Bolje ideje za potrošiti 43 000 000 kuna naši političari se sigurno nisu mogli dosjetiti. Poput nazovi džokera "naručili" su dolazak
Svetog Oca, baš par mjeseci prije izbora. Koja slučajnost. Kako to i biva, papa je dočekan poput svake
važne osobe koja dolazi u našu zemlju, doduše, možda malo svečanije, ipak je neka vrsta popa. Oko samog njegovog dolaska stvorila se tolika halabuka kakvu preko Facebook-a nije uspio pokrenuti niti sam
Pernar. Sjećate ga se?
U tih 48 sati zaboravili smo da nam je struja i dalje skupa, cijena namirnica svakodnevno raste, rasprodaju se državne firme, očevi nam gube poslove, a
lopovi su i dalje
na vlasti. Siguran sam da ne postoji građanin koji se nije pitao koliko će nas dolazak pape Benedikta XVI. koštati. Zapravo, cijena je tu najmanji problem, ali ju svakako plaćamo mi,
porezni obveznici, kroz više ni sam ne znam koje načine s kojima se svakodnevno borimo.
U nekoliko desetaka sati pretvorili smo se u Big Brothera i s nestrpljenjem čekali kada će završiti ceremonija kako bismo u ispovjedaonicu pozvali drage nam političare, nominirali ih, a nekima čak dali i imunitet. Ipak smo katoličko društvo, neki od nas stvarno vjeruju da nas je papa posjetio zato jer nas voli. Njegov posjet budno će pratiti gotovo svi ukućani preko
televizije koja će prokleto
trljati ruke zbog gledanosti, a roditelji neće prebacivati programe čak ni u pauzi kad su reklame, da slučajno ne bi propustili kako se papa rukovao s Thompsonom. Možda Marko i papa budu i zapjevali. Sva sreća da je kvalifikacijska utakmica Hrvatske i Gruzije odigrana dan prije, inače bismo ju gledati na bosanskoj televiziji. Oni koji su pak malo bogatiji i veći vjernici od ostalih, otići će organizirano autobusima u Zagreb kako bi osjetili punu snagu vjere u istinu i život. Vratit će se puni dojmova, a neki će i samostalno održati svoju misu.
Gotovo ne postoji
portal na kojem dolazak pape nije vijest stavljena na
naslovnu stranicu, kroz nekoliko najposjećenijih članaka s najviše klikova, tik do reklame kako uštedjeti svoje novce. Jednostavno, nemojmo davati milostinju, lukno i sve ostale izdatke koje Crkva traži od nas, ionako će nas sada opustošiti za popriličnu svotu.
Naravno da vama, dragim vjernicima, beskičmenjacima i slijepim zanesenjacima u religiju koja njeguje iste običaje kao i barem 10 drugih religija nije bitno što se s tim
novcem mogao napraviti novi dom za nezbrinutu djecu, kilometri autoceste, nova postrojenja za proizvodnju, zaposliti mladi ljudi koji s fakultetskom diplomom godinama sjede na birou ili, još bolje, po cijele dane rade kod arogantnih Dalmatinaca za 4000 kuna. Kad je vjera u pitanju, idete do te mjere da ste spremni svojoj djeci uzeti iz usta, ne kupiti im nove tenisice i štedjeti na hrani kako biste pozlatili popovima hramove i kupili im nove automobile. Kako biste se dokazali kao veliki vjernici, pogotovo ovi sa sela, nedjeljom se natječete tko će dati veći prilog Crkvi, što pop s lakomim osmijehom na kraju mise pročita pred okupljenim ovcama, a tu i tamo zaboravi pribilježiti, pa trag novca misteriozno nestaje.
Možda me najviše boli to što ćete vi, moji dragi sugrađani, dolazak pape pribilježiti kao uspjeh ovom cirkusu od
vladavine koalicijske vlade, pa se s pravom moram bojati da postoji mogućnost da vam zamažu oči i ponovno na izborima glasate za njih. Znate na koga mislim. Olako postoji mogućnost da papi slučajno izleti
nemojte crveno ili da zapjeva s Thompsonom
nemoj ići lijevo... Kakva bi samo strka nakon toga nastala. Vrlo vjerovatno bi Thompson dobio zeleno svjetlo za koncert u Puli.
Jeste li svjesni da se u ta dva dana za sigurnost jednog zapravo nepoznatog čovjeka brine toliko policajaca i specijalaca da bismo mogli organizirati europsko prvenstvo u malom nogometu? Zašto se, recimo, toliko policajaca ne okupi kad osuđivani nasilni muž premlati ženu, prije nego ona završi 2 metra pod zemljom ili kad tatin sin pregazi 2 maloljetnice automobilom za koji nije imao vozačku dozvolu?
A da ste se na tih 48 sati odlučili potpuno posvetiti svojim voljenima, bližnjima koji su tu samo i zbog vas, trpe vaše prohtjeve, brinu se za vaše zdravlje, tuguju i raduju se skupa s vama, život bi vam bio kud i kamo sretniji i ispunjeniji. Dok vi trčite u Crkvu i ližete popovima noge, pravi ispit vjere nalazi se unutar vaše obitelji. Da ste se na tih 48 sati odlučili pomoći onima koji nemaju svoje roditelje, djeci bez krova nad glavom, prihvatili ih u svoju zajednicu, pa da i oni barem na kratko osjete toplinu doma koja im je sebično uskraćena, koliko biste tada bili bliže Bogu? Zašto niste u sve te autobuse posjeli djecu koja nikada nisu vidjela more i priuštili im nešto što bi u njima izazvalo divljenje i pamćenje do kraja života? Koliko biste tek onda bili bliže Bogu? Ali ne, bitno je pokazati se vjernikom, bacati novce u vjetar, sjediti u prvom redu klecala i
kupovati ulaznicu za Raj.
Tekst: Hrvoje Jurić
Foto: Glas Slavonije/foto-arhiv 031