Što zapravo znači „raditi na sebi“ - evolucija, osobna potreba svakoga od nas ili samo trend?
S obzirom da je danas jako popularno reći
„Radim na sebi“ (treniram tijelo, bavim se jogom, dišem i meditiram, joggiram, odlazim na wellness s 5 zvjezdica....), htjela bih dati svoj osvrt na temu.
Mediji su puni raznih
savjeta kako živjeti i što učiniti za savršen život. Sve je šira lepeza tehnika
samopomoći koje se nude na tržištu i često nam razni ljudi kucaju na vrata obećavajući da će nam upravo od njihovih tretmana
svi problemi nestati.
Ključna riječ je SVI. Ne postoje supermeni i superprinceze. Ne postoji tehnika, metoda, tretman ili oblik terapije koja će riješiti sve probleme. Ako vam to obećavaju, budite
skeptični. I pitajte se koliko godina imate u tom trenutku dok bi rado povjerovali da će netko drugi preuzeti odgovornost za vaš život?!
Problemi su tu da bismo iz njih
učili o sebi. Oni će uvijek biti tu. Pitanje je samo hoće li nas problem usisati u sebe ili ćemo uspjeti ostati promatrači i osjećati se spokojno i sigurno i ako problem postoji.
Možda ću spomenuti neke tehnike i metode koje možete pronaći na webu, ali neću
objašnjavati ni reklamirati nijednu, jer mislim da svaka tehnika može pomoći i svaka je metoda
dobra za nešto i u određenom stupnju razvoja svijesti.
Nekada davno našla sam se na
radionici preporađanja kod osobe koja mi nije znala dati podršku na pravi način. Vodio je preporađanje na način da je nas petnaestero uveo u
tehnike disanja koje nisu
nimalo bezazlene. Podigle su mi se potisnute emocije za koje nisam bila pripremljena i iz tog iskustva dobila sam samo
retraumatizaciju i još dublje potiskivanje. Tada mi ta tehnika nije odgovarala. Danas mi je tehnika preporađanja
izazov i zahvalna sam svojim učiteljima koji su bili dovoljno zreli i imali dovoljno prorađen ego da me mogu podržati i naučiti me kako se nositi sa silinom potisnutih emocija kad isplivaju van uslijed svjesnog disanja.
Za mene, rad na sebi uključuje
svakodnevno svjesno promatranje vanjske dinamike događaja (npr.konfliktne situacije između mene i nekoga iz moje okoline ili problema koji mi se u životu ponavlja)
i unutrašnje osobne dinamike osjećaja (zato sto sam imala konfliktnu situaciju s nekim iz moje okoline, osjećam se krivo, uznemireno, rastreseno i sl.; ako mi se ponovio problem, npr. nanesena mi je nepravda, osjećam se ljuto i bespomoćno) te njihovo
svjesno povezivanje.
Izvanjski događaji u nama izazivaju
određene osjećaje. Kada pogledamo u te osjećaje i kada promotrimo kakva se potreba nalazi ispod tih osjećaja, onda možemo preuzeti odgovornost i zadovoljiti vlastite potrebe, a samim time dovršiti ono što je ostalo nedovršeno i što je privuklo takvu situaciju izvana.
Vjerujem u
zakon privlačnosti koji govori da sami kreiramo stvarnost u kojoj živimo i vjerujem da možemo utjecati na vanjštinu ako promijenimo unutrašnjost. Put do toga nije lagan i nije brz. I jasno se sjećam dana kad me je moj terapeut pitao: „ Što osjećaš sada?“, a meni je trebalo pola sata da uopće imenujem vlastite osjećaje, o svijesti o potrebama da i ne govorim (u to doba nije ni postojala!!!). Karikiram, ali otprilike ovako je izgledala moja svijest o potrebama: „Ništa ja ne trebam. Ja sam ok. Malo me muči tu par sitnica, ali sve je to pod kontrolom. Riješit ću ja to već nekako.“.
Najbolji savjet koji sam tada dobila, a vezano je za rad na sebi, bio je:
„Osluhni svoje tijelo. Osluhni želudac, srce, grudni koš. Oni će ti reći što je pravo, a što krivo. Ako imaš kontakt sa svojim tijelom, imaš sve tehnike i sve blago ovog svijeta. Imaš sebe.“.
I, znate li što je
želudac pričao kad sam izgovarala rečenice:
„Ništa ja ne trebam. Ja sam ok. Malo me muči tu par sitnica, ali sve je to pod kontrolom. Riješit ću ja to već nekako.“? Želudac je bio u grču, a trapez i ramena napeti i tvrdi kao kamen! Moje tijelo je govorilo da nije ok, da ga je strah i da treba podršku.
Problem je to što nas nitko nikad nije učio kako se
osluškuje vlastito tijelo. Učili su nas kako da budemo pristojni i kako da zadovoljimo učiteljicu u školi, ali nas nisu učili kako da budemo u skladu sa svojim osjećajima i potrebama i kako da zadovoljimo sebe. To je škola koja nam nedostaje da bi bili sretni. Iluzija je da možemo biti zadovoljni ako nam potrebe nisu zadovoljene.
