Imam tekst o tome- objavljen na trenutno neradećem losos.netu... (malo je predug, ali niste ga obavezni čitati...)
O gradovima i ljudima
Postoje samo dva grada za koja sam rekla da im se jednog dana moram vratiti. Gradovi koji zadovoljavaju moju potrebu da čovjek i grad žive istim ritmom, na istoj valnoj duljini. Prvi od tih gradova je Venecija (sjetite li se svog maturalca, većina je tvrdila kako Venecija smrdi. Meni to ne smeta, ja sam dijete sa sela, kod nas je i sjedenje u kafiću u središtu mjesta posve jednako kao da si sjeo u štalu pokraj krave- ovisi o društvu, jel- ili da si odlučio popiti poslijepodnevnu kavu u svinjcu.) Veneciji pristaje haljina drevne čarolije koju nosi, ima perfektan kolorit (zato daltonistima i jest tako malo značila!)- zađete li iza sljedećeg ugla, prijeđete li preko onog mostića, naći ćete se u nekoj drugoj bajci, pred nekim novim mostom ili uglom. Venecija ima osobnost starca- puna je vjekovne mudrosti, ali i dječje (karnevalske) šašavosti (potonje se odnosi na starce s Alzheimerom ili one u krizi zlatnih godina!).
Drugi od takvih gradova je Sarajevo- posjetila sam ga prošlog ljeta (bila je subota i gradom su trubile bezbrojne svatovske povorke. Lijep ljetni dan.). Sarajevo je s druge strane grad pun suprotnosti koje se privlače. Muslimani i kršćani će prvo psovati jedni drugima u pola Baščaršije, a zatim će najvjerojatnije popiti kahvu zajedno (legendarna kava koja poslužena u fildžanu MORA imati talog i gore i dolje!). Grad koji pulsira nekim nevjerojatnim ritmom. Grad u kojem se različitost tolerira, ili bar ne sputava (je li zaista Jergovićev „Sarajevski Marlboro“ obavio za mene taj grad magijom?). Sarajevo je grad koji je živ- uistinu živ. Taj grad diše jer ga nastanjuju ljudi koji dišu.
Igrom slučaja sam rođena u Osijeku, te živim na širem području grada. Osijek je mjesto mog školovanja i akademskog obrazovanja (trenutno, jel) i puno mu dugujem, ali si baš zbog prisutnosti u gradu uzimam pravo nazivati se Osječankom (o da, popljujte me, vi elitisti iz Ulice Republike i sa Sjenjaka! Mo' š mislit!). Istovremeno, ne živeći uistinu U Osijeku, imam distancu potrebnu da bih vidjela pravu osobnost svog (čak ga i prisvajam!) grada.
Stoga, ne ljutite se, cijenjeni Osječani i poštovane Osječanke, ako vam kažem da živite u mrtvom gradu. U gradu koji je duboko ukorijenjen u svoju tradiciju, da oprostite- uštogljen. U gradu koji spava, kao što spavaju njegovi građani. Osijek još živi na staroj slavi „zelene vrpce“ za najuređeniji grad koju nam već godinama pred nosom uzimaju neki drugi gradovi. Prihvatite činjenicu- Osijek danas NIJE najuređeniji grad. Osijek već godinama ima Osječko ljeto mladih, Osječko ljeto kulture, Osječke ljetne večeri, na kojima možemo vidjeti iste face kako zuje u iste (tradicionalne!) programe, ne pričajući, jer- u Osijeku se ionako ništa ne događa, više se ništa nema što reći.
Zanimljivo je da je ista apatija zahvatila i osječkog studenta (ne jednog- sve!)- sjetimo se samo SARS- a: Sindroma Apatičnog i Retardiranog Studenta. Studenti na liniji ne pričaju, drže se za svoje pladnjeve kao utopljenici za zadnju slamku spasa. Lica su im prazna- navikli su se imati pokerašku facu od silnih društvenih igara koje igraju u nedostatku boljeg studetskog sadržaja. Posljednje studentske prosvjede Hrvatska pamti oko 1968. godine. Posljednje korištenje mozga u studenata ne pamti se još od tog vremena. Politička angažiranost- pijuni vodećih stranaka. Društvena angažiranost- pijani u parku. Kulturna angažiranost- korizmena odluka im je bila ne podrigivati u javnosti, ali nisu uspjeli pridržavati je se. Dobrodošli u sliku koju dajete o sebi, dragi studenti. Nadam se da vam se sviđa.
A kad pokušaš nešto promijeniti, pred tobom kao da se zatvaraju silna vrata od rostfraja kao u Zvjezdanim stazama: nema odaziva, nema reakcije, nema povratne informacije. A ti ustraješ- želiš vražjem uštogljenom Osijeku pokazati da si tu i da nećeš nestati samo zato što on više nije živ pa te ignorira. Pa se nađe neki mudrijaš koji te uvjerava da je u Osijeku nemoguće bilo što promijeniti i da svakako treba otići studirati u metropolu.
Poremećene vrijednosti se otkrivaju uzrokom problema, uzrokom mrtvila. Saznajem da je društveno neprihvatljivije ljubiti se na ulici nego dilati drogu osnovnoškolcima ili „sređivati“ si ispite svežnjem novčanica. Osječanima i Osječankama je prirodnije provesti se gradom pucajući iz kalašnjikova i mahati kukastim križevima nego raditi za lowlife jadne studentske novine koje ti čak neće ništa ni platiti. Bože sačuvaj sramote da te netko vidi dok to radiš (konkretno, goniš svog čupavog zaraslog urednika po kantini Ekonomskog fakulteta da ti objavi tekst!).
