Dragi prijatelji, neprijatelji, bivše i sadašnji, rodjaci barba Luke i ostali, da li ste se ikada zapitali, gdje je nestao hrvatski san o
sigurnom poslu,
srednjim primanjima taman dovoljnim za pristojan život, s
kreditom za polovni automobil, eventualnim
odlaskom na more kod rodbine,
plaćanje računa na vrijeme, gdje je sve to nestalo? Tko se to drznuo zadirati u naš mir, želju za normalnim životom, bez straha za prehranjivanje četveročlane obitelji, u derutnom
podstanarskom stanu, s eventualno
jednom zaposlenom osobom? Tko je to našoj djeci oduzeo pravo na studiranje, pravo na posao, pravo na budućnost? Gdje su naše godine, gdje su naše mirovine, osigurane marljivim i napornim radom? Tko si to daje za pravo praviti nas ovcama i pastirima, uzimajući od nas i zadnju lipu za svoje luksuzne bemvee i nezasluženo velike plaće?
Dragi
političari, dok
bezbrižno sjedite u Saboru (ako ikada i sjedite) i bunite se kako vam je
preskup saborski objed, da li se zapitate kako je vašim građanima dok sa
diplomom u ruci čekaju na red u
pučkoj kuhinji, ljudima koji su vas slijepo
postavili na sadašnje
pozicije trudeći se izabrati manje zlo od postojećeg? Mislite li to na to ikada, ili samo jednom u
4 godine? Da li se zapitate zašto u Republici Hrvatskoj ima
200 bogatih obitelji i
2 000 000 gladnih ljudi? Zašto ste poslodavcima dali tolika prava naspram običnih radnika tako da nas tlače, psihički ubijaju i prijete nam otkazima do te mjere da se danas mlada žena
boji začeti dijete jer će biti otpuštena ako otvori trudničko bolovanje? Nije li vam ipak malo čudno što toliko radnika radi za minimalac? Nazire li se tu negdje
siva ekonomija? Padne li vam to ikada na pamet dok navečer skidate
Martin Arbanas odijelo i
zlatni Rolex, i liježete u
svilenu posteljinu? Proradi li vam
savjest kad vidite gladne i umorne ljude u brodogradilištima, dok se bore za svoja prava? A možete li si možda zamisliti kako je to raditi nekoliko mjeseci i ne primati plaću, dok vam draga domovina harači po ionako praznom kućnom budžetu?
Draga gospodo, a gdje je nestao
srednji stalež Republike Hrvatske? Što ste učinili s njim, s nama? Tko je
odgovoran za njegovo topljenje u masovnoj privatizaciji 90-ih godina? Zar još nitko nije za to odgovarao? Zašto nam se ruši zdravstveni sustav, nekada jedan od najboljih u Europi? Zašto svaki odlazak doktoru moramo
dodatno plaćati, iako imamo zdravstveno osiguranje i zašto liječnik opće prakse mora
odbijati pacijente, jer se ne zna koristiti s svom birokracijom koju ste mu stavili za vrat? Gospodine
Milinoviću, zašto
sustavno razboljevate ljude i lažete nam u oči? Kako bi se vi osjećali da, ne daj bože, imate bolesno dijete čija cijena lijekova
prelazi ukupne prihode kućanstva?
Draga
premijerko, da li ste ikada čuli za
Slavoniju? Zapravo, da li znate da granice RH ne završavaju u Bjelovaru, Koprivnici i Sisku? Znate, i mi bismo se rado razvijali. Da li znate da i mi u Osijeku dišemo isti zrak poput vas? Da, zvuči nevjerovatno, ali probajte jednom, na istoj smo adresi zadnjih 20-ak godina. Da li pak znate da je Osijek grad s
najvećim brojem studenata u odnosu na
broj stanovnika, sa samo 2 studentska doma? Naravno da znate, kad i u studentskom zboru imamo hadezeovu struju.
A ti, dragi moj
Osječe, što ti kažeš na ove nedaće koje su te spopale? Da li još imaš snage kriknuti nasav glas u ovom mrtvom žamoru riječi, gdje se sve svodi na 2 opcije - ili si
podoban ili si
protiv?
Dragi moj grade, u
punom sjaju, gdje su nestali svi tvoji
kontejneri u koje upadaju stari i nemoćni u
potrazi za
plastičnim bocama? Pitam te ja, gdje su? Gdje je nestao tvoj građanin, gdje su se sakrile ptice pjevice u rano proljeće, gdje je nestala sva ta zelena boja zbog koje nam uporno naplaćuju kazne za parkiranje? I, dragi moj grade, gdje je nestala
sloboda govora,
sloboda pisane riječi? Do kada će nas cenzurirati i sputavati jer smo se usudili koristiti svoj potencijal, svoju krvavo zarađenu diplomu i buniti se protiv njih?
Tekst: Hrvoje Jurić
Foto: Samir Kurtagić/ foto-arhiv 031