Kako da zadovoljimo potrebe ako ne slušamo sebe?
Imam
klijenticu koja je dobar primjer toga. Nazvat ću je
Sanja (iako joj to nije pravo ime). Sanja je na terapije počela dolaziti jer
nikad nema vremena za sebe. Radila je jako odgovoran posao i uvijek se osjećala razvučeno između obaveza vezanih za posao, dom i kućanske poslove, djecu i njihove potrebe, muža i njegove potrebe za kontaktom i seksom, bolesnih roditelja čija je skrb pala na njena pleća. O prostoru mira i tišine samo je maštala.
Izvana je sve izgledalo
savršeno dobro, ali iznutra je bilo
puno nezadovoljstva. Onda je završila razne tečajeve koji su obećavali mir i unutarnje ispunjenje, ali i oni su zahtijevali redovito prakticiranje koje si ona jednostavno nije znala dati.
Sanja se
borila sa životom umjesto da ga je živjela. Borba sa životom je postala jedino što je znala.
Kad sam joj rekla da sada ništa
ne mora i da možemo samo
biti, isprva je bila u šoku. Stvarno? Pa kako? Onda se nećkala, a kad sam ju ohrabrila da proba desilo se nešto što joj je bilo poznato od prije. Osjećala se jako
uznemireno, jer se bojala da će joj “propasti terapija“ i da neće izvući ništa korisno za sebe.
I tad se pojavila rečenica: „Ne smijem
dangubiti, moram biti korisna“. Briznula je u
plač i kroz plač progovorila: „Najviše sam mrzila mamu kad nije imala vremena za nas i to što joj je sve bilo važnije od igranja s nama. Sve je moralo biti korisno! Sve je moralo imati neki cilj! Uvijek sam morala biti pametna i organizirana! Čak je i igranje moralo imati svrhu!“. Plač je sad već bio pomiješan s
bijesom koji je počela prazniti pokretima tijela.
Znala sam da se ispod ovog potisnutog bijesa mora nalaziti
potreba, pa sam ju usmjeravala da sve isprazni i pitala ju što je zapravo trebala od mame? I kad je izgovarala i ponovo se povezala s čežnjom ponudila sam joj jastuk koji je predstavljao mamu kakvu je trebala, a ona je prigrlila „mamu-jastuk“ i gorko zaplakala stišćući jastuk k sebi.
Kad je plač prošao, ostao je samo
mir i opuštenost. Mir i opuštenost kakvu je oduvijek priželjkivala. Mir i opuštenost iz kojeg je sve bilo dovoljno upravo takvo kakvo jest. Mir iz kojeg je mogla pronaći vremena za svoje potrebe. Mir iz kojeg se može, a ne mora. I kroz cijeli proces ju je vodilo vlastito tijelo!
Tijelo zna! Tijelo je pametno. Tijelo samo sebe iscjeljuje, ako mu to dopustite i podržite ga na tom putu. Ako ste napeti, uzmite reket i udarite 30 puta u madrac i provjerite što se desilo. Ako ste ljuti, izrazite ljutnju cijelim tijelom. Ako ste tužni, dopustite si suze. Ako ste potrebiti, tražite... Slušajte svoje tijelo, volite svoje tijelo i ne dopustite nikome da omalovažava njegovu važnost.
S ljubavlju... Gorana
prof. Gorana Radetić
Voditeljica
Centra Osobne Moći
Tjelesno orijentirani terapeut za dušu i tijelo
Gorana je rođena 1977. u Zagrebu, diplomirala na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, usmjerenje kineziterapija. Još za vrijeme fakulteta sudjeluje na brojnim Reebok Body art konvencijama, prolazi kroz 8 stupnjeva joge u svakodnevnom životu i sudjeluje na instruktorskim seminarima, 20tak radionica makrobiotičkog kuhanja te radionica eko uzgoja voća i povrća. Nakon fakulteta upisuje Snowlion školu četverogodišnji studij integrativno psiho-spiritualne terapije te nakon završetka studija počinje raditi kao tjelesno orijentirani terapeut za dušu i psihu i postaje dio učiteljskog tima u Snowlion školi. Trenutno polaznica treće godine CIL trening studija za kliničku psihologiju i duhovnost.
Pokretačica i utemeljiteljica Kinezi mix programa, osnivačica udruge Intuita koja se bavi promicanjem cjelovitog razvoja čovjeka i zdravije kulture življenja.
Trenutno radi kao instruktorica joge, trenerica kinezi mixa, body tonea i core vježbi (bioenergetske vježbe po Lowenu) te kao tjelesno orjentirani terapeut za dušu, psihu i tijelo u
Centru Osobne Moći u Osijeku, Zadarska 10, Osijek.
Nebitno
