Praznik rada

Sindikat bez graha, ili grah bez sindikata. Sjećam se kako je to bilo prije rata, ono, cvijeće, radnici kao temelj države, cijeli tjedan se pripremalo da se ništa ne radi, plaća išla, to su bili dani.
Ne vuče me nostalgija, jer nikad nisam tako nešto uspio na svojoj koži osjetiti, a ne vrijedi me tješiti da tako nije moglo biti bar još pedeset godina, da i ja u penziju odem kao takav. Ovako, ostaje mi da se ljutim u brk, i pouzdam u sindikat da će štititi moja prava!?

 Zamisli koliko bi tek bili zaduženi, da nismo grah počeli pripremat za praznik rada, i da smo se nastavili onako "bahatiti", i "razbacivati" sa roštiljima i ražnjevima? Budeš li spao da sindikati štite tvoja prava, e onda si tek nahebo. Sindikati su u šoku. Nitko im nije javio da je radnicima u toj mjeri loše.
 Postali smo društvo izokrenutih vrijednosti, lažnih stručnjaka pravih boja, sa kupljenim diplomama ili bez diploma, koji su nas sa svojim sposobnostima odvukli na samo dno. Rad, minuli rad i iskustvo proizašlo iz tog rada, ne vrednuje se pravilno, ili se ne vrednuje uopće, te ne donosi nikakve benefite. Naprotiv, nad radnikom se vrši mikro-kontrola, i na radnim mjestima se stvara nezdrava klima straha i neizvjesnosti.

Ne mogu se oteti dojmu, da bi bili manje zaduženi, da smo ostali u tom šugavom sistemu, u kojem smo živjeli. Nekako mi se ta socijalna komponenta više sviđala, iako, ponavljam, nikad nisam imao prilike zapravo osjetiti što to zapravo znači. Usput, totalni sam antikomunist, što ne znači da mi se socijalna država ne uklapa u svjetonazor. Zar se nije moglo prijeći na neki skandinavski tip brige države za građane, a ne ovako. Ostaje veliki upitnik što su sindikalni čelnici radili proteklih 20 godina, kad se zna da su baš taj skandinavski tip izborili sindikati, građani uz njih zapravo. Zar da mislimo da su oni nešto pametniji, ili bolji? Sigurno da i tamo ima mafijaša i lopova, barem od kad su se naši odselili, ali većini nisu dopustili da preuzmu kontrolu. Sadašnja situacija i inertnost sindikata mi se gadi. Čak mislim da bi najbolje bilo povesti kampanju uskraćivanja sindikalne članarine, i to ubrzo, pa se nadam da bi to čelnike ponukalo da više vode računa o onima koji ih plaćaju i skrbe o njihovim prilično velikim primanjima. Kad ne žele rušiti nesposobnu vlast, treba rušiti njih. Mislim da je to najbolji prvi korak.

chager je napisao/la: › Ne mogu se oteti dojmu, da bi bili manje zaduženi, da smo ostali u tom šugavom sistemu, u kojem smo živjeli. Nekako mi se ta socijalna komponenta više sviđala, iako, ponavljam, nikad nisam imao prilike zapravo osjetiti što to zapravo znači. Usput, totalni sam antikomunist, što ne znači da mi se socijalna država ne uklapa u svjetonazor. Zar se nije moglo prijeći na neki skandinavski tip brige države za građane, a ne ovako. Ostaje veliki upitnik što su sindikalni čelnici radili proteklih 20 godina, kad se zna da su baš taj skandinavski tip izborili sindikati, građani uz njih zapravo. Zar da mislimo da su oni nešto pametniji, ili bolji? Sigurno da i tamo ima mafijaša i lopova, barem od kad su se naši odselili, ali većini nisu dopustili da preuzmu kontrolu. Sadašnja situacija i inertnost sindikata mi se gadi. Čak mislim da bi najbolje bilo povesti kampanju uskraćivanja sindikalne članarine, i to ubrzo, pa se nadam da bi to čelnike ponukalo da više vode računa o onima koji ih plaćaju i skrbe o njihovim prilično velikim primanjima. Kad ne žele rušiti nesposobnu vlast, treba rušiti njih. Mislim da je to najbolji prvi korak.

Teško je govoriti o tome što bi bilo kad bi bilo. No činjenica je da je u onom društvu bilo manje nasilja, kriminala i sličnih sranja. Jednako tako je činjenica da je država bila puno zatvorenija za proizvode iz inozemstva, tj. živjelo se pod nekom vrstom autoembarga nametnutom od strane države i za bolje se nije znalo. Štitila se vlastita proizvodnja ma kako proizvodi loši i nekvalitetni bili. Država je bila daleko socijalno osjetljivija i za četrdesetak godina postojanja se nije enormno zadužila (barem po današnjim mjerilima).
Današnji su sindikati manje-više kao i ostatak ekipe na položajima podložni korupciji i kriminalu, te na njih ne treba trošiti riječi.

Uvijek možemo pronaći razlog zašto se neki posao ne treba baš danas odraditi. To nam je u genima, "što možeš sutra, nemoj danas".
Sindikati su čimbenik na društvenoj sceni. Trebali bi biti. Tražiti njihovu aboliciju, i svrstavati ih u dio društva koji je srastao sa tumorom korupcije je alibi za ne činjenje. Oko 30% zaposlenih članovi su sindikata. Od članarina se financiraju sindikalne aktivnosti, plaće čelnika, nekretnine, pa i sve ono što je jučer spominjao Vilim Ribić, jedan od čelnika.
Treba postati jasno, da prosječan građanin RH nema 13 tisuća kuna plaćice, da nema mogućnost korištenja službenog automobila, kartica, mobitela, PR, i tko zna čega sve ne. Od takvih ljudi, ako već sve imaju, radnik koji plaća članarinu, očekuje artikulaciju onoga što većinu članova pati, u ovom slučaju je golema disproporcija i neodrživost ovakvog stanja. Ako sindikati nisu reagirali do sada, može nam biti jasno zašto nisu. Sit gladnome ne vjeruje, a ponajprije se to vidi kod sindikata. Stvorena je paralelna linija kontrole radnika, koje se vodi doslovno kao ovce u provaliju. Ništa i nitko ne može biti opravdanje za ne činjenje sindikata u ovakvo krizno vrijeme, pa čak ni tobožnja izborna godina. Ako sindikati nemaju cilj oko kojeg će se okupiti članstvo, onda ili ne štima u glavi vođa ili ne štima kod članstva, netko je tu lud. Ako primijenimo logiku, lakše je promijeniti trenera nego momčad, zar ne? I momčad se može, ali treba vremena kojeg nemamo baš puno.