Bombaj nije jednostavan grad za živjeti. To smo znali. Al' da nam je netko rekao da ćemo značajan dio naše svakodnevnice provesti u ratu s gradom i njegovim pravilima, dečko i ja bismo možda promislili prije nego bi došli. Pa onda možda i bolje da nismo znali. Jer mi se nekako čini da bismo sigurno odustali. Tomu je mnogo razloga u ovome gradu –
katastrofalan promet,
loša infrastruktura,
sparni dani ili
monsun koji potopi doslovno sve … No, naši problem su bili druge prirode – potraga za stanom u Bombaju. I kroz to smo iskustvo prošli pet puta u godinu i pol dana. Da – bili bismo puno sretniji da nismo, ali opet, neka iskustva su neprocijenjiva. Ovo nije. Točno nas je koštalo
dvije mjesečne stanarine svaki puta kada bismo mjenjali stanište.
Postoji nekoliko
pravila što se tiče potrage za stanom u ovom gradu. Što ih
prije prihvatiš to bolje po tebe. Boriti se protiv vjetrenjača i tako nikada nije imalo smisla.
Pravilo broj jedan kaže da ti je za ovu avanturu potreban posrednik –
broker. Broker će vjerojatno biti najljigaviji mogući lik sa naružnijim uredom ikada, koji ulijeva sve osim povjerenja u etičnost svog biznisa – ali bez njega nećeš moći. Broker će te odrapiti za najmanje jednu mjesečnu stanarinu provizije (kako tebe i tako vlasnika), ali ga trebaš jer broker posjeduje sve informacije o stanovima, kućnim savjetima, vlasnicima i dokumentima potrebnim da se stvar provede u djelo. I ne možeš im ništa.
Organizirana mafija.
Pravilo broj dva – ako si neoženjen/neudana (uključujući studenate, usidjelice, vječne neženja i nevine samce pridošlice u gradu po poslu); ako konzumiraš meso; ako imaš četvernožne ili bilo kakve ljubimce; ili si jednostavno musliman – ulaziš u kategoriju
nepoželjnih stanara i najbolje je da zaboraviš cijelu priču. Razlog tome je da svaka zgrada ima
Kućni Savjet (prijespomenute vjetrenjače) koje mora izdati dopuštenje za useljenje te ima moć zabrane svima koji se ne uklapaju u njihovu ideju “
pristojnih” ljudi.
Pravilo broj tri – prosječan stan za dvoje u dijelu grada koji bi bio relativno blizu poslovnog središta, a koji bi imao osnovnu infrastrukturu
(vodu 24 sata, cestu, trgovine špecerajem, teretanu i par restorana) će izaći oko
dvije do tri tisuće kuna mjesečno (da, dobro ste pročitali). I tu govorim o predgrađu. Centralni Bombaj će se popeti do
tri-četiri puta više. Ako bi da gleda na Arapsko more – pet-šest puta više. Neke kalkulacije kazuju da grad
godišnje potrebuje 84.000 novih stanova, a ponuda na tržištu
ne doseže više od 55.000 godišnje.
Zakon ponude i potražnje formira cijenu koja
Bombaj čini sedmim najskupljim gradom za unajmiti stan na svijetu (a i prvih šest su u Aziji, ako sad imate eurocentrične misli). Alternativa je odlazak u predgrađe pregrađa i priprema na probijanje kroz bombajski promet i
putovanje na posao po dva sata u jednom smjeru. O Arapima i njihovom moru možeš samo sanjati, osim ako se ne odlučiš na gastarbajterski posjet njihovom poluotoku kako bi si jednom ipak mogao priuštiti stanu u Bombaju.
O da, još jedan detalj –
stan za dvoje ne postoji. Najmanji stan koji ćete moći pronaći je dvosoban stan (i tu doslovno mislim stan s dvije spavaće sobe plus dnevna plus kuhinja plus 2 kupatila), zato što
Indijci ionako nikad ne žive po dvoje sami, nego su tu još svekar i svekrva, brat i njegova žena, te poneko dijete – cijela proširena obitelj kako to i doliči normama društva. To će sve reći da će najmanji stan dostupan na tržištu biti cca
100 kvadrata i bolje ti je da se unaprijed pomiriš s plaćanjem velikog polupraznog stana ako se drzneš zahtijevati privatnost. Jesam li spomenula da pored stanarine treba dati i
polog vlasniku u iznosu od najmanje
6 mjesečnih stanarina?
I tako,
ode ušteđevina. Sada nam je jasno zašto 40% ljudi u ovom gradu žive u
slamovima. Slamovi također imaju svoju cijenu i, obzirom da su ilegalne građevine, nose rizik nepredvidivog rušenja u svakom trenutku. Nema tog stambenog komada pod bombajskim suncem i smogom koji bi došao za džaba.
No, vratimo se na nas dvoje. On
Indijac s Juga, a ja istočnoeuropsko djevojče s poslovnom vizom strane kompanije za koju polupismeni brokeri nisu nikad ni čuli, kao što nikad nisu ni čuli za izmišljenu zemlju Hrvatsku. Ali sve dok im plaćamo, njima je svejedno što sam ja vjerojatno zapravo iz Ukrajine i što
svi znamo što žene Ukrajinke ispod tridesete rade u Aziji. To što je on s Juga isto ne valja, jer ne govori tečno hindi, a govori fluentno engleski, što će vjerojatno reći da je povratnik iz inozemstva i jamačno je pun para. Sve će to oni sebi nabajati i stiskati
pohlepne očice.
