vrtio u krugovima visokog staleža. Pred sam kraj svog života napisao je svoje vrhunsko remek djelo-roman „1984“. Kritičari prema tom romanu nisi bili nakloni, no on je danas aktualniji više nego ikad prije! On ne nudi nikakva rješenja,ne nudi ništa novo, no nitko nikad prije niti poslije njega nije tako savršeno stvarnost pretočio u riječi-da se izrazim pjesnički-kao kad se med topi u ustima! Romanom „1984“ kritizirao je komunizam i SSSR,ali je manje poznato da je rekao da niti u Engleskoj nije bolje stanje. Djelo „1984“ ima veliki potencijal koji tek treba otkriti. Za početak najvažniji citati a nakon njih opširnije…(svi citati su iz romana „1984“)

1.Ljudi su u masi slabi i kukavni stvorovi koji ne mogu podnijeti slobodu niti se suočiti s istinom i njima moraju vladati i sustavno ih obmanjivati drugi koji su jači od njih samih.

[b]2.Temelj hijerarhijskog društva je siromaštvo i neznanje.

3.Sa stajališta novih slojeva koji su bili spremni da prigrabe vlast, ljudska jednakost nije više ideal kojemu se ima težiti nego opasnost koju treba otkloniti.

4. Od njih se zahtijevalo samo primitivno rodoljublje na koje se može apelirati kad god je potrebno: da prihvate recimo, dulje radno vrijeme ili smanjeno sljedovanje. Kad bi se među njima i javilo nezadovoljstvo, što se kad-kad događalo, ono nije vodilo nikamo jer kako su bili bez općih ideja, mogli su ga usredotočiti samo na sitne pojedinačne nepravde. Veća zla su beziznimno izmicala njihovoj pažnji.

5. Pojavila se škola mislilaca koji su tumačili povijest kao ciklički proces i nastojali dokazati da je nejednakost nepromjenjiv zakon ljudskog života.

6. Moglo ih se navesti da prihvate najgrublja narušavanja stvarnosti jer nikad nisu potpuno shvatili koliko se toga od njih zahtijeva, a nije bilo dovoljno zanimanja za javna zbivanja da bi primijetili što se događa.

7. Sa stajališta Nižih, ni jedna povijesna mijena nije značila mnogo više od promijene imena njihova gospodara.

8. U cijeloj povijesti postojale su tri vrste ljudi, Viši,Srednji i Niži. Ciljevi tih skupina apsolutno su nepomirljivi. Cilj Viših jest da ostanu gdje jesu. Cilj Srednjih je da zamjene mjesto s Višima. Cilj Nižih, kad uopće imaju kakav cilj-jer je trajna karakteristika Nižih da su previše potlačeni teškim radom da bi mogli, osim na mahove, biti svjesni bilo čega izvan njihova svakodnevnog života-jest da ukinu sve razlike i stvore društvo u kojem će svi ljudi biti jednaki.

9. Viši prividno sigurno drže vlast, ali prije ili kasnije uvijek dolazi trenutak kad gube ili vjeru u sebe ili sposobnost da djelotvorno vladaju, ili oboje. Tada ih obaraju Srednji,koji vrbuju Niže za svoju stvar, pretvarajući da se bore za slobodu i pravdu. Čim postignu svoj cilj, Srednji potisnu Niže natrag u njihov bivši ropski položaj, a sami postaju Višima. Od tri skupine jedino Niži ne uspijevaju nikad, pa ni privremeno ostvariti svoje ciljeve.

10. Potpuno se ravnodušno gleda na to što mase misle ili ne misle. Njima se može zajamčiti intelektualna sloboda jer nemaju intelekta.

11. U našem društvu oni koji najbolje znaju što se zbiva istodobno su oni koji najmanje vide svijet kakav jest. Općenito uzevši, što je veće shvaćanje,veća je obmana;što je tko pametniji,manje je razborit. Najjasnija ilustracija toga, jest činjenica kako je ratna histerija sve veća po intenzitetu što se čovjek više penje po društvenoj ljestvici. Oni koji prema ratu imaju približno najracionalniji stav potlačeni su narodi spornih teritorija.

12.Jedino se pomirenjem proturječja vlast može sadržati do u nedogled. Nema drugog načina da se prekine drevni ciklus. Ako treba zauvijek spriječiti ljudsku jednakost-ako Viši, kako smo ih nazvali, hoće trajno zadržati svoje mjesto-tada dominantno umno stanje mora biti kontrolirano bezumlje.

