Znate onu obvezu koju su nam nametali u školi, ono nužno određivanje
koordinata mjesta radnje o komu ili čemu god pričali/pisali? Razmišljajući u tom smjeru i oblikujući wannabe priču o Ja, nameće mi se godinama jedno te isto pitanje: kada bismo uistinu promatrali sebe kao likove u priči o vlastitom
identitetu i odredili se prema, recimo, baš tom nekom mjestu radnje, bi li ono definiralo nas ili bismo mi bili određeni njegovim vrijednostima?
Moj pokušaj broj 16 973 956 glasi:
-
vrijeme radnje - veljača 2013. godine,
-
mjesto radnje - Osijek,
-
tema - još netko tko ne zna,
-
ja - ...
Napisala sam milijun pjesama o tom gradu ili se on sam nametnuo (u) njima, a da ni danas nisam svjesna jesam li pisala o mjestu ili vremenu radnje, ili, pak, o tom svom fluidnom Ja koje se i dalje, naravno, ne (pre)poznaje. Valjda je i to klišej koji nam je zajednički, nama koji smo ovdje, onaj koji ide u isti koš s
jutarnjom kavom (kad imam novca, umjesto crne kupujem si instant i pijem ju vrlo light, ili je i to metafora života koji živim), ide u isti koš s razmišljanjem o
lijevom/desnom stopalu koje je dodirnulo plodno slavonsko tlo nakon ustajanja, odnosno ti klišeji idu s dvoumljenjem, valjda ništa manje životnim,
upaliti youtube ili radijsku postaju (i odmah iza – a što i zašto), trenirati jutro, dan, 2013. godinu, život.
Pa kriviš PMS (žena si, možeš).
Kriviš nedostatak svjetla (zima je).
Kriviš i fejsbuk i vladu i ljude koje si zaboravio i pivo koje nisi dugo popio. Ono
lokalpatriotsko, zna se, u nekom od gradskih ćumeza koje voliš (ili i u tu emociju tek želiš vjerovati).
Kriviš sudbinu i karmu i horoskopski znak (Lav s podznakom u Ribama, živjeli čudaci, drago mi je).
I svejedno, uvijek ti je za dlaku ta nepoznanica o odnosu
prostor vs. ja upravo i dalje samo to – nepoznanica s kojom ne znaš što činiti, ali tu je i strši i tvoja je. A grad i dalje traje, vidiš to po muzejima i licima, traje i trajat će, dok ti, nekako je i to valjda logika stvari, traješ negdje izvan njega: i jadno i bijedno i sretno i nesretno na svoj apatičan i/ili maničan način. Njemu usprkos. Je li onda ja taj
glavni lik koji nužno diše mjestom radnje diktiran upravo prostorom ili je ja ona koja korača Retfala-Tvrđa relacijom na neki svoj nedokučiv i smiješan način? Previše pretenciozno? Gledajte me, ja sam tu, ja hodam, ja sam ja... (aplauz, smijeh, spuštanje glave... ili verbalno pametovanje koje vam ne služi ničemu dok čitate ovaj uvodni tekst u tekst: subjektivistički pristup bilo čemu, difuzni odgoj male M., feminističke bjeline virtuale, ontogeneza razvitka male M., provokacija etikete broj tko-zna-koji, biti ili ne biti, što danas jesti za doručak, legiranje i tomu slično. ja.)
Ma na čiji to način traješ, ponavljaš pitanje dok kuhaš kavu (valjda) broj dva.
Jer si
nezaposlena pa ne moraš juriti u hladnoću veljače.
Jer ćeš to još dugo biti, jer ovo nije tvoje vrijeme iako mjesto jest, jer je sve trulo i čudno pa se samo nadaš, metaforički ili ne, proljeću (na proljeće ćeš čitati knjigu u parku i osjećati se boemski – ovdje može neka tragikomična onomatopeja – i gledati klince kako imaju nadu za koju ni ne znaju da ju imaju). Pa će biti toplo, draga moja M. Nemaš pojma.
Pisala bih vam o sebi znajući da pišem o nama i osjećala bih se poletno – gledajte, ja sam ja i stoga ujedno vi, sada napokon znam tko sam (možda smo negdje u svemu i mi, ali trenutno ne mogu o toliko dalekim relacijama), no u konačnici tu je vrlo
jednostavan zaključak: nešto nas koči u pisanju/razmišljanju o sebi dovoljno snažno i uporno da radimo upravo i samo to – prizivamo bilo kakvo ja, bilo kakav grad Osijek, čak i famozni Grad Osijek (tu se nasmijmo, nužno je) i da, svakodnevicu, nju svakako.
A o njoj uvodno: živim kod roditelja koji su se odselili koji km dalje od mene, stoga bi se reklo da živim sama. Oni imaju
ključeve "mog" prostora i navrate svako malo, vrlo često i vrlo nužno. Nategnuli smo, dakle, i tu priču o intimi: neke se stvari kupuju novcem za režije. Među njima tu su, jasno je, samostalnost, dostojanstvo i osjećaj odraslosti, a ako i te stvari vežemo uz prostor, osjećamo li se svi kao da nam je dvanaest i trebamo po nečijem nalogu otići u obližnju trgovinu po kruh i mlijeko?
„Novac ti je u gornjoj ladici“, viče mi odnekud iz prošlosti
Mama tematizirajući prihode koje u mojoj patrijarhalnoj slavonskoj obitelji u kuću/egzistenciju donosi
Otac. Kima joj glavom sadašnja, odrasla ja. Oni (jednako sadašnji) od mene žele samo unučad i nedjeljna okupljanja, a sve s nezaobilaznim zetom kojemu bi ugađali. Valjda se i to kupuje nečim, što je mene trenutno dovelo do
debelog minusa i blokiranja mog emotivnog računa, ali hej, dvadesete su nove tinejdžerske godine, zar ne? Ja mi na to govori: hvala, ali ne bih, dajte mi kamate.
No neke stvari ne možeš kupiti novcem. Još nisam sigurna odnosi li se to i na prostor radnje ove priče, na sve te
lege i
legice kojima sam okružena, na moje ja koje još nije Ja ili, pak, nešto posve drugo. Znam samo da gotovo svaka priča ima
razradu koja slijedi odmah nakon uvoda.
Ako ovo jest uvod.
I ako ste vi – ja.
piše: M. T.
Nebitno
Žensko
