Nekada te na dugo traženi trzaj u jednom od organa potakne čak i slučajni odabir filma kojim ćeš si prikratiti večer. Jednako slučajno zatičeš se potom kako tražiš te
zamrznute prizore u sebi, zatim ih negdje zapišeš, odživiš u mislima, u sjećanju, neke pamtiš pa prepoznaješ u deja vu trenucima, nečijem pokretu, pjesmi s radija. Komadi stvarnosti. I inače taj nekakav rezime prohujalih stvari, prilika koje su ostale na razini mogućnosti jesu to što me zaokuplja s vremena na vrijeme, osobito kada se nalazim u samoći svoga prostora kao zadnjih dana. Stare su mi to boljke: što sam to mogla napraviti drugačije, oduzeti, zbrajati, što sam mogla drugačije dobiti, osvojiti, kakve su to kamate koje opravdavaju ideale kojima sam se vodila dok sam posrtala i dizala se, prtljala po stvarima koje sam umjetno održavala na životu, koga sam pritom uplašila, koliko tekstova propustila stvoriti, na koliko
iskliznuća stvarnosti u neku drugu dimenziju nisam reagirala i tako dalje. A čak ne pišem ni liste niti čitam literaturu za samopomoć, onu koja ima najšarenije korice na policama s knjigama. Kao i ja ako me negdje sretnete u gradu. Da.
Ima vremena, kaže mi to klasično
proljetno pospremanje prostora. A onda opet, Marina je otišla (ona moja privremena cimerica), već sam nekoliko mjeseci u solo vodama što mi daje novu količinu vremena i prostora za sebe, odradila sam neke poslovne obaveze i uklopila se u onu famoznu crnu listu nezaposlenih, sve te površne stvari koje su i dalje samo to – brojke i slova, gotovo opipljivi dijelovi mene u kojima se nalaze tek moji obrisi, ali uglavnom gotovo jedine stvari koje o meni dobivaju/znaju moji sugovornici.
Nekoliko mjeseci prije: doček Nove, muškarac koji se u gužvi slučajno sudario u prolazu s mojom prijateljicom (obje smo sitne, niske i pritom još i žene), zamahnuvši zatim na udarac prema jednoj od nas ----- u tom se trenutku, tom smrznuću kadra nešto prelomilo, podsjetilo me na
krhkost koju nosimo na van, tijelo koje je toliko nepostojano, toliko ranjivo da ga ponekad mrzim, da sam čak i ljuta zbog svoje fizionomije i fizičke nemoći, zbog tolikih situacija kada sam ostala šutjeti iz straha, želje za ostavljanjem boljeg dojma, svih tih površnih
kukavičluka ovih ili onih vrsta. Čak i zbog pristojnosti, nažalost. A sve sam si to ponovno zamjerala.
Moraš postati
drska, kaže mi prijatelj Mario uz ponovljeno forsiranje želje da me nauči pokojem
triku. Dakle, kako od mene u 10 koraka napraviti samouvjerenu mladu damu koja se u isto vrijeme sviđa ljudima i izaziva poštovanje. Da, kako da ne. Žao mi je, Mario, ali shvatila sam odavno da to tako ne funkcionira s tim dojmovima, barem ne u mom svemiru.
Kako onda stvari zapravo stoje? Ne volim određena mjesta u ovom gradu koja supostoje s ljudima kojima nisam rekla stvari koje je trebalo izreći u vrijeme kada se bilo nužno izboriti za sebe i osjetiti u svojim bespućima tu kao kruh i voda potrebno
samopoštovanje. Da, ondje su u tim gradskim punktovima kojima ne manevriram prečesto i stvari i ljudi koje kukavički izbjegavam jer me podsjećaju da sam tek čovjek, k tomu još i žena, da sam slaba, da imam granice koje me ljute, a koje još nisam naučila prihvatiti bez doprinosa mome gastritisu u poodmaklom razvoju. I to je tužno.