13. A i ljudi ispod neba uglavnom su jednaki-posvuda,na cijelom svijetu,stotine tisuća milijuna ljudi, istih ovakvih, ljudi koji ne znaju jedni za druge, ljudi koje dijele zidovi mržnje i laži , a ipak gotovo potpuno jednaki-ljudi koji nikad nisu naučili misliti, ali koji u svojim srcima i utrobama i mišićju prikupljaju snagu koja će jednoga dana preokrenuti svijet. Ako ima nade,ona je u prolima. Iz tih moćnih slabina mora se jednom izroditi rasa svjesnih bića. Mi smo mrtvi; budućnost je njihova. Ali u toj budućnosti možemo sudjelovati ako održavamo na životu duh, kao što oni održavaju tijelo i prenosimo tajni nauk da su dva i dva četiri.

14. Nije važno ako rat nije stvaran ili jest. Pobjeda nije moguća. U ratu nema pobjednika. Rat treba biti stalan.

15. Vođa je trebao stalan rat. Morao je građane držati u stalnom strahu od neprijatelja kako bi mu oni dali svu vlast koju poželi. Ljudi su htjeli živjeti pa su se zato odrekli svojih prava i slobode. Bilo je to moguće samo ako ih se uvjeri da je neprijatelj svugdje, svuda i da mogu u svakom trenutku poginuti.

16. Dok se ne osvijeste neće se probuditi, a dok se ne probude ne mogu se osvijestiti.

17. Rat vode vladajući protiv svojih podanika. Rat je nužan da se održi struktura društva.

18. Bratstvo se ne može uništiti jer nije organizacija u običnom smislu te riječi. Ništa je ne drži na okupu osim ideje koja je neuništiva. Nikad vas neće ništa drugo podržavati, osim te ideje. Nema nikakve mogućnosti da se kakva primjetna promjena dogodi dok mi živimo. Mi smo živi mrtvaci. Jedini nam je pravi život u budućnosti. U njoj ćemo sudjelovati kao pregršt prašine i ostaci kostiju.

19. Nije važno što čovjek kaže ili učini: samo su osjećaji važni. Kad bi me oni mogli natjerati da te prestanem voljeti-to bi bila prava izdaja. Ako u sebi osjećaš da se isplati ostati čovjek, čak ako od toga nema nikakva rezultata,pobijedio si ih. Ali ako cilj nije da ostaneš na životu nego da ostaneš čovjek, zar je onda u krajnjoj liniji išta drugo važno? Oni ne mogu promijeniti tvoje osjećaje: što se toga tiče, čovjek ih niti sam ne može promijeniti, čak i kad bi htio. Oni mogu razgolititi do najsitnijih pojedinosti sve što si učinio ili rekao ili mislio,ali nutrina tvoje duše,čiji je mehanizam tajanstven i tebi samom, ostaje neosvojiva.

[u]20. Prepušteni samima sebi,oni će nastaviti od pokoljenja na pokoljenje i od stoljeća na stoljeće raditi, množiti se i umirati, ne samo bez ikakvih poticaja da se bune, nego i bez sposobnosti da shvate kako svijet može biti drugačiji nego što jest.

21. Gdje ima jednakosti ima i zdravog razuma. To će se dogoditi prije ili kasnije,snaga će se pretvoriti u svijest![/u
George Orwell
“Reći istinu u vremenu sveopće prijevare jest revolucionarni čin.” - G. Orwell
Neznanje je moć

