U mojoj glavi
dečko upozna curu, oni furaju, prekinu – i tako preko nekoliko krugova pokušaja i pogrešaka dok se napokon, nakon duljeg vremena zajedničkog života -
par odluči vjenčati. Obitelji su uglavnom sretne da je dijete odraslo i napokon se odlučilo skrasiti.
U Indiji, dečko upozna curu – nakon što su se
njegovi roditelji i tetke (indijske tetke su slavni posrednici u sklapanju brakova)
pomno raspitali kod prijatelja i rođaka o prikladnim djevojkama u dobi za ženidbu;
profiltrirali bitne osobine kao što su kasta, jezik, vjera, način prehrane, akademska naobrazba, imovinski status te nagovorili sina da dođe vidjeti djevojku. Sin nekako nikad nije spreman za ženidbu, al za razliku od hrvatskih sinova, indijski
nema puno izbora kad ga tetke dohvate sa listom djevojaka spremnih na upoznavanje. Prije nego se “djeca” sretnu, roditelji će kontaktirati djevojčine da se dvije obitelji usuglase o ovom potencijalnom braku. Nakon toga još samo jedna sitnica – budući mladoženja i mlada se trebaju
sresti i svidjeti jedno drugom.
I
u bolivudskim filmovima to obično izgleda ovako: mama, tata, sin i mlađi brat i sestra, svi redom u svojoj najboljoj odjeći, se pojave na pragu nevjestine kuće.
Budući punac i punica već su spremni, sa svježe počišćenom kućom, presvučenim jastucima na kauču i kuharicom koja prži tople zalogaje u kuhinji.
Buduća mlada je u svojoj sobi, strepeći spremna da se pokaže na poziv roditelja.
Budući mladoženja je poslovično nezainteresiran i pomao iritiran. Nakon čavrljanja o svim nebitnim stvarima, roditelji će napokon zaključiti da je vrijeme da se djeca upoznaju, i buduća mlada će se ukazati poslužujući čaj
u svom najboljem sariju, čedno odjevena tako da joj je cijela glava i pola lica prekriveno. Djevojčina majka će spomenuti kako je mlada svojim rukama umijesila pržence i kako je kuhanje samo jedna od njenih
brojnih kućanskih vrlina. Uslijedit će trenuci nelagode u kojima će svi pričati osim budućeg para i onda će netko spomenuti da je vrijeme da dečko i djevojka popričaju nasamo. Par će otići
u susjednu sobu i ostaviti širom otvorena vrata tako da ih roditelji mogu vidjeti i neopaženo
prisluškivati. Ovo dvoje će razmijeniti par nespretnih rečenica o vremenu, u koju su školu išli i što sada rade. I to je to. Obitelji će se rastati i u roku nekoliko dana roditelji će ponovno doći u kontakt s
konačnom odlukom.
Nakon što su se obje obitelji usuglasile da prihvaćaju budućeg zeta i snahu, još nekoliko stvari će se trebati raspraviti – ako je
miraz tradicija u njihovoj zajednici, mladoženjini roditelji će se naizvoljevati materijalnih stvari koje očekuju kao miraz (od
auta preko
veš-mašine do
zlata i
poklona za rođake na vjenčanju). Nakon što mladenkina strana prihvati sve uvjete još će se konzultirati
astrolog koji će potvrditi kompatibilnost para i odrediti najbolji datum i vrijeme za vjenčanje. Do toga dana, mladom paru će biti dopušteno da komuniciraju telefonom ili da se sastaju uz nadzor starijih rođaka.
I unatoč mom i bolivudskom karikiranju, u suštini stvari se doista tako odvijaju – iako će detalji ovisiti o
zajednici iz koje obitelji potječu. Što god da je rečeno o Indiji uvijek se treba razmatrati u kontekstu regije, zajednice i socioekonomskog položaja, obzirom da je ova zemlja toliko raznolika s
brojnim slojevima društva. I dok sam ja mislila da su ugovoreni brakovi danas još samo stvarnost u bolivudskim filmovima i ruralnim sredinama, nemalo sam se iznenadila kada sam pobrojala ljude na poslu (dakle, visokoobrazovana sredina iz različitih dijelova Indije) i shvatila da je i danas
polovina njih, uključujući i moje vršnjake, u ugovorenom braku.
Koliko je meni njihov način
naopak, utoliko je njima
skandalozan moj životni stil gdje dečko i ja živimo
nevjenčani i međukulturalni. Bez obzira koliko ja puta njih ispravila, kolege sa posla mog dečka uvijek zovu mojim mužem, zaručnikom ili ponekad čak “partnerom” (valjda u nedostatku bolje riječi). Štogod.
