Intro:
Crno mjesto na kojemu spavamo pokušale smo oblijepiti kalendarskim srećama, kodovima požude. U visinu, trudom, na nerazumljivim barijerama označitelja, u jednom trenutku prije negoli sam se probudila.
Vrijeme je.
***
Moja privremena cimerica
Marina i ja svakodnevno maštamo o izbjegavanju obaveza, o punim novčanicima i, možda najviše, o srcima koja su u zadnje vrijeme preplavila ekrane, izloge i tuđe emotivne posjede. Toga dana ionako nismo izlazile iz stana, ona, moja imenjakinja i, kako sam rekla, privremena sustanarka, i ja, to beskvasno bezbojno osječko tijelo koje se trudi uspostaviti pravac normalnog kretanja. U zadnje vrijeme nam
ne ide. Naši su protekli dani bili jednako bezbojni i bezimeni kao i posljednjih tjedana koje smo tješile izlizanim novogodišnjim odlukama, označavajući ih pogledima u virtualne podsjetnike, korizmeno se odričući, po novome, Facebooka i grickalica. Života. Ne nužno navedenim redoslijedom niti uspjehom.
Rekla sam joj da me njezine
tablete koje ostavlja svuda po kuhinji podsjećaju na kondome.
Rekla mi je da sam
presmiješna i ludo nesretna, ili nesretno luda, više ne znam. Bila je u pravu.
Rekle smo si i da nam je loše i da si možemo
kukati uzajamno i povremeno, svakako privatno, ponekad i na sav glas, kao i prije spavanja. Onaj nastavak o tome kako će sutra biti bolje odlučile smo prešutjeti jedna drugoj, to nam je ionako bila isklišeizirana mantra kojoj množina nije potrebna. Stisnule smo zube, nasmijale se jedna drugoj, napravile kokice i piljile u ekrane/knjige. I jedna u drugu.
Sat joj je zvonio
u 9, a zatim svakih 20 minuta uporno pokušavajući učiniti nemoguće: odglumiti sunčanojutarnji vikend-optimizam koji nam je ove zime očajnički nedostajao. Sat je, dakle, i danas zvonio dugo, nakon čega je utihnuo, najavio još jedan neaktivan dan, jednako lijen i pauziran kao i bilo koji prije njega, i doveo poznato mi lice u
dnevni boravak.
Svejednako ustoličene u svoja
četiri plava zida imamo malene rituale kojima se podsjećamo na kakvo-takvo trajanje: svake večeri (nakon što nas praznina dana izmori) više negoli rado, u istim pozama i s glavom na uvijek istim jastucima, odgledamo neki emotivni, mainstream ili indie, ovisno o tome koliko smo samoubilački raspoložene,
igrani film. Kako imamo večeri za zaglupljivanje, večeri za rastuživanje, random večeri, katkad i večeri za smijanje (ne prečesto, ali bez toga ne može), istim principom, dakle, biramo i filmove kojima ćemo se u(ne)srećiti prije spavanja. Marina mi tada dopušta
glasno komentiranje kadrova, filmskih postupaka, loših književnih ekranizacija, čudnih likova. Podnijela je i moj agresivno-nenormalni monolog nakon što smo negodovanjem popratile filmsku muku po najnovijoj "Tolstojevoj" Ani.
Sinoć je jedan oskarovski uradak napravio omanju rupu posred mog srčanog mišića. Šutjela sam o tome i progutala veliku razarajuću knedlu ranije ignoriranih emocija, što je nedugo nakon svega uzrokovalo kasnonoćno samotno pretraživanje svih dostupnih mi prostora komunikacije s, naravno, istim poražavajućim rezultatom:
inbox prazan. Svi pretinci za poruke koje sam ikad stvorila i podijelila s onima do kojih mi je stalo – prazni (jedna od novogodišnjih odluka bila je, primjerice, prekrižiti osobe koje po mene imaju štetno djelovanje, dekonstruirati taj urođeni mi
mazohizam, napraviti neku pozitivnu promjenu, ma bilo što...). Mislim da je Marina radila isto.
Drago mi je da je tu. Svakog podneva pomažemo si pri stvaranju odluke o učenju/ponavljanju već
prožvakanog gradiva koje nam je, nažalost, nametnuto od strane kojekakvih autoriteta. Ona se priprema za stvar o kojoj ne voli govoriti, ja posljednjim snagama trošim posljednje neurone za odraživanje stručnog ispita. Prije seansi, tijekom i nakon njih pušimo
enormne količine cigareta, što nam, naravno, ne pomaže koliko bi trebalo za preživljavanje nadolazećeg dana D od kojega zaziremo.