U cijeloj povijesti, a vjerojatno sve od neolitskog doba,na svijetu su postojale tri vrste ljudi,Viši,Srednji i Niži. Dijelili su se po mnogim podraspodjelama,nazivali su se bezbrojnim imenima i njihova razmjerna brojnost, kao i njihov uzajamni odnos, varirali su od doba do doba,ali bitna se struktura društva nikad nije promijenila. Čak i nakon golemih prevrata i naizgled neopozivih mijena, isti bi se poredak ponovno uspostavio, upravo kao što se žiroskop uvijek vraća u ravnotežu, kolko god ga pritiskivali na ovu ili onu stranu.
Ratne operacije, kad ih ima, zbivaju se na dalekim i nejasnim granicama, za koje prosječan čovjek tek mutno nagađa gdje su.
Sveukupno povećanje bogatstva prijeti razaranjem-štoviše, u jednom smislu jest razaranje-hijerarhijskog društva.
Temelj hijerarhijskog društva je siromaštvo i neznanje! U svijetu u kojem svi imaju kratko radno vrijeme i dovoljno hrane,gdje žive u kući s kupaonicom i frižiderom i posjeduju automobil ili čak zrakoplov,najočitiji i najvažniji oblik nejednakosti već je sam po sebi nestao. Kad jednom postane opće,bogatstvo više ne pruža mogućnost izdvajanja. Bilo bi nedvojbeno moguće zamisliti društvo u kojem bogatstvo, u smislu osobnog vlasništva i luksuza, može biti ravnomjerno raspoređeno,dok moć ostaje u rukama svake priveligirane kaste. Ali u praksi takvo društvo ne bi moglo dugo ostati stabilnim. Jer kad bi svi podjednako uživali u slobodnom vremenu i sigurnosti, velika većina ljudi koja je normalno zaglupljena siromaštvom,postala bi obrazovana i naučila bi misliti svojom glavom; kad bi jednom u tome uspjeli, prije ili kasnije shvatili bi kako povlaštena manjina nema nikakve funkcije,pa bi je prema tome i uklonili. Na dugi rok, hijerarhijsko je društvo bilo moguće jedino na temelju siromaštva i neznanja.
Problem je bio kako industriju održavati u punom pogonu, a pritom ne uvećavati pravo bogatstvo svijeta. Dobra se moraju proizvoditi, ali se ne smiju raspačavati. A u praksi, jedini način da se to postigne, bio je neprestano ratovanje. Suština je rata uništavanje, ne nužno ljudskih života, već proizvoda ljudskog rada. Rat je način da se pretvori u prah i pepeo, da se baci u stratosferu ili potopi na dno mora, onaj materijal koji bi se inače mogao upotrijebit da mase žive udobnije i stoga, na dugi rok, postanu pametnije. Ovdje u pitanje nije raspoloženje masa,čiji je stav potpuno nevažan dok god ih se drži sigurno zaposlenim,već raspoloženje same Partije. Čak se i od najskromnijeg člana Partije očekuje da bude sposoban,radin pa čak i inteligentan u uskim granicama,ali je isto tako važno da bude lakovjeran i neuk fanatik koji će pretežno živjeti u strahu,mržnji,ulagivanju i orgijastičkom trijumfiranju. Drugim riječima,nužno je da ima mentalitet koji odgovara ratnom stanju. Nije važno da li se rat stvarno vodi,budući da presudna pobjeda nije moguća,nije važno ni ide li rat dobro ili loše. Potrebno je samo da ratno stanje postoji! Rascjep u pameti koji Partija zahtjeva od svojih članova i koji se lakše postiže u ratnoj atmosferi,sada je gotovo univerzalan,ali što je u pitanju viši rang sve je vidljiviji. Upravo su u Užoj Partiji ratna histerija i mržnja prema neprijatelju najjače. Često je nužno da član Uže Partije, u svojstvu upravljača,sazna kako je ova ili ona ratna vijest neistinita i možda mu često dođe do svijesti,kako je cijeli rat lažan i kako se ili uopće ne vodi ili vodi s ciljevima potpuno drukčijim od deklariranih,ali takve se spoznaje lako neutraliziraju tehnikom dvomišljenja. Ni jedan se član Uže Partije ni trenutak ne koleba u mističnom uvjerenju kako je rat stvaran,kako mora završiti pobjedonosno i kako će Oceanija biti neosporni gospodar cijelog svijeta.