Nego da se vratimo na temu
ljubavi. Kolega, koji je u sretno ugovorenom braku pet godina, je odgovorio: “Da, da, naravno da volim svoju ženu. Ljubav dolazi nakon vjenčanja, i kroz godine u braku, naučite voljeti jedno drugo.” Sve su skužili! Nije ni čudo da ih je 1.2 milijarde i da je
stopa razvoda među najnižima u svijetu (1 od 100 brakova u Indiji će završiti razvodom)!
Ipak,
stvarnost nije tako idilična. Obzirom da je brak dogovor između dvije obitelji i obzirom da će u većini obitelji mladenka doći živjeti s mladoženjenim roditeljima,
razvod zapravo nikad ni nije opcija. Nerijetko filmovi pričaju o ženi koja je pobjegla od maltretiranja muževe obitelji samo da bi našla zatvorena vrata svojih roditelja. Na stranu filmska drama – u stvarnom životu često čujem priče kako žene ostaju u nesretnom braku jer njihova zajednica ne tolerira razvod.
Opet da
postavimo stvari u kontekst kako bismo pokušali razumijeti indijsku kulturu: zaboravimo sada ruralne, tradicionalne i patrijahalne zajednice. Hajdemo pričati o našim vršnjacima, sličnog socioekonomskog statusa, našim indjskim ekvivalentima (ono -
“ovakvi bi i mi bili da smo se tu rodili”). Postoji mogućnost da je indijska verzija nas išla u školu koja je bila posebna za dječake ili djevojčice, ili čak ako je bio mješani razred, dečki su sjedili na jednoj strani, djevojčice na drugoj. Mene je, kad mi je bilo osam godina, razrednica razmjestila tako da sjedimo dečko-djevojčica kako bi poboljšala komunikaciju u razredu. Odrastajući indijska verzija nas je čula savjete “ne gledaj muškarce u oči, ne odgovaraj na dobacivanja stranaca, ne hodaj sama na ulici po mraku, obuci se prikladno, pokrij sve obline maramom”. Mi smo u svojim tinejdžerskim godinama nosili minike i trudili se da nam guza dobro izgleda u levisicama. I ako bi tkogod što dobacio, natjecali smo se koja će ga prva “ugasiti”. Indijski tinejdžeri će možda imati pokoju srednjoškolsku zabranjenu ljubav, ali će uvijek imati na umu da će se naposlijetku skrasiti s nekim koga njihova obitelj odobrava. Rijetko će koji Indijac dovesti kući djevojku koju je upoznao u disku ili na tulumu. Indijska verzija vas će u svakom trenutku biti spremna
žrtvovati vlastitu sreću za ono što obitelj drži dobrim izborom. Nas su uvijek učili da si u životu uspješan ako si neovisan i ustrajan u svojim vlastitim odlukama. Već na temelju ovoga možemo zaključiti da smo mi i naša imaginarna indijska verzija već
odrastanjem potpuno drugačije društveno uvjetovani u svojim životnim izborima.
I opet –
nema točnog ili pogrešnog načina, samo različite verzije kako ljudi iz različitih kultura pristupaju različitim životnim fazama. I dok je u Hrvatskoj brak bez ljubavi moralno neprihvatljiv, na drugom kraju svijeta postoje zemlje u kojima se drži da
ljubav dolazi - tek nakon braka.
*slika je preuzeta s postera bolivudskog filma "Tanu Weds Manu"
Autorica:
Katty
Pročitajte i ostale Kattyne priče iz Indije i Šri Lanke...
Skitam i pišem: Indija, Šri Lanka
-> U potrazi za stanom u Bombaju
-> 330 milijuna bogova i jedna krava
-> Živjeti različitosti
-> Priča o indijskim eunusima
-> Pismo iz Hrvatske
-> Živjeti u Mumbaiju
-> Na usluzi, Madam!
-> Potapanje boga
-> Ceylon - Životne Lekcije
-> Hindu Festival iliti Objesi Me Njezno
-> Kad se Ashani udavala...
-> Kulturalno usokirana
-> Riža i curry
-> Upravljanje srilankanskim potencijalima
-> Tuk tukom po Colombu
-> Ljeto na obali Indijskog oceana
-> Posao u Colombu
-> Sri Lanka - Zemlja Kao Nijedna Druga
-> Ayubowan sa Sri Lanke!
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.
Žensko
Nebitno