Marina s vremena na vrijeme osjeti poriv za okusom
čokolade ili mentola, a zatim kutiju zelenog Ronhilla stavlja pod laptop na kojemu katkad/često igra kompjutorske igrice. Ti će mi prizori nedostajati i bezuspješno ih pokušavam ne pamtiti, kao što pokušavam i proporcionalnost odnosa
virtuala vs. učenje svesti na nekakvu mršavu obrnutost, ali ne ide (igrice služe za katapultiranje egzistencije koja nas jede u stanje
vakuuma, ali jednako tako – ne ide).
Povremeno skuhamo nešto jestivo i poluzdravo.
Povremeno odšetamo do trgovine ili
vozimo bicikle, osobito kada nemamo novca za tramvajsku kartu.
Povremeno razgovaramo o
budućnosti i poslanim zamolbama za posao. Pijemo nekoliko kava dnevno. Ostajemo napola budne, jednim okom uvijek iščekujući novi prizor koji će pokucati baš na naš prozor i zauvijek promijeniti smjer baš naše svakodnevice.
Povremeno ju volim zvati imenom koje nam je zajedničko:
Marina, jesi za kavu? ili
Marina, laku noć! Da te probudim ujutro? Ima nešto regenerirajuće u odzvanjanju tog dijela našeg
zajedničkog Ja u prostoru koji dijelimo, kao i u činjenici da mora doći to neko buduće jutro koje nikako nećemo htjeti prespavati. I bit će lijepo. Umjesto svih praznih inboxa i srčanih artimija, imat ćemo jedna drugu. Imat ćemo tu željenu
budućnost i imat ćemo, sigurno ćemo imati, sebe. A možda i ona ružičasta srca koja su nam se smijala u lice 14. 2., ali to neka ostane naša ženska cmoljava tajna.
Bit će lijepo.
Mislim da me Marina voli onoliko koliko je potrebno da bi me svakodnevno podnosila. Začudo, mislim da me Marina baš
voli i da ja onako cmoljavo i ženski volim nju. Povremeni telefonski pozivi koje nam obitelji upućuju dokazom su da nismo izmislile jedna drugu. Da je ona
zaista tu, ta moja prva cimerica, i da taj osjećaj trebam sačuvati od zaborava negdje u svojim emotivnim pretincima. Osječani najčešće ne znaju kakav je osjećaj imati takvo biće - žive s roditeljima ili partnerima, ne miču se iz svojih dugogodišnje marljivo kreiranih životnih kvadrata, često ne prepoznajući nadiranje elementarnih simptoma nagrizajuće
rutine.
I ona će uskoro otići. Sve snažnije osjećam prisutnost te bliske budućnosti iako se svakodnevno uvjeravam da me zapravo do
klaustrofobije satire upravo suprotno: dobra stara dugogodišnja
monotonija. Istina je da su ti bešćutni demoni zapravo odlasci i promjene. Budimo realni, nakon pohađanja fakulteta u rodnom gradu, nema se što puno za očekivati niti dodati: ljudi koje si zavolio vratit će se svojim malim domovima u svojim malim gradovima i nikakvi posebni epilozi niti specijalni efekti neće to promijeniti.
Završnica je u tijeku, jednostavna i nezaustavljiva, i događa se i rastužuje te bez obzira na činjenicu da si joj sadržaj unaprijed znao.
U suprotnom, pitaš se kako bi bilo da je ovu priču stvarala
jedna Marina manje i ako ju na takav način pročitaš, ružnija ti je više i od te privremenosti života stavljenog na pauzu. Epilog je, dakle, odavno poznat i dobro znaš sve oblike toga hoda, dijeljenja, tog privremenog mišljenja i življenja.
No priča je tu. Smještena u pauzi, u gledanju kroz prozor, jutarnjim kavama i podnevnim knjigama. Možda je, samo možda, i to pauziranje - lijepo.
…loading…
Crno mjesto na kojemu spavamo pokušale smo oblijepiti kalendarskim srećama, kodovima požude. U visinu, trudom, na nerazumljivim barijerama označitelja, u jednom trenutku prije negoli sam se probudila.
Vrijeme je.
Pauzira: M. T.