Svugdje postoji ista društvena piramida,isto slijepo štovanje polubožanskog vođe,isto gospodarstvo koje se održava trajnim ratovanjem. Iz toga slijedi da tri supersile ne samo što jedna drugu ne mogu pobijediti,nego im to, i kad bi mogle ne bi koristilo. Naprotiv,dok ostaju u sukobu one jedna drugu podupiru kao tri snopa žita. I kao obično,vladajući slojevi svih triju država istodobno su svjesni i nesvjesni što rade. Posvetili su se zdušno osvajanju svijeta, ali isto tako znaju kako je nužno da se rat nastavi vječno i da ne bude pobjede. U isti čas,činjenica da nema opasnosti da do kakva osvajanja dođe,omogućuje negaciju realnosti,što je karakteristično obilježje anglosoca tako i suparničkih sustava mišljenja. Svi su vlastodršci u svim razdobljima nastojali svojim podanicima nametnuti lažni svjetonazor,ali nisu mogli sebi dopustiti da pothranjuju bilo kakve iluzije koje bi mogle ugroziti vojnu djelotvornost. Neuspješni narodi uvijek su prije ili kasnije gubili ratove, a borba za uspješnost onemogućavala je iluzije. Kad je rat trajan,nema vojne nužde. Stvarnost vrši pritisak jedino kroz potrebe svakodnevnog života-potrebe da se jede i pije,da se ima sklonište i odjeća, da se ima odjeća, da se izbjegne otrov ili pad s visokog prozora i sl. između života i smrti, te između fizičkog zadovoljstva i fizičke boli i dalje ima razlike ali to je sve. Odsječen od dodira s vanjskim svijetom i s prošlošću,građanin Oceanije je nalik čovjeku u međuzvjezdanom prostoru koji nema po čemu znati u kojem je smjeru dolje a u kojem gore. Vladari takve države su apsolutni u onoj mjeri u kojoj faraoni i Cezari nikad nisu mogli biti. Oni su dužni spriječiti da im podanici umru od gladi u tolikom broju da to postane nepraktično.
Rat je stoga,ako sudimo po mjerilima prijašnjih ratova,samo prevara. Ali premda je lažan nije besmislen. On guta višak potrošnih dobara i pomaže da se održi posebna duhovna atmosfera koja je potrebna hijerarhijskom društvu. U prošlosti su se vladajući slojevi svih zemalja, premda su možda priznavali zajednički interes i stoga ograničavali razornost rata,zaista međusobno borili i pobjednik bi uvijek opljačkao poraženog. U naše vrijeme ne bore se međusobno. Svaka vladajuća grupa vodi rat protiv vlastitih pristaša, cilj rata nije osvajanje tuđeg teritorija,niti obrana vlastitog,nego čuvanje postojeće društvene strukture. Stoga je i sama riječ „rat“ postala netočna. Vjerojatno se s punim pravom može reći da je rat postavši trajan,prestao postojati. Sličan bi se rezultat postigao i da su se tri supersile,umjesto da jedna s drugom ratuju,složile da žive u trajnom miru,svaka za sebe,unutar vlastitih granica. Jer,u tom slučaju svaka bi od njih i dalje bila malen samodostatni svijet,lišen zauvijek otrežnjiva utjecaja vanjske opasnosti! Istinski trajan mir bio bi isto što i trajan rat. To je doista-premda to većina članova Partije shvaća samo u plićem smislu-dublje značenje partijske parole: Rat je mir.
U cijeloj povijesti,a vjerojatno sve od neolitskog doba,na svijetu su postojale tri vrste ljudi: Viši,Srednji i Niži. Dijelili su se po mnogim podraspodjelama,nazivali su se bezbrojnim imenima i njihova razmjerna brojnost kao i njihov uzajamni odnos varirali su od doba do doba,ali bitna se struktura društva nikad nije promijenila. Čak i nakon golemih prevrata i naizgled neopozivih mijena,isti bi se poredak ponovno uspostavio upravo kao što se žiroskop uvijek vraća u ravnotežu,koliko ga god pritiskivali na ovu ili onu stranu. Ciljevi tih skupina apsolutno su nepomirljive. Cilj Viših jest da ostanu gdje jesu. Cilj Srednjih je da zamjene mjesto sa Višim. Cilj Nižih,kad uopće imaju kakav cilj-jer je trajna karakteristika Nižih da su previše potlačeni teškim radom da bi mogli,osim na mahove,biti svjesni bilo čega izvan njihova svakodnevnog života-jest da ukinu sve razlike i da stvore društvo u kojem će svi ljudi biti jednaki. Viši prividno sigurno drže vlast,ali prije ili kasnije uvijek dolazi trenutak kad gube ili vjeru u sebe ili sposobnost da djelotvorno vladaju ili oboje. Tada ih obaraju Srednji,koji vrbuju Niže za svoju