Zivot u drugoj kulturi neizbjezno donosi sa sobom situacije koje si nikad prije
nisi mogao zamisliti. Nekad su one zabavne i smjesne, nekad nespretne, frustrirajuce, a ponekad uzasavajuce. Ovaj put cu opisati jednu takvu koja je za mene u najmanju ruku bila
zastrasujuca.
Za Sinhala i Hindu Novu godinu u travnju (obzirom da se njihov kalendar bazira na lunarnim mjesecima, pocetak nove godine pada u to vrijeme) imali smo praznike pa se uputismo na visednevno putovanje po unutrasnjosti zemlje. Nas cilj je bio uskrsnje jutro docekati u hramu na Adamovom Vrhu (Sri Prada) - brdu koje je odrediste mnogih pripadnika budistickih i hindu vjere. Necu pisati o tome kako smo se penjali preko 3000 stepenica do vrha zajedno sa stotinama ostalih hodocasnika (iako je i to bio dozivljaj za sebe). Ono sto me se dojmilo vise dogodilo se dan prije uspona u malom selu
Dalhousie u podnozju brda koje je startno mjesta za penjanje.
Kombi apartmana gdje smo odsjeli nas je pokupio u obliznjem vecem mjestu Hattonu gdje smo stigli vlakom. Vozac nam je rekao kako imamo srece jer se upravo taj dan odvijao
festival u selu i vrlo vjerojatno cemo doci taman na vrijeme da uspijemo vidjeti vecinu dogadjaja. Nakon 30tak minuta voznje kroz jarko zelene plantaze caja, doputovali smo na ulaz u selo gdje nam je ususret dolazila
procesija ljudi. Nismo znali mnogo o tome kakav festival se odvija, ali nije to bilo nista neobicno obzirom da je u svim mjestima vladalo slavljenicko novogodisnje raspolozenje pa nismo previse ni obracali paznju.
Sve dok nismo vidjeli covjeka kako
visi na kukama s bambusovog stupca. Njegovo lice nije odavalo nikakve pokazatelje boli, a mjesta na ledjima gdje su kuke ulazile u kozu nisu imala
ni kap krvi. Obrazi su mu bili
probodeni iglama. Stupac je bio podignut na platformi na prednjem dijelu traktora i nesretnik se svakim pokretom njihao naprijed nazad. Oko njega su hodali ljudi, neki samo kao promatraci uzvikujuci rijeci podrske. Jedan je decko takodjer bio zakacen kukama i hodao, a iza njega su ga slijedili ljudi drzeci ga na uzadi. Nekoliko rascupanih zena je plesalo na kraju kolone, mahajuci glavama i tresuci
tijelo u transu. Lica su im izgledala izmuceno i cinilo se kao da prolaze kroz veliku patnju.
Vise se ne sjecam zvukova, mislim da je bilo nekakav ritmicni bubanj u pozadini i mislim da su neki ljudi pjevali i vikali, ali toliko sam bila zatecena prizorom da sam se u cudu, fokusirala samo na te probodene cudne ljude.
Bila sam uzasnuta. Nisam zeljela napustiti kombi koji je morao parkirati sa strane dok procesija ne prodje. Dvoje mojih prijatelja nisu izdrzali ni trena, iskocili su van s kamerama i nestali medju masom ljudi. Uskoro su se vratili jer je povorka dosla do kraja sela i zakrenula vracajuci se natrag. Odvezli smo se kroz uske ulice, vozeci izravno iza traktora. Drugi seljani su nam rekli da brzo ostavimo stvari u kuci i pridruzimo se u nastavku festivala u sredistu sela. Pocetni sok je nestao i
radoznalost je prevladala, pa smo pograbili fotoaparate i pomijesali se s lokalnim pucanstvom. Cinilo se da nitko nema nista protiv sto se 5 bijelih stranaca mota okolo usred njihovih vjerskih akrobacija.
Lika su skinuli s bambusa i pripremili za drugi dio obreda. Na zemlji je bila iskopana dugacka plitka jama oko 2 i po metra ispunjena
vrelim ugljenom. Ispirsani bambus-covjek je prvi presetao preko usijanog ugljena. Slijedili su ga drugi ljudi, najprije onaj kojeg su vodili na uzadi po zemlji, potom zene u transu, pa onda i „obicni” promatraci sastrane, cak i djeca i majke koje su u rukama nosile novorodjencad.
