„Daj mi 10 rupija“, rekla mi je, dok je moja rikša stajala na semaforu. Već imam izgrađen stav kako se nosim s prosjacima koji operiraju po velikim križanjima. Automatski sam stisnula svoju torbu i provjerila reakciju vozača u retrovizoru. Kao i uvijek,
rikshawalla je previše zabavljen cjelokupnom situacijom da bi mi bio spreman pomoći u obrani od napada na moj zapadnjački novčanik.
„Nemam“, lažem ja. Stajala je preda mnom, uredno zamotana u sari. Samo pomnim promatranjem crta njenog lica može se primjetiti da je
ona nekada bila on. „Nema veze. Lijepa si. Kako se zoveš?“. I tu ja, manirom polaskane tinejdžerke, popravim razbarušenu kosu od vožnje u rikši i nasmiješim se. Rekli su mi da
hijre nikada ne napadaju žene, zato što im se dive i žele biti kao one. Ovo je bilo prvi puta da sam sama susrela sa jednom. Bijela strankinja koja nije u zatvorenom blindiranom autu mora je bila i nesvakidašnja scena za nju. „Odakle si?“ pita me dok se ja bavim pomišlju bih li potegla mobitel i na brzinu ju uslikala. Znam da joj to ne bi smetalo, možda bi joj čak i polaskalo.
„Moje ime je Divya. Dobro, moram ići dalje, bye!“, rekla je Divya. I minutu nakon nje, druga je hijra pomolila glavu u moju rikšu. I prije sam bila primjetila da
uvijek dolaze u grupi. „Već sam razgovarala s Divyom, nemam ništa“, uporno se ja držim svoje obrane. I ova mi se hijra samo nasmješila i odmahnula. Upalilo se zeleno, rikša je krenula, a mene je obuzeo
osjećaj olakšanja pomiješan sa trunkom žaljenja što nisam zamijenila 10 rupija za kakvu priču ili fotografiju.
„Vi zapadnjaci ste uvijek fascirani pojavama na koje mi ne samo da ne obraćamo pažnju, nego bi nam dapače bilo sasvim u redu da uopće nestanu.“, rekao je kolega s posla. „Hijre su dio onog drugog svijeta ovoga grada, zajedno sa svim beskućnicima i ostalim vrstama prosjaka. Znaš da su tamo i možeš ih vidjeti na svakom uglu.
Ali ne želiš razmišljati o njima i njihovom životu. Uostalom, zašto bi? Nisam siguran da razumijem tvoje zanimanje za ove ljude.„ I takav je otprilike bio stav većine ljude s kojima sam razgovarala.
Hijra u prijevodu doslovno znači
„ni muško ni žensko“ i u Indiji se koristi kao naziv za pripadnike supkulture, koju bismo mi na Zapadu najbliže opisali
transgenderistima, uvijek isključivo
muškaraca koji preuzimaju rodni identitet i socijalnu ulogu žene u društvu.
Izgledom, hijre će se odijevati u tradicionalnu
žensku odjeću (sarije). Međutim, kažu da se većina hijra
ne osjeća niti muškarcima niti ženama. I uvijek iznova, Indija me je uspjela zbuniti svojim poretkom stvari i poraziti moj zapadnjački referentni okvir poimanja svijeta.
Hijre su jednostavno – hijre.
Ovaj socijalni fenomen ima svoje korijene u povijesti –
eunusi su imali funkciju
čuvara harema na mogulskim dvorovima i bili su osobe od povjerenja kraljice i kralja. Obzirom da su bili
kastrirani i kao takvi, nisu prijetili ugrožavanju pripadnica harema, eunusi su često bili
prenositelji poruka između ženskih i muških odaja na dvoru. Nerijetko su
uživali visoki društveni položaj i bili bogato nagrađivani za svoje usluge. Drugi izvori govore da su hijre bile izvrsni
kuhari i dadilje u kućama plemstva u centralnoj Indiji. Vladari bi im često poklanjali zemlju na kojima su gradili svoje kuće i živjeli u „obiteljskim“ zajednicama. Svaka takva zajednica je imala svoga vođu,
„guru“, koji je odgajao svoje učenike te posjedovao "svoj" teritorij - dio grada na kojem bi prosila samo njegova obitelj hijri.
Kroz povijest eunusi su imali
promjenjiv položaj u društvu,
od dobrog omena ako bi obitelj držala eunuha kao pomoć u kući prije nekoliko stoljeća
do prostitucije i prošenja na ulicama danas. Neki autori istraživanja o hijrama ih čak nazivaju
„starom društvenom institucijom koja je nadživjela svoju svrhu“. I koliko god su eunusi i njihova uloga tabu u indijskom društvu, neprijeporno su dio indijske povijesti i sadašnjosti. Procjene broja ovih pojedinaca danas se kreću
između 50 tisuća do cijelog milijuna. Jedan od razloga ovog nespretnog raspona je i činjenica da
ne postoji sistematizirani način popisivanja eunuha. Tek je krajem prošle godine izborna komisija u Delhiju uvela treću kategoriju spola na glasačkim listićima – Muško, Žensko i
Ostali - konačno
službeno priznajući identitet eunuha kao takvih.
Ironično, iako same hijre nikada neće imati priliku za potomke, ili moža upravo zbog toga, u Indiji se hijre smatraju
znakom plodnosti. Često će se pojaviti na
proslavama vjenčanja ili će doći da
blagoslove novorođenče. Uvijek
nepozvani, ali
nepogrešivo informirani o tome gdje je vjenčanje ili koja je žena trudna, doći će plesati, svirati i pjevati za novce. Smatra se da hijre, zbog svoje akumulirane seksualne energije,
imaju moć blagoslova ili kletve (u slučaju da domaćin ne odriješi kesu).
A kako same hijre obnavljaju svoju zajednicu? Kruže glasine o hijrama koje su
otimale mušku djecu lijepih crta lica, kastrirali ih u pubertetu i učili ih plesati i pjevati. Drugi izvori govore o roditeljima koji primjete da se njihov sin ponaša kao djevojčica te ga
predaju hijrama. Svjedočanstva hijra nerijetko počinju s disfunkcionalnom obiteljskom pozadinom s jedne strane i toplim prihvaćanjem eunuha s druge, te konačnim
bijegom od obitelji u pubertetskim godinama.
Sljedeći tabu u cijeloj ovoj zabranjenoj temi je svakako
kastracija. Priče kažu da je kastracija
dio inicijacije novog člana u zajednicu hijra koja se događa tek nakon što je određeno vrijeme prošlo u kojem kandidat se oblačio i živio kao žena. I u ovoj priči nema mjesta modernim bolnicama i operacijama promjene spole. Navodno se to obavljalo
jednim potezom noža kojim su odstranjene muške genitalije. „Pacijentu“ je umetnuta cjevčica u uretru kako bi mogao mokriti i pušten je da krvari kako bi „loša, muška“ krv napustila tijelo. Oporavak traje 40 dana i u tom vremenu, pacijent ne smije jesti začinjenu hranu niti se upuštati u bilo kakve seksualne aktivnosti. Nerijetko bi kandidati
umirali radi infekcije. Kastrirane hijre će izgubiti dlakavost, dobiti veću količinu masnih stanica u tijelu, zaokružiti bokove, grudi se povećati, a crte lica će postati „mekše“. Ukratko –
više će sličiti ženama. Jedino činom kastracije, hijre postaju "prave hijre" i poprimaju svoje moći blagoslova.
„
Znaš, ja im uvijek dam novce.“, priča mi moja kolegica Lydia. „Imam jednog eunuha kojeg vidim svaki dan na istom križanju na mom putu do ureda.
Nisu oni krivi što su rođeni takvi. Ovo društvo ih ne prihvaća i oni su, kao takvi,
izopćeni. Njima je
nemoguće dobiti obrazovanje ili posao. Kao takvi,
prisiljeni su na prošenje i prostituciju. Zato, ja mom eunuhu uvijek dam 10 rupija kada ga vidim. Meni tih 10 rupija neće nedostajati, dok on nema moj luksuz izbora. Ja mu dam novčanicu, a on me blagoslovi, i svatko ode za svojom sudbinom.“
Fotografije redom preuzete s queer-pics.blogspot.com (photo by Anita Khemka), TheWE.cc BBC News i monstersandcritics.com.
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.
Žensko
Nebitno
Muško