stvar,pretvarajući se da se bore za slobodu i pravdu. Čim postignu svoj cilj, Srednji potisnu Niže natrag u njihov bivši ropski položaj, a sami postaju Višima. Od tri skupine, jedino Niži ne uspijevaju nikad,pa ni privremeno,ostvariti svoje ciljeve. Sa stajališta nižih,ni jedna povijesna mijena nije značila mnogo više od promjena imena njihova gospodara. Tada se pojavila škola mislilaca koji su tumačili povijest kao ciklički proces i nastojali dokazati kako je nejednakost nepromjenjiv zakon ljudskog života. U prošlosti je nužnost hijerarhijskog oblika društva bila specifična doktrina Viših. Nju su propovijedali kraljevi i aristokrati, te svećenici,odvjetnici i slični,koji su parazitski živjeli od prvih, a općenito se ublažavala obećanjima nadoknade u izmišljenom svijetu s one strane groba. Srednji su,dok im je trebalo u borbi za vlast,oduvijek upotrebljavali pojmove kao što su sloboda,pravda i bratstvo. U prošlosti Srednji su dizali revolucije pod zastavom jednakosti a uspostavili bi novu tiraniju čim su uspjeli oboriti staru.
Nejednakost je bila cijena civilizacije. S razvitkom strojne proizvodnje,međutim,činjenice su se promijenile. Iako je i dalje bilo nužno da ljudi obavljaju razne vrste poslova,nije bilo nužno da žive na raznim društvenim ili ekonomskim razinama. Stoga sa stajališta novih slojeva koji su bili spremni da prigrabe vlast,ljudska jednakost nije više ideal kojemu se ima težiti nego opasnost koju treba otkloniti.
Ideja zemaljskog raja u kojem ljudi žive u slozi i bratstvu, bez zakona i mučnog rada,progonila je ljudsku maštu tisućama godina. Ta je vizija imala određenu privlačnost čak i za skupine koje su stvarno profitirale nekom povijesnom promjenom. Nasljednici francuske, engleske i američke revolucije djelomično su vjerovali u vlastite fraze o ljudskim pravima, slobodi govora, jednakosti pred zakonima i slično i dopuštali su da one u stanovitoj mjeri utječu na njihovo vladanje. Ali već u četvrtom desetljeću dvadesetog stoljeća sve su glavne struje političkog mišljena bile totalitarne. Zemaljski raj je diskreditiran upravo u trenutku kad je postao ostvariv. Svaka nova politička teorija,kojim se god imenom zvala, vračala se na hijerarhiju i regimentaciju. I u općem otvrdnuću nazora, koje je nastupilo oko 1930.,mnogi običaji koji su bili već davno napušteni, u nekim slučajevima i više stotina godina-zatvaranje bez suđenja,upotreba ratnih zarobljenika kao robova, javna smaknuća, mučenje da se iznudi priznanje, korištenje talaca i deportacija cijelih skupina stanovnika-ne samo da su opet postali svakodnevni, nego su ih tolerirali pa čak i branili ljudi koji su se smatrali prosvijećenima i naprednima. Nova je aristokracija bila većinom sastavljena od birokrata, znanstvenika, tehničara, sindikalnih organizatora,propagandnih stručnjaka, sociologa, nastavnika, novinara i profesionalnih političara. Te je ljude,koji su podrijetlo vukli iz srednje službeničke i gornjih slojeva radničke klase, oblikovao i združio jalov svijet monopolističke industrije i centralizirane vlasti. U usporedbi sa svojim parnjacima u prošlosti, oni su bili manje pohlepni za novcem, manje ih je dovodio u napast luksuz, ali su bili gladniji čiste vlasti, a iznad svega, svjesniji onoga što rade i odlučniji u uništavanju opozicije. U usporedbi sa današnjom, sve tiranije prošlosti bile su mlitave i nedjelotvorne. Vladajući su slojevi u stanovitoj mjeri uvijek bili zaraženi liberalnim idejama i ostavljali su neriješene probleme na sve strane: bavili su se samo otvorenim činom, a nije ih zanimalo što podanici misle. Po suvremenim mjerilima čak je i Katolička crkva u Srednjem vijeku bila tolerantna. Djelomičan je razlog tome što u prošlosti niti jedna vlast nije imala dovoljnu moć da svoje građane drže pod stalnim nadzorom. Izum tiskarstva,međutim, olakšao je manipuliranje javnim mišljenjem, a film i radio razvili su taj proces dalje. S razvitkom televizije i s tehničkim otkrićima koja su omogućila da se istim instrumentom istodobno može emitirati i primati, privatni je život završio.
Postoje samo četiri načina na koje vladajući sloj može izgubiti vlast. Ili bude oboren izvana, ili vlada tako neuspješno da se mase pobune, ili dopusti da se stvori jaka i nezadovoljna skupina Srednjih ili gubi vlastito samopouzdanje i volu za vlast. Ti uzroci ne djeluju pojedinačno i u pravilu su sva četiri u određenoj mjeri nazočna. Vladajući sloj koji bi se mogao zaštititi od sva četiri, ostao bi na vlasti trajno. U krajnjoj liniji presudan je čimbenik mentalni stav samoga vladajućeg sloja! Mase se nikad ne bune same od sebe i nikad se ne bune samo zato što su potlačene. Dok im se ne pruži neki standard s kojim bi se uspoređivale, one čak nisu ni svjesne da su potlačene. Suština oligarhijske vladavine nije nasljeđivanje s oca na sina, nego tvrdokorno promicanje određenog svjetonazora i načina života,koje mrtvi nameću živima. Vladajući sloj ostaje vladajućim dokle god može imenovati svoje nasljednike. Partija se ne bavi time da produži svoju krv već da produži sebe. Nije važno tko drži vlast, pod uvjetom da hijerarhijska struktura ostane ista. Fizička pobuna ili bilo kakav pripremni potez u smjeru pobune,u sadašnje vrijeme nisu mogući. Od strane proletarijata nema opasnosti. Oni bi mogli postati opasnima samo ako razvoj industrijske tehnike učini nužnim da im se dade više obrazovanja, ali budući da vojno i trgovačko suparništvo više nije važno,razina masovnog obrazovanja sve više opada.
Ako je on osoba prirodno sklona da se drži linije ( na novozboru-pravomislen) u svim će okolnostima, i ne razmišljajući, znati što je ispravno uvjerenje ili što je poželjna emocija. Ali u svakom slučaju, opsežni i složeni umni odgoj kojemu je podvrgnut u djetinjstvu i koji se uglavnom vrti oko novozbornih riječi kao što su zlostoj, bjelocrn, i dvomišljenje stvorio je u njemu i nevoljkost i nesposobnost da previše duboko razmišlja o kojem god predmetu.
Mijenjanje prošlosti nužno je zbog dvaju razloga, od kojih je jedan sekundaran a drugi da tako kažemo, predostrožan. Sekundaran je razlog da član Partije, kao i proleter, trpi današnje uvjete djelom zato što nema poredbenog mjerila. On mora biti odsječen od prošlosti, kao što mora biti odsječen od stranih zemalja, jer je nužno da vjeruje da živi bolje nego njegovi preci i kako prosječna razina materijalne udobnosti neprestano raste. Ali daleko važniji razlog za prilagodbu prošlosti jest da se očuva nepogrešivost Partije. Jednako je važno da se nikada ne smije priznati ni jedna izmjena u partijskoj dogmi i političkom savezništvu. Mijenjati mišljenje, pa čak i vlastitu politiku predstavlja priznanje slabosti. Budući da Partija ima punu vlast nad svim dokumentima i nad mozgovima svih svojih članova, slijedi da je prošlost ono što Partija odluči da jest.
Partija je u svako doba u posjedu apsolutne istine, a bjelodano je da apsolutna istina nije mogla biti drugačija prije negoli je sada. Vidjet ćemo kako vlast nad prošlošću ovisi iznad svega o uvježbavanju sjećanja. Osigurati da se svi pisani dokumenti slažu sa trenutačnom linijom samo je mehanički čin. Ali nužno sjećati se da su se događaji zbili na poželjan način. A ako je nužno preoblikovati vlastito sjećanje ili krivotvoriti pisane dokumente tada je jednako nužno i zaboraviti da je čovjek to učinio. Metoda kojom se to postiže može se naučiti kao svaka druga mentalna tehnika. To zaista većina članova Partije i nauči; ili barem svi oni koji su istodobno i dovoljno inteligentni i pravovjerni. Na starogovoru se to potpuno otvoreno zove „regulacija zbilje“. Na novozboru se zove „dvomišljenje“, premda dvomišljenje sadrži i mnogo drugih stvari. Dvomišljenje znači sposobnost da se u glavi drže dva proturječna mišljenja istodobno i da ih se istodobno prihvaća. Govoriti promišljeno laži a