Kao i obicno, nismo bili nezamijeceni, pa su nam se ubrzo ljudi poceli smjeskati i zapitkivati sto pitanja na nespretnom engleskom odakle smo i kamo idemo. Jedna starija zena nas je uhvatila za ruke i pozvala da ju slijedimo. Ispostavilo se da je ona majka vodje sela i da nas zeli ugostiti. Usli smo u malu zemljanu kucu i sjeli u dnevnu (i jedinu) sobu. Djeca su se sjatila oko nas, mladja zena nam je donijela pice i rizu s curryem, a poglavnik je poceo pricati kako je on prvi koji je u selo donio ovu tradiciju po uzoru na
drevne Hindu rituale. Objasnio nam je kako je velika cast biti izabran za kandidata koji ce visiti na kukama i kako su ove godine imali dvojicu, ali drugi nije uspio izdrzati do kraja jer „
nije bio cistog i jakog uma”. Ispricao nam je kako tijekom rituala
nema osjecaja boli i kako se oni koji ce se podvrgnuti vjesanju na kuke moraju dugo pripremati i trenirati. Na nase upite kako to uspijevaju, zapalio je svijecu i mirisni stapic, uzeo
zihericu, nakratko zaklopio oci, i potom probio zihericom kozu na lijevom zapescu. Nakon nekoliko trenutaka bez pomicanja ijednog misica na licu, izvadio je iglu, protrljao mjesto uboda pepelom i pokazao nam je gotovo
nevidljivi trag gdje je igla usla i izasla. Mi smo u cudu buljili cas u njega, cas u njegovu ruku i potom jedni u druge.
Zlo.
Teorije psihologije boli govore o tome kako je
bol iskljucivo subjektivan osjecaj. Dozivljaj boli je slozen proces i pod jakim je utjecajem prijasnjih iskustava, trenutnog stanja, motivacije, emocija, percepcije uzroka boli i njenih posljedica i u konacnici kulture kojoj osoba pripada. Svi ovi faktori djeluju na aktivaciju zivcanog sustava i da, istina je da se moze dogoditi da osoba koja je u drugom stanju svijesti kao sto je trans uopce ne percipira nesto sto bi inace bila bol visokog intenziteta. Stanja jake emocionalne napetosti, uzbudjenja i transa utjecu na proces putovanja zivcanih impulsa kraljeznickom mozdinom prema mozgu i mogu imati analgetski ucinak. Osjecaj boli se stvara u kori velikog mozga i osoba ju moze nauciti kontrolirati. Mozak je tako prekrasna stvar, zar ne?
Pripadnici Hindu Tamilske etnicke skupine imaju rituale boli (u koje se ubrajaju i ovi vjesanja na kuke i hodanja po vatri) kao izraz
zavjeta i zrtve bogovima vec tisucama godina. Rituali su povezani sa stovanjem bozica
Mari i
Kali i glavnog boga
Shive. Prvi zapisana povijest o probadanju koze i vjesanju na kuke zabiljezena je prije oko 5 tisuca godina u ranim kulturama juzne Indije. Pripadnici ove etnicke skupine su dovedeni u Sri Lanku sredinom proslog stoljeca kao radnici na plantazama caja i sa sobom su donijeli svoje kulturu i obicaje koje su uspjeli ocuvati kroz godine. Za tamilske hinduse posebno je vazna povezanost tijela i uma, sposobnost dozivljavanja razlicitih stanja svijesti i ideja koristenja tijela kako bi se nadisla ogranicenja istog.
Ljudi se zavjetuju da ce u cast bogova koji im ispune zelju probosti meso na ledjima kukama i dati se objesiti na kraj drvenog stupca na nekoliko sati. Negdje sam procitala kako to cine kako bi dosegnuli „
stanje blazenstva” (ekstaticki trans) u kojem Velika Majka Mari zaposjeda njihovo tijelo i daruje
prosvjetljenje i
blagoslov vjerniku i njegovoj obitelji. Prinosenje vlastitog izbodenog tijela smatra se najciscim od svih darova i drzi se da u takvom stanju promijenjene svijesti osoba ima mogucnost
direktne spoznaje. Jedan od fakira koji se bavio istrazivanjem ovih rituala tvrdi kako "osoba ima pristup nepoznatim svijetovima i moze pronaci izvor bitka kroz tijelo". Ne treba ni spomenuti kako ovi pojedinci dobijaju duboko
postovanje od ostatka zajednice.
Iako su ovi rituali bili
zabranjeni tijekom britanskog kolonijalizma u Sri Lanci, cini se da su danas socijalno prihvaceni. Kasnije sam slicne povorke sretala i na ulicama Colomba – i cak u urbanim sredinama nitko na njih ne obraca posebnu paznju.
Nakon nekih sat vremena izasli smo iz kuce, uslikali nekoliko obiteljskih snimaka uz obecanje da cemo im poslati fotografije i vratili se u svoj apartman. Tijekom cijele noci selom je orila
hindu glazba s losih zvucnika dok smo mi pokusavali uhvatiti koji sat sna prije nego krenemo na nocno penjanje na Sri Pradu.
Irealnost atmosfere u Dalhousieu i paleta vlastitih emocija natjerala me je da si postavim mnoga pitanja u pokusaju razumijevanja sto se oko mene dogadja.
Jesu li ti ljudi cudni? Brutalni? Primitivni? Divlji? Mislim da se ne moze suditi iz perspektive drugacije kulture kojoj pripadamo. To je jednostavno tako i na nama je bilo da to takvim i prihvatimo i na kraju krajeva, postujemo.
Svaki drugi sud bio bio kultrocentrican i pogresan.
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.
Žensko
Muško
Nebitno