Naime,
dojmovi su odličan poligon za one koji se usavršavaju u skupljanju nepodnošljive lakoće površnih odnosa. Savršeni su prečac onima koji skupljaju „lajkove“ tuđeg odobravanja, sva ta blaga koja introvertirane ljude zavaravaju da će postati poput ekstrovertiranih individua s kojima ne znaju što bi, ali ih i dalje trebaju u svojoj okolini. To je i moja slabost, ta neprestana propitkivanja svake
geste kojom se prezentiram javnosti, koliko svjesno toliko i nesvjesno. Biti vrlo svjestan sebe i ujedno opušten u gotovo svakoj interakciji sa živim bićima, pa i samim sobom? Hm, i dalje oksimoron. Nešto poput ovakvih misli: hoće li me netko „ispljuvati“ ispod ovog teksta? Koliko sam riječi sposobna utrošiti kako bih objasnila jednu običnu misao nakon spomenutoga odgledanog filma (neću napisati o kojemu se radi, vrlo je nebitan taj prvotni poticaj)? Kako opisati taj jedan osjećaj koji me muči, jednu tugu, jedan bijes, jedan, eto, gastritis u nastajanju? I, prije svega, je li to ustaljena pojava otuđenosti života u
globalizacijskoj sadašnjosti?
Da, rečeno mi je da trebam biti
lijepa, smješkati se i slušati što mi se kaže. Rečeno mi je to tim i vrlo sličnim riječima u ovom ili onom kontekstu, rečeno mi je i da sam
feministkinja kao i da sam „ženica bez stava“, rečeno mi je da sam licemjerna, prefluidna do neiskrenosti, da sam previše tvrdoglava, da ostavljam dojam zmije, dojam sramežljive djevojke, dojam flegmatične, pa i frigidne, fragilne žene, rečeno mi je da sam najstrastvenija osoba s kojom je netko ikad imao ikakav kontakt, rečeno mi je da sam
pjesnikinja koja ne zna kako funkcionira stvarnost pa su moji zaključci o njoj lišeni (racionalne) težine, da sam samostalna, da sam labilna, da sam odličan prijatelj, da sam lažni prijatelj, da sam inteligentno i pristojno dijete koje bi svaki roditelj poželio, da sam najkompleksnije biće s kojim nitko ne zna što bi... shvaćate poantu? Njegovo visočanstvo
dojam iza kojega je cijela lepeza jednako nestalnih, nestabilnih identiteta. To famozno Ja u 21. stoljeću.
Lagat ću vas.
Lagat ćete i vi mene, vjerojatno još jučer.
Čestitat ćemo si
Uskrs i (ne) otići u crkvu.
Bit će vam ovo najbolja stvar na koju ste potrošili nekoliko minuta surfanja u predahu između obaveza.
Bit će vam ovo najodvratnije bljutavo, nezrelo, klišeizirano naklapanje.
Ali tko će izmanipulirati koga i odnijeti pobjedu? Istina o bilo kojem Ja pita se: kome ćemo se sutra svidjeti? Imamo i
recept: večeras idemo upoznati nove ljude. Fotkati se. Blistati. Ostati kod kuće. Smiriti se. Plesati. Treba slaviti ovih dana nešto, bilo što. Rađanje identiteta. Uskrsnuće Ja.
Novotarije dojmova, kažem Mariju i smijem se svojoj drskosti. U ovoj simulaciji zbilje koju zovemo nekako drugačije – voljeli bismo da nas vole. Možda i samo to. Ili da barem „lajkaju“ tu lijepu masku koju smo danas slagali prije izlaska iz kreveta/kuće, to nešto zbog čega (ne) ćemo izvrijeđati osobu koja nam je ukrala mjesto u redu za kruh.
Ili u
uskršnjem duhu: želim vam da izaberete neko od svojih lijepih odijela. Za one koji ga ne slave, eto, iskoristite blagodati još jednog razloga za slavlje - nemamo ih previše, zar ne - pa uskrsnite i vi u nešto lijepo... ili surfajte i prekopirajte si neki od identiteta. Imamo ih, dakako, pregršt u ponudi.
Sve najbolje
Piše: M. T.
Nebitno