istodobno u njih istinski vjerovati; zaboraviti svaku činjenicu koja je postala nezgodna, a onda opet, kad bude potrebna izvući je iz zaborava koliko dugo treba. Nijekati postojanje objektivne zbilje, a istodobno izrabljivati zbilju koju niječeš-sve je to apsolutno nužno. U krajnjoj liniji, upravo uz pomoć dvomišljenja, Partija je uspjela-i možda će,koliko mi znamo, uspijevati tako još tisuće godina-zaustaviti tijek povijesti. Sve su prošle oligarhije izgubile vlast ili zato što su okoštale ili zato što su omekšale. Ili bi postale glupe ili arogantne, i nisu se znale prilagoditi promijenjenim okolnostima, pa su oborene ili su bivale liberalne i kukavički popustljive kad su morale primjenjivati silu, pa su opet oborene. Pale su, to će reći, ili zato što su bile svjesne ili zato što nisu. Uspjeh je Partije što je stvorila sustav mišljenja u kojem oba stanja mogu postojati istodobno. Nema druge intelektualne osnove na kojoj bi se mogla temeljiti trajna vladavina Partije. Ako netko hoće vladati i vladati trajno, mora biti u mogućnosti da iskorijeni osjećaj za zbilju. Jer tajna je umijeća vladanja-povezati vjeru u vlastitu nepogrešivost sa sposobnošću da se uči od prošlih pogrešaka.
Jedva je potrebno i reći kako su najrafiniraniji praktičari duplofizije, oni koji su duplofiziju izmislili i koji su svjesni kako je to golem sustav umnih obmana. U našem društvu oni koji najbolje znaju što se zbiva istodobno su oni koji najmanje vide svijet kakav jest. Općenito uzevši, što je veće shvaćanje,veća je obmana;što je tko pametniji,manje je razborit. Najjasnija ilustracija toga, jest činjenica kako je ratna histerija sve veća po intenzitetu što se čovjek više penje po društvenoj ljestvici. Oni koji prema ratu imaju približno najracionalniji stav potlačeni su narodi spornih teritorija. Za te je ljude rat naprosto trajna nevolja koja se prelijeva amo-tamo preko njihova života kao plima i oseka. Koja će strana pobijediti, njima je potpuno svejedno. Znaju da promjena gospodara znači naprosto da će raditi isti posao kao i prije, samo za nove moćnike koji će s njima postupati jednako kao stari.
Nešto privilegiraniji radnici, koje nazivamo „prolima“ , samo su na mahove svjesni rata. Kada je potrebno,njih se može natjerati u mahniti strah i mržnju, ali kad su prepušteni samima sebi oni zadugo naprosto zaborave da se rat uopće vodi. Upravo u redovima Partije, a iznad svega Uže Partije, živi istinsko ratno oduševljenje. U osvajanje svijeta najčvršće vjeruju ono koji znaju da je to nemoguće. To specifično povezivanje suprotnosti-znanja sa neznanjem,cinizma s fanatizmom-jedna je od glavnih karakteristika oceanijskog društva. Službena ideologija obiluje proturječnostima čak i kad za njih nema nikakvog praktičnog razloga. Tako na primjer Partija odbacuje i osuđuje svako načelo za koje se socijalistički pokret izvorno zalagao, a to radi upravo u ime socijalizma. Ona propovijeda prezir prema radničkoj klasi, kakvom nema primjera u prošlim stoljećima, a svoje članstvo oblači u uniforme koje su nekad bile svojstvene fizičkim radnicima i koje si usvojene s tog razloga. Oni sustavno potkopavaju obiteljsku solidarnost, a svoga vođu naziva imenom koje izravno apelira na osjećaje obiteljske vrijednosti. Čak i imena četiriju Ministarstava koja nama vladaju pokazuju besramnost u promišljenom izvrtanju činjenica. Ministarstvo mira bavi se ratom , Ministarstvo istine lažima, Ministarstvo ljubavi mučenjem, a Ministarstvo bogatstva siromaštvom. Te proturječnosti nisu slučajne, niti su posljedica običnog licemjerja:to je namjerna i promišljena upotreba duplofizije. Jer jedino se pomirenjem proturječja vlast može sadržati do u nedogled. Nema drugog načina da se prekine drevni ciklus. Ako treba zauvijek spriječiti ljudsku jednakost-ako Viši, kako smo ih nazvali, hoće trajno zadržati svoje mjesto-tada dominantno umno stanje mora biti kontrolirano bezumlje.