Evo banalnog primjera: slučajno imam super ekipu- još tri ovako naporne i lajave Babe kao što sam i sama, koje su, dakako, uvijek u pravu. Da promijenimo malo background svoje mile Radićeve ulice s veleštovanim Pravnim fakultetom kao krovnom institucijom u istoj, odlučimo odšetati do pomodnog kafića na Promenadi i tamo uprazniti (isprazniti?) uobičajenu kilu kave i blesiranja. Dođemo u isti pomodni kafić (štajaznam koji, svi su oni meni isti ko jaje kajgani!), sjednemo i razgalamimo se- nismo se dugo vidjele, uspješno smo prošle streljački vod ispitnih rokova i sad ponovno imamo razloga radovati se životu. Međutim, dvije blazirane, natapirane frapirane ženske spodobe (koje su također izgledale isto; mislila sam da vidim dvostruko!) su nas gledale razjapljenih čeljusti, kao da je prizor četiri studentice koje se smiju, pričaju u isti glas i mahnito gestikuliraju rukama nešto što bi svakako trebalo dobiti počasno mjesto osmog svjetskog čuda. Dva tipa koja su do tada tiho mrmljala o svojim studentskim problemima su zašutjeli i počeli otvoreno prisluškivati naše razgovore. Come on, get a life! E, baš mi je bilo bed, skoro sam si požderala nos od sramote, ali sam se na vrijeme sjetila da bi me više sramota bilo bez nosa pa sam se suzdržala (nije bitno!). A onda pomislim: „Ma whattafuck! Ako je ovo najgora stvar na svijetu koju možeš napraviti da bi počinio društveno samoubojstvo u (vele)gradu Osijeku, onda stvarno...“ Postoje dvije stvari koje možeš napraviti kad živiš s gradom- ili ćeš se ti prilagoditi njemu ili ćeš ga prilagođavati sebi. U Sarajevu, kako tvrdi Jergović, je moguće živjeti i da se nitko nikome ne prilagođava: grad će te prihvatiti takvog kakav jesi. I ti ćeš prihvatiti njega. U Osijeku to nije moguće: Osijek šuti. Osijek je vakumirana vrećica kikirikija- do njegove srži možeš doći samo teškom mukom. Osijek možda šapće. Ali ja ne želim. Ne želim biti gluha u mraku svijesti da bi se Bog Poremećenih Vrijednosti čiji je hram utkan u osječke ulice osjetio zadovoljnim.
Druga stvar: selo i grad su sasvim drugačiji. Mali gradovi su od velikih (poput Osijeka) sasvim različiti po načinu života. I dok je u Osijeku poštovanim građanima i cijenjenim građankama svaki mogući oblik kulturnih, društvenih i inih sadržaja serviran na pladnju, stanovnici manjih sredina su sami morali osmisliti takve sadržaje jer im ih njihovo okruženje nije nudilo. U prijevodu: „Dragi Osječani i cijenjene Osječanke! Uđite u naš šator/ dođite na naš trg/ posjetite naš koncert! Ni za što se ne morate brinuti, samo dođite, a mi ćemo vas zabaviti!“ u odnosu na „Dragi stanovnici Čačinaca/ Vukovara/ Vinkovaca/ Belog Manastira/ Đakova- fuck you!“ Zato je, na vjekovnu žalost neprestano zlobnih i zavidnih Osječana, a osobito Osječanki, praksa pokazala da se studenti „izvana“ bolje snađu u novoj okolini,, više toga rade, i s mnogo se više „izvannastavnih“ aktivnosti bave (kao posljednji primjer mislim da sam slobodna navesti bivšeg kolegu koji je ispred svog imena nedavno stavio kraticu dr.- prelistajte malo starija izdanja LOSOS- a, a i LOS- a, njegovo ime se često spominje!)- jednostavno, naučili su se snalaziti i nisu zatupljeni svim instant oblicima zabave koju Osječani dobivaju u obilnim količinama (ponizno se ispričavam, dragi Osječani, ja ovo čisto jer vas jako volim- želim vas vidjeti budne!)
I sad, na kraju, prečitavam ponovno što sam napisala- svašta sam nadrobila. Ponešto je, u žaru borbe i revolucionarnog zanosa, čak i nejasno. Zbog toga, dragi gledači slika na LOSOS- u , dat ću vam upute za čitanje ovog teksta. Pročitat ćete ga (i to samo ako urednik stavi na naslovnu stranicu neki osobito mastan ulomak!). Nakon toga ste dužni postati vrlo, vrlo ogorčeni, osobito ako ste žitelj/ ica Osijeka. Zatim ćete rubriku za komentare ispuniti vrijeđanjem autorice- po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, zbog potpunog nedostatka spisateljskog talenta, a one osobito ogorčene molim da nikako ne propuste približiti me spoznaji da sam frigidna krava i da si nađem dečka da me „relaxira“, što me uvijek nevjerojatno razveseli. Nakon toga ćete ionako sve zaboraviti, pod teretom napora koji ste uložili u odlazak u kladionicu, a zatim na kavu s kolegom/ kolegicom, gdje ste buljili jedno u drugo te jedno oko drugoga, nesretni da danas nema one četiri krave koje su se neki dan kreveljile tamo, da bar imate neki doživljaj koji biste mogli prepričati ljudima. |