Prvi stan u koji smo ušli bilo je u vrijeme kada još nismo prihvatili posljednje pravilo i odlučili da smo mi pametniji od ostalog naroda i da je
dvije iljade kuna top što smo spremni dati za stanarinu. Bio je to stan u ružnoj zgradi koja je pretrpila nekoliko sezona monsuna previše i fasada se davno isprala. Hodnici su bili mrljavi od ispljuvaka duhana, stepenice strme i naravno da nije bilo lifta (što smo tek postali bolno svjesni kada je dečko slomio nogu). Bio je to stan kojeg smo vidjeli prvog i kojeg sam ja kategorično odbila. 30 još ružnijih stanova kasnije zaključih da uz koju biljku lončaricu ovaj prvi ipak prolazi. Ja sam bila
jedina strankinja u kvartu i neizbježno u centru pažnje kad god bih krenula šorom. I sve bi to bilo podnošljivo da nisu krenule
redukcije vode (kao, prošla sezona monsuna nije se baš primila), ostavivši nas na dva sata tekuće vode dnevno i šest buradi koje smo punili u ranu zoru čim otvore pipu. Pa smo se odlučili iseliti. Čim je prošao fiksni period ugovora u kojem nam je onaj spomenuti, značajni
polog bio zaključan.
Ovaj puta smo se odlučili izdvojiti paru za
luksuz tekuće vode pa smo krenuli u “
bolji” komšiluk u potragu. No, ništa nas nije moglo pripremiti na stav
Kućnih Savjeta oko našeg bračnog statusa:
“dvoje ljudi koji nisu u srodstvu ne mogu živjeti zajedno ako nisu u braku”. To je pravilo odmah pokraj onog o ne-vegeterijancima, kućnim ljubimcima i muslimanima.
Gandhijevske temeljne ljudske slobode su ugušene statutima zgrada u takozvanom najkozmopolitskijim gradu na subkontinentu.
Nakon 50 stanova koje smo pregledali, 10 brokera koje smo konzultirali, 5 propalih dogovora jer nismo mogli pokazati vjenčani list i 5 tisuća rupija više nego što planirali, napokon potpisasmo ugovor. I ovaj puta smo isto bili pametni. Rekli smo da ne želimo zaključani fiksni period na polog. Ovaj potez nam se vrlo uskoro odbio o glavu i gazda nas je
izbacio iz stana nakon 4 mjeseca pod isprikom da ga prodaje. U međuvremenu smo dočuli za
organizirani kartel vlasnika i brokera koji svakih par mjeseci mijenjaju stanare i zarađuju na ponovljenoj proviziji.
Prisjela im, dabogda.
Sad smo tek bili dvostruko mudriji. Odlučili smo kršiti sva pravila i potegnuti na Vjetrenjače. Umjesto da zovemo brokere, proširili smo riječ da tražimo stan. Uskoro je stigla dojava da je jedan stan prazan u susjednoj zgradi i da vlasnik trazi
direktan dil. Umjesto naše iskrenosti o tome kako nismo vjenčani, ovaj put smo angažirali
dečkovog tatu da sretne vlasnike i priča im o sinu i zaručnici Europljanki. Tata i vlasnik su brzo utvrdili da imaju zajedničke drugove iz vojske i dogovor je pao. Ostao je još zadnji korak –
uvjeriti Kućni Savjet. I kako se Svemir ponekad pobrine da stvari sjednu na svoje mjesto, tako se moja šefica našla u komišuluku skupa sa svojim mužem koji je imao utjecaj na Kućni savjet naše buduće zgrade. Trebalo je sat vremena diskusije, deset angažiranih ljudi, sedam različitih dokumenata i dva telefonska poziva da Kućni savjet dadne
privremeno dopuštenje za useljenje. Službeno ćemo dobiti tek kada predamo
izjavu ovjerenu od javnog bilježnika da smo zaručeni i planiramo vjenčanje. Ne radi njih, kako kažu, već radi očekivanja stanara kakvu vrstu ljudi puštaju u zgradu.
Nemojte šta zamjeriti, nije ništa osobno.
Novi stan s jedne strane gleda na prekrasan vrt, pogled kakav si mogu priušititi samo legalne obitelji s bračnim partnerima i natprosječnim primanjima. S druge strane gleda na slam gdje žive radnici koji grade novih dvadeset zgrada s vrtom u sredini. Ne smeta mi. Suosjećam sa svima koji se u ovom gradu bore za komad životnog prostora.
U konačnici će i slam postati dvadeset i prva zgrada, vjerojatno unaprijed rasprodanih stanova.
Autorica:
Katty
Pročitajte i ostale Kattyne priče iz Indije i Šri Lanke...
Skitam i pišem: Indija, Šri Lanka
330 milijuna bogova i jedna krava
Živjeti različitosti
Priča o indijskim eunusima
Pismo iz Hrvatske
Živjeti u Mumbaiju
Na usluzi, Madam!
Potapanje boga
Ceylon - Životne Lekcije
Hindu Festival iliti Objesi Me Njezno
Kad se Ashani udavala...
Kulturalno usokirana
Riža i curry
Upravljanje srilankanskim potencijalima
Tuk tukom po Colombu
Ljeto na obali Indijskog oceana
Posao u Colombu
Sri Lanka - Zemlja Kao Nijedna Druga
Ayubowan sa Sri Lanke!
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.
Žensko
Muško
Nebitno