Znati i ne znati, biti uvjeren da govoriš potpunu istinu dok govoriš brižljivo ispletene laži, imati istodobno mišljenja koja se uzajamno poništavaju, znati da su proturječna a vjerovati u oba, upotrebljavati logiku protiv logike nijekati moral dok se istodobno na njega pozivaš, vjerovati da je demokracija nemoguća, a da je Partija čuvarica demokracije, zaboravljati sve što je potrebno zaboraviti, a onda sve to vratiti u sjećanje onog trenutka kad se to traži, da zatim opet sve spremno zaboraviš, a iznad svega, primjenjivati isti postupak na sam postupak. To je bila krajnja rafiniranost:svjesno zatomiti svijest, a onda i zaboraviti autohipnozu koju si upravo izveo.
Naposljetku će Partija objaviti da su dva i dva pet i morat ćeš vjerovati. Partija ti zapovijeda da odbaciš ono što ti svjedoče vlastite oči i uši. To je njihova krajnja, i najvažnija zapovijed. Oni griješe a on ima pravo! Mora se braniti ono što je očito, jednostavno, smiješno, istinito. Istina je istinita,drži se toga! Opipljivi svijet postoji, zakoni mu se ne mijenjaju. Kamenje je tvrdo voda je mokra,predmeti bez oslonca padaju prema središtu zemlje. Sloboda je sloboda da se kaže da su dva i dva četiri. Ako se to dopusti, sve drugo iz toga slijedi.
Upravo je grozno da je Partija uspjela uvjeriti ljude kako su puki porivi, puki osjećaji, bez ikakve važnosti u isto vrijeme lišavajući ih svake moći nad materijalnim svijetom. Kad si jednom u šakama Partije, bilo je doslovno potpuno svejedno što osjećaš i ne osjećaš, što radiš ili ne radiš. Što god se zbivalo, na kraju si nestajao i ni za tebe ni za tvoje postupke nikada se više nije čulo. Naprosto su te izvadili iz rijeke povijesti. A ipak, ljudima od prije samo dvije generacije to se ne bi činilo tako apsolutno važnim jer nisu nastojali mijenjati povijest. Njima su ravnale osobne sklonosti koje su prihvaćali bez rasprave. Važni su bili osobni odnosi; kakva potpuno bespomoćna gesta,zagrljaj, suza, riječ rečena čovjeku na samrti, mogle su imati vrijednost po sebi. Proli su, iznenada mu je palo na pamet, ostali u tom stanju. Nisu bili privrženi ni nekoj partiji, ni državi ni ideji, privrženi su bili jedni drugima. Po prvi put u životu nije prezirao prole niti mislio o njima samo kao o pukoj inertnoj snazi koja će jednog dana oživjeti i obnoviti svijet. Proli su ostali ljudi. Nisu iznutra otvrdli. Oni su se i dalje držali primitivnih emocija koje on mora ponovno učiti svjesnim naporom.
Bratstvo se ne može uništiti jer nije organizacija u običnom smislu te riječi. Ništa je ne drži na okupu osim ideje koja je neuništiva. Nikad vas neće ništa drugo podržavati, osim te ideje. Nema nikakve mogućnosti da se kakva primjetna promjena dogodi dok mi živimo. Mi smo živi mrtvaci. Jedini nam je pravi život u budućnosti. U njoj ćemo sudjelovati kao pregršt prašine i ostaci kostiju. Za sada ne možemo ništa drugo nego malo pomalo proširiti područje zdrava razuma. Ne možemo djelovati kolektivno. Možemo samo prenositi svoje znanje od pojedinca do pojedinca,od generacije na generaciju. Preostaje im samo da od usta do usta,od duha do duha prenose tajnu.
Što čovjek može, pomislio je Winston, protiv luđaka koji je inteligentniji od tebe, koji pažljivo sasluša tvoje dokaze, a onda naprosto i dalje ustraje u svom ludilu!

ima li gdje kraca verzija ovog teksta...ili ako je netko ovo procitao da preprica ukratko...kako bi mogli komentirati ovaj nadasve dugacak tekst